...tridesetak mu je godina na plećima. Žena mu trudna, uskoro će roditi. Izgledao je potpuno izbezumljeno, blijedo. Nije znao što ga čeka, otišao je na dalek put, mislim da je u pitanju Njemačka, neki provincijski gradić. Žena ga je poljubila otmjeno, sa suzama u očima. Vratit će se on brzo, govorila je sebi u bradu. Ja sam bio ljutit, proklinjao sve redom, državu, zemlju, urod smilja, sve ono što ova država ima, ali kao da nema. Za mene je lako, mirovina blizu... Uh, i to kakva mirovina, šaka smilja i tvrdi zakašnjeli kruh iz pekare. Ode moj Marko, što ću ja sad? Vratio se kući... Kuća prazna, baba kuha, para ispunja cijelu kuću. Moj bi Marko, velim u sebi, sad došao s posla, onako vedar, iako neosiguran, legao bi na krevet i umoran odmah zaspao poslije prve konobarske smjene. Žena bi došla, poljubila ga u obraz i šaptala mu kratku uspavanku. Eh, ona mi je, onako lijepa, sada jedina utjeha. Kada ona ode za njim, neću vidjeti unuke. Ovako star i boležljiv nisam za puta. Jedino da pođem za njima pa da me izbace na cestu ili niz kakav obronak lijepe Bavarske... I opet proklinjem, po tko zna koji put, državu propitujući sebe jesam li se dovoljno trudio da mu nađem kakav-takav poslić, ipak je završio fakultet odličnim ocjenama, vrijedan je i pametan dečko spreman na bilu kakvu odgovornost. Pa, Bože moj, gdje će moj Marko? Tu večer nikada neću zaboraviti. Plakao sam dugo zaključan u svojoj sobi da me ne bi čula moja baba koja je maločas jedva suspregnula suze. Bila je tiha ladanjska noć, obasuta zvijezdama, vjetar onako tih i čudan kao da je znao da će moj Marko baš sada otići. Sutra je novi dan, ustani se Stanko, doći će tvoj Marko, mrmljao sam u sebi. Još sad blagdani, valjalo bi da svi zajedno obiteljski sjednemo, da nam lijepa moja nevjesta kao i obično priredi kakav specijalitet...
Dani su prolazi jedan za drugim. Stanje isto, javlja se moj Marko da je na baušteli non-stop, da je našao malo jeftiniji smještaj. Utučen u svojoj sobi po tko zna koji put pušio sam crveni jeftini York i proklinjao državu, ovaj put jačim intenzitetom nego prije. Njemačka je odnijela radnike s njive, a ostavila spodobe i neradnike, vikao sam u sebi. Svaka iduća neprospavana noć bila je tužna, u mojim mislima kišovita i olujna, opet se prisjećah perona i autobusne postaje, sina Marka i minulih godina, radnih i neradnih.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Prošle su nepune dvije godine. Ostala je slika moga Marka, odmah do televizije, sa smeđim lijepim očima i crnom kovrčavom kosom,odmah do nje nevjesta Marija u lijepoj bavarskoj nošnji s djetetom u naručju. Čak ga je nazvao Stanko, a ja ga ovako star i boležljiv još nisam uspio vidjeti. Najavio je skorašnji dolazak. Gledao sam sliku toga Stanka i pitao se hoće li me znati pozdraviti toplim hrvatskim riječima. Vidio sam u njemu svoga Marka, marljiva i tiha radnika, odlična studenta, konobara, a najprije čovjeka prisiljena sreću poput tisuća mladih tražiti u ravnicama lijepe zelene Bavarske. A ognjište prazno...
Ivan Vrljić
Glas Rame