Martina Mlinarević-Sopta: Ilirke modernog doba
piše: Martina Mlinarević-Sopta l poskok.info
Ova priprosta hercegovačka žena na svojim dlanovima nosila je bol i radost jednog sasvim običnog seoskog života, načetog ratom, neimaštinom, smrću i bolešću, sve dok u svojoj 64. godini nije od očaja za preminulim sinom od drveta napravila svoj prvi, rezbareni kip.Kokoš od trešnjinog drveta za domaću zadaću svog unuka.
Izrada čudnovatih predmeta uskoro postaje njen jedini put. Kažu još i da je noćima i danima „diljala" drvo u betonskoj garaži svoje kuće. Diljala i molila. Zatim bi uzimala kist i drvene životinje oživljavala čudesnim bojama. Slijedeći samo oblik drveta, sjetu u duši i nenedamašan osjećaj u rukama, stvorila je bezvremenski bestijarij i jednu nezaobilaznu priču kada se govori o ženama koje su obilježile Hercegovinu.
Izvan svih umjetničkih pravila, akademskih načela i konvencija o umjetnosti, popularna „baba Penavuša" ostavila je impoznatan opus kojeg je dosad u mnogim domaćim i europskim galerijama pogledalo mnoštvo zaljubljenika u ovu čarobnu priču o neukoj starici sa fantastičnim osjećajem za kiparstvo.
Ovakvih je fascinantnih priča o posebnim i drugačijim ženama puno ovo naše nebo. I hercegovačko i bosansko. Žene su to koje su se otele uljuljanoj tradiciji i ramu koji je oko njihovih osobnosti prirodno sagrađen u ovom, još uvijek izrazito patrijarhalnom okruženju.
A sa etnosociološke i antropološke pozicije njihovi životi su jedna vječna misterija i inspiracija, ako ih promatramo kroz tegobnu prošlost koju su morale proći, sadašnjost koja je počesto nemilosrdna prema njima i budućnost o kojoj još uvijek ne znamo puno.
Osim činjenice da će žena kao i dosad svaki naredni dan morati u sebi pomiriti požrtvovnu majku, dobru suprugu, uvijek spremnu ljubavnicu, poslovnu i društveno-političku ličnost. Sa manjim ili većim uspjehom godinama balansiraju na ovoj vagi žene rasute unutar granica naše zemlje.
Podneblje koje je nastalo na ruševinama jednog političkog sustava, koje je tek nadljudskom snagom i voljom ispuzalo iz krvavog rata, danas je ograničeno brojnim složenim povijesnim, političkim i društvenim okolnostima, te je razvoj pojedinačne ličnosti, ali i žena općenito i njihovih prava, u takvom ambijentu zaista mukotrpan i delikatan posao. Ove tek naizgled „nove demokracije i poretci" kojima se hvale politički protagonisti, samo su paravan za još uvijek duboko konzervativnu državu u kojoj se i dalje često i nesmetano negiraju i gaze odavno stečena ženska prava.
Pomalo je i licemjerno govoriti o integritetu i zaštiti dostojanstva žena u zemlji u kojoj su žene izgubile domove, muževe, djecu. U zemlji u kojoj su bile silovane i ubijane. Gdje su s očajem osluškivale koliko pijanih muškaraca u uniformama se penje prema tavanu. U kojoj im je nepovratno zgažena čast. I u kojoj se i nakon takvih usuda za sretniju budućnost bore one same, organizirane u kojekakve udruge zajedno sa drugim ženama, bez konkretnog upliva i pomoći muškaraca.
S druge strane, ako promatramo trenutni tijek i razvoj žene u BIH, kao i njene ambicije i sposobnosti, iluzorno je zamišljati neko društvo u kojem će žene preuzeti neke od vodećih uloga u društveno-političkim zbivanjima. Mene kao osobu koja se bavi komentiranjem dnevne političke situacije u zemlji, iznimno pogađa letargija i defetizam naspram svakodnevnih problema i događaja, a koji je sveprisutan unutar mlade populacije u Bosni i Hercegovini. U takvom ozračju tek povremeno javno iskoči neki ženski lik koji može biti pravac i inspiracija budućim naraštajima.
