Krunoslav Draganović je jedan od najvećih Hrvata svoga vremena

Krunoslav  Stjepan Draganović  1903.-1983. Svećenik, povjesničar, humanitarni radnik i političar.

Ovih dana je 40 godina (5.7.1983.) od smrti Draganovića.Govoriti o Draganoviću znači govoriti o tisućama prognanih Hrvata u Italiji, govoriti o Draganoviću znači govoriti o tisućama logoraša u više talijanskih logora za ratne prognanike, pisati o Draganoviću znači pisati o oko 80.000 zarobljenih Slovenaca, Srba, Crnogoraca po Italiji. Pisati o Draganoviću znači pisati o desetak tisuća osoba koje je zaposlio u Njemačkoj i Austriji, pisati o Draganoviću znači pisati o oko 30.000 tisuća zbrinutih, poniženih i uvrijeđenih Hrvata i drugih u Južnu Ameriku, govoriti o Draganoviću znači govoriti i pisati o stotinama studenata kojima je Draganović osigurao stipendije, studij i solidan život. Pisati o Draganoviću znači govoriti o borbi za ublažavanje teške hipoteke NDH, koja je učinila brojne zločine. Pisati o Draganoviću znači pisati o borbi  jednog usamljenika da bi se na Zapadu popravila slika o hrvatskom narodu i Crkvi u Hrvata koje su pobjednici pogotovo iz bivše države nastojali stalno bojiti što crnjim bojama.[1] Govoriti o Draganoviću znači govoriti o vrhunskom znanstveniku i piscu.

Od Posavine do Rima

Samo da kratko podsjetimo na osnovne podatke iz Draganovićevog života i rada zbog boljeg razumijevanja njegove osobe i rada.  Krunoslav Stjepan Draganović je rođen u Brčkom 30. listopada 1903. godine, a potječe iz Matića kod Orašja.[2]

Nakon osnovne škole u Travniku, gdje mu je otac bio učitelj, maturirao je 1922. na Realnoj gimnaziji u Sarajevu. Studirao je pet semestara na Politehnici u Beču a 1925. godine. odlučuje se za svećenički poziv i  studira na sarajevskoj Teologiji. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1928. godine. Bio je kateheta na državnim školama i ujedno ravnatelj Statističkog ureda HKD Napretka i Napretkove zadruge. Doktorirao je u Rimu 1935.  s tezom o prijelazu katolika na pravoslavlje u istočnoj Hercegovini. Draganović je već kao student pisao ozbiljne članke a pogotovo poslije je pisao puno u Croatia Sacra, Starinama Jugoslavenske  akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, u Napretkovim izdanjima u Sarajevu itd. Nakon doktorata i povratka u Sarajevo bio je i dalje kateheta, tajnik nadbiskupa, kancelar nadbiskupije, te upravitelj nadbiskupijskog nakladnog poduzeća Akademija Regina Apostolorum koja je izdavala brojne časopise i knjige. Bio je veoma aktivan u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak. Bio je jedan od autora u Napretkovoj Poviesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (Sarajev 1942.,pretisak 1991. i 1998.). Izradio je izvanredan Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji, Sarajevo 1939. godine. Pod pseudonimom Hrvoje Bošnjanin 1940. godine objavio je studiju Hrvati i Herceg-Bosna, koja je ostala zanimljiva sve do naših dana. S Josipom Butorcem napisao je kratku Poviest Katoličke crkve u Hrvatskoj (1944.).

Draganović je u prosincu 1940. habilitirao a u siječnju 1941. otišao je u Zagreb predavati povijest na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, najprije kao docent i brzo je postao redoviti profesor. Nije mogao predavati u Sarajevu jer su isusovci bili isključivi predavači.  Draganović je osim profesora bio vrlo aktivan u kulturnim društvima i humanitarnim, tako se puno angažirao na pomoći izbjeglicama posebno Slovencima koji su došli u Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Život u Rimu

Piše: „U kolovozu 1943. bilo je sve odlučeno glede mog puta u Rim. Imenovan sam savjetnikom hrvatske delegacije kod Sv. Stolice – to mi je osiguravalo materijalni opstanak izvan domovine – a ujedno dobio ovlasti da zastupam Hrvatski crveni križ i, kasnije Caritas Zagrebačke nadbiskupije“.[3] Novu dužnost obavljao je u Rimu, ali mu ratne i političke prilike nisu pogodovale u postizanju većih uspjeha. Uspostavio je dobre kontakte s vatikanskim Državnim tajništvom, njemačkim, mađarskim, američkim i na poseban način s engleskim veleposlanikom u Vatikanu Lordom Osborneom.