Odrastajući u Hercegovini imam dvojnu sliku o takozvanoj emancipaciji žena u našim krajevima. Naime, prototip žene Hercegovke je po svemu jedna specifična i višeslojna pojava u kojoj se sastaju sve moguće kontradiktornosti. Dok su feministički pokreti po Europi tek počeli rasti pomalo u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, dok su se poznate feministice borile za prava i mogućnosti da se žene tretiraju podjednako ili bar slično muškarcima, u Hercegovini su one već bile izdržljive i dominantne figure koje su održavale obitelj i kuću na okupu, bile duboko religiozne, koje su živjele hrabro same, bez muževa koji su redovito bili na radu u stranim zemljama.
Također, u genima ove žene zbog kompleksnih povijesnih događanja, radi kojih bi svako pedesetak godina broj muškaraca bio desetkovan, je čest i prisutan stoljetni strah od tragedije i usporedno s njim neizmjerna snaga za preživljavanje.
Dakle, te su žene svojim ispucalim rukama podizale djecu, strpljivo i s puno poštovanja brinule se o muževljevim roditeljima, sadile duhan, pušile škiju, čuvale i šišale ovce, gradile prizide, potkivale konje, tesale i kopale njivu. Sve ono što se pripisivalo tipičnom muškom ponašanju, one su svladale već davno, gazeći svojim gumenim čizmama nepokolebljivosti čitav jedan šovinizam protiv kojeg će se tek kasnije gorljivo boriti za europskim govornicama o ravnopravnosti spolova.
No, s druge pak strane, ne možete se oteti dojmu da je današnja Bosna i Hercegovina u ovom nazovimo ga modernom razdoblju, puno bliže šovinističkom getu nego što je to ikad bio slučaj u prošlosti, što nas dovodi u smiješnu situaciju da su naše prabake bile emancipiranije u njihovom zadatom okruženju nego što je to slučaj danas. Iako naizgled djeluje liberalizirano, naše društvo i prava žena u njemu danas su, kad zagrebete ispod površine u potpunoj anarhiji.
Situacija je nominalno konzervativna, a među rijetkim, ali postojećim intelektualkama nema pravog žara i snage da se povede borba po pitanju ključnih stvari vezanih uz degradaciju žena u našim krajevima. Stvari su izokrenute do te mjere da se svako „stršenje" izvan pravilno porezane živice kolektiva smatra kao devijantno ponašanje, a svaki pokušaj individualizma se poredi sa koketiranjem s feminizmom koji kod nas ima etiketu zbira frustriranih jedinki što dovoljno govori o podcijenjivačkom mentalitetu. Dokazati se unutar tog mačizma i „mahalskih normi" nekima predstavlja izazov, a nekima nesavladivu prepreku koju niti ne pokušavaju preskočiti.
Naše društvo postavljeno je silom u neke zacrtane norme, u kojima je primjerice ideal i kruna svega - žendiba ili udaja. I to ne bilo kakva, već dobra udaja. Naravno, promatrano s materijalne strane. Ako ne pođete tom utabanom stazom i ako ste kojim slučajem muškarac koji ostane „stari momak" to je simpatično i to je vaš izbor, ali ako ste neudana žena, čak i po svom vlastitom izboru, redovno ste prikovani na stup srama i za vaše korake će se sustavno lijepiti pogledi prolaznika uz posprdne komentare.
Ako pak imate tu „nadnaravnu sreću" i osnujete obitelj po pravilima kako nalaže komšiluk, te unutar bračne zajednice doživite bilo kakav oblik verbalnog ili fizičkog nasilja, to je tek tabu tema. Rijetki, gotovo minorni su slučajevi prijavljivanja ovakvih scenarija lokalnim zakonodavnim tijelima. Jer je opet bitnije što će selo reći, a masnica će ionako proći kao i sve ostale prije. Tu pak možemo povući drugu paralelu, po kojoj bi susjedi trebali biti neposredan faktor koji će pomoći kad se začuju krici i lomljava tanjura.
No, u sustavu izokrenutih vrijednosti kakav vlada u našem društvu, susjedi će bez razmišljanja i sa izuzetnim smislom za red pozvati policiju ako začuju glazbu i neki tulum u stanu preko puta, ali ako se istovremeno neko žensko lice uz jecaje sudara od goblene koji vise na zidu, to odjednom nije „stvar susjeda" i u to se ne žele i ne smiju miješati. Razvod kao stavka relaksacije loših brakova pogotovo nije prihvaćen, jer s njim žena gubi ugled, a i smanjuje joj se mogućnost za kakvu-takvu egzistenciju koju joj je naravno osiguravao njen muškarac, tako da sve više imamo obitelji koje samo odražavaju fiktivni privid sreće u nečemu gdje odavno nema iskrenih osmijeha i ljubavi.
Ono što zapravo šokira jest porast broja mladih žena u BIH koje pristaju na igru u kojoj su im ispunjeni svi materijalni uvjeti i kojima je brak zapravo samo investicija i predstavlja im jedinu karijeru. Dakako ne u onom smislu da ih ispunjava majčinstvo ili ljubav prema svom muškarcu, nego u činjenici da se pronalaze u njegovom novčaniku, te im prosječan dan nalikuje na lepršavi poligon za kave, butike i restorane, za lagodan život kojeg neće omesti nikakva društvena zbivanja niti politička nepravda.
Sekcija popularnog naziva „sponzoruše" je postala globalni fenomen koji se zorno preslikao na sve naše gradove bez iznimke. U tim i takvim mentalitetima sve drugačije od prosjeka se promatra kao iznimka. Pogotovo ako govorimo o biznisu. Žene su ogroman i nedovoljno iskorišten gospodarstveni potencijal. Usprkos svim zakonima koji im idu na ruku, žene su i dalje u ekonomski lošijem položaju i u privredi daju manji doprinos nego muškarci, zarađuju manje nego muškarci i više ih je nezaposlenih. Nedostatak kulturne svijesti često je velika zapreka ženama u pokretanju vlastitog privatnog biznisa kao i konkuriranje za vodeće pozicije unutar postojećih tvrtki. Naše društvo jednostavno nameće kolektivni stav da je žena u biznisu manje vrijedna od muškarca.
Živeći pod kapom ovakvih razmišljanja svaka uspješna, poslovna žena je briljantnost koja inpirira i izaziva naše granice i mogućnosti. Pozitivne priče uspješnih žena koje su svladale sve poteškoće postratnog društva, razorene privrede i nametnutnih društvenih normi uistinu su veliki motiv za ostatak žena čiji se potencijal ne iskorištava dovoljno i u prave svrhe. Jer statistički podaci pokazuju da se mlade žene mogu ravnopravno nositi s muškarcima na svim poljima. Obrazovanje je jedna od tih stavki.
Dok su u prošlosti žene redovito bile neuke i njihovi razredi su se mogli izbrojati na prste jedne ruke, danas nema fakulteta kojeg djevojke ne završavaju čak uspješnije od svojih mladih, muških kolega. No, one opet trpe na polju zapošljavanja gdje se obično daje prednost muškarcima, a žena se nerijetko tretira kao teret koji će uskoro zatrudnijeti i kojeg ćeš „morati plaćati dok leži". Česti su i poražavajući uvjeti na natječajima za posao gdje poslodavac zahtjeva pismeno obećanje da zaposlenica neće zatrudnijeti u nekom zadanom roku.
Stoga se one snažnije i visprenije okreću ka svom privatnom biznisu i stvaraju prava, mala bogatstva od svog znanja i sposobnosti. Danas u Posušju, u tradicionalno nastrojenoj Hercegovini, živi žena koja je majka šestoro djece i uspješno vodi jednu od najvećih posuških firmi. Njena priča je uistinu pravi pokazatelj da dobra volja i upornost probijaju sve granice i davno skrojena pravila, te da je moguće izbalansirati u sebi majku, suprugu i poslovnu ženu, a da nijedno od tih polja ne trpi.
Ondje gdje nema žena ili ih ima jako malo, a što je meni osobno najveći poraz u muško-ženskim odnosima današnje Bosne i Hercegovine, je politika. Mjesto gdje bi se žene mogle izboriti za sve one stvari koje ih muče kao zajednicu je prvenstveno mjesto rezervirano za muškarce.
Par svijetlih primjera uspješnih žena političarki je zaista nedovoljno da bi se govorilo o nekom broju koji ima određen utjecaj ili najavljuje tendenciju pozitivnog rasta. Žene u Bosni i Hercegovini su generalno apolitične, te se nekim nevidljivim podjelama automatski same svrstavaju uz lonac, dok muževima daju pravo prvenstva na apsolut istine o svim zbivanjima u zemlji i regionu.
Marginalizacija i predrasude prema ženama u politici posljedica su patrijarhalnog socio-kulturnog nasljeđa i nedovoljnog broja onih koje bi sudjelovale u bilo kakvoj raspodjeli ekonomske i društvene moći, ali i medijskih stereotipizacija koje jako rijetko zastupaju mišljenje žena o bitnim državnim pitanjima. Tu je opet ključna i brojnost muškaraca u hijerahiji državnog poretka, ali i klasična šovinistička činjenica da „žena ne bi imala što pametno za reći" na neku navedenu temu.
One žene koje imaju mogućnosti da se istaknu unutar takvih razmišljanja, opet bivaju kočene ili su nečije lutke na koncu, kojma iza sjene naravno opet upravlja muškarac. Eklaktan je posljednji politički primjer gospođe Borjane Krišto koja je u vrijeme dok je bila na čelu Federacije bila potpuno nevidljiva persona, koja se nikako nije uspjevala nametnuti kao ženski lider koji bi mogao pokrenuti žene na bavljenje politikom, već je dopuštala da bude pijun politike koja je iza njene suknje pomicala sve bitne figure.
Porazna je činjenica da ženske osobe koje se nađu u poziciji da zaista mogu odlučivati o bitnim pitanjima, da mogu biti poticaj i inspiracija, da mogu napraviti neke društvene promjene u okruženju punom anomalija, one ipak idu linijom manjeg otpora i ne čine ništa izvan zadovoljavanja svog osobnog materijalnog statusa i tek pukog uljepšavanja svog vlastitog životopisa.
Kad sam se prvi put pojavila kao autor na jednom hercegovačkom portalu, kolege su mi predložili da tekstove objavljujem pod psudonimom, jer „ovakva BIH ne tolerira žensko koje razmišlja". Budući da su ozbiljno naveli razloge koji su se ticali moje osobne sigurnosti, nevoljko sam pristala i godinama ispisivala riječi o društvenim i političkim pojavama pod nadimkom, a za koje sam prije dvije godine odlučila preuzeti punu odgovornost i izići u javnost sa svojim imenom i prezimenom. I to s čak dva prezimena, što je predstavilo prvi kamen spoticanja.
Moj primjer je možda ilustracijski odličan za pokazati kako se mogu pomiriti naizgled nespojive stvari, samo ako se ljudi prepoznaju srcem. Ja i podneblje u kojem živim i djelujem, kršni i sirovi Široki Brijeg, dugo smo se navikavali jedno na drugo, gorčinom i ljubavlju.
Kad dolazite iz mediteranskog i jednog nadasve ljudskog Ljubuškog, u sredinu koja se na prvi pogled čini hladnom i nepristupačnom, a još ste ženska osoba koja javno djeluje, postoji veliki rizik da automatski posustanete i zbog „mira u kući" se prilagodite uhodanoj masi.
Moji politički stavovi koji su se često kosili s političkim stavovima kolektiviteta često su izazivali mnogo bure, ali kad ste obdareni kamenim inatom, stvari imaju dvije solucije - ili će obje strane puknuti ili će se prilagoditi vlastitim različitostima. Meni se srećom, dogodilo ovo drugo.
Zadržati poziciju neovisnog komentatora u zemlji u kojoj je svatko ovisan o nekome, u jednom tvrdokornom Širokom Brijegu, možete samo ako respekt dajete i isti zaslužite. Sretna sam da kroz svoj primjer mogu reći da Široki Brijeg nije nikakva kamenjarska, zatucana kasaba, ali samo onda ako mu imate šta ponuditi da biste zaslužili njegovu široku dušu. Pa napokon, usudim se vjerovati da je i za ekspresionizam Antuna Branka Šimića koji je Brijegu napisao jednu od svojih najljepših pjesama, još u onim davnim vremenima, bila zaslužna neka djevojka.
U našim ženama postoji jedna vjekovna snaga koju je samo potrebno amortizirati i usmjeriti na pravi način. Žene treba uključiti u društvo, ne samo kao suradnice ili pomoćnice, već kao kompletne osobe koje će se moći ravnopravno nositi sa svim problemima koje život stavi pod njihove korake. I žena i društvo moraju početi s promjenama tisućugodišnjih navika u svijetu vladavine muškaraca.
Prihvatiti i podržati ženu kao biće dostojno svakog poziva i izazova koji se pred nju stavi trebalo bi biti vodeća misao muškaraca, države i svih bitnih institucija i udruga koje brinu o ravnopravnosti spolova.
S druge strane, potrebno je da žena ne obezvrijeđuje svoju ulogu i značaj u društvu, nego da se s potpunim samopoštovanjem i vjerom u svoje poteze krene obračunavati sa vlastitim strahovima, pa zatim sa čitavim svijetom. Jer svijet neće postojati bez jake i sposobne žene. Na njenim rukama on je sagrađen.
Vezani članci