Kako je bio vrlo inteligentan i vrlo odgovoran bavio se i velikim općim pitanjima naroda i Crkve. Videći da se NDH-j ne piše dobro, sredinom prosinca 1943. godine Draganović se sastao u Zagrebu sa čelnim ljudima NDH, ministrima Mladenom Lorkovićem, Milom Starčevićem, Lovrom Sušićem, te s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke u namjeri da se bez znanja Pavelića poduzme diplomatska aktivnost za prijelaz na stranu Saveznika. Prema Draganovićevom kazivanju, taj njegov posjet Zagrebu bio je opasan po njegov život jer je dobio saznanja da bi mogao biti uhapšen od Gestapoa zbog veza s antifašistima i Židovima u Italiji.

Borba za spašavanje života i gole egzistencije nebrojenih prognanika

Međutim, on nije odustajao od svog društvenog i općenarodnog rada. Tijekom posljednje dvije godine rata bio je vrlo aktivan u slanju izvješća britanskim i američkim diplomatima u Rimu, kod kojih je tražio očuvanje hrvatske. I Draganovićev karitativni rad postao je u to vrijeme još intenzivniji. U prvom redu obilazio je logore u koje je fašistička Italija smjestila oko 80.000 interniraca, odnosno jasnije rečeno zarobljenika iz Crne Gore, Istre, Slovenije i iz drugih krajeva koji su bili pod njenom vojnom kontrolom.

Kapitulacijom Italije i dolaskom Saveznika u Italiju Draganović se nakratko povukao iz javnog života Rima. Nakon završetka rata, Draganović se gotovo potpuno predao radu Hrvatske bratovštine sv. Jeronima radeći na pomoći tisućama hrvatskih a i drugih izbjeglica.

Deset godina Draganovićevog rada s izbjeglicama (1943.-1953.) bilo je intenzivno kao što je bilo sve što je radio u životu. Kroz te godine pomogao je ogromnom broju ljudi, ali i stekao mnogo neprijatelja među crkvenom i političkom elitom. Mons. dr. Milan Simčić koji je živio u Rimu i dobro poznavao prilike i samog Draganovića napisao je da je Draganović pronašao u Njemačkoj posao za oko 10.000 jadnih poraženih prognanika, a da je pomogao na razne načine oko 30.000 izbjeglica da odu u Južnu Ameriku. Simčić piše: on „nedvojbeno zauzima posebno mjesto i svojom bogatom ličnošću i djelatnošću na znanstvenom polju, još više svojom izvanrednom, upravo herojskom požrtvovnošću u spasavanju tisuća ugroženih ljudi u teškim poratnim godinama, što ga čini jednim od najzaslužnijih Hrvata dvadesetog stoljeća“.[4]

Stručnjaci misle kao npr. Andrija Lukinović da su možda najtežu borbu Bratovština i Draganović vodili oko spasavanja izbjeglica od izručenja Titovoj Jugoslaviji. Bratovština je imala o tome jasan stav da „nitko ne želi izuzeti odgovornosti za ratne zločine one osobe koje su te zločine počinile, jer je to pitanje jasno i svatko  tko je kriv treba biti kažnjen“.[5] No, mnogi od isporučenih ljudi nisu bili u Jugoslaviji suđeni, nego su bili bez suda pobijeni.[6] Nakon Draganovićevih i drugih predstavki sve do američkog predsjednika Trumana, Amerikanci su odlučili da se nijedan osumnjičeni ne može izručiti bez njihove suglasnosti, piše Dnevni.ba.

Draganović je pomagao i školovanje studenata kojih je već 1945. godine u Italiji bilo preko 200., svojom upornošću i vezama probio se do Španjolske, koji su primili 40 studenata, a kasnije je uspješno posredovao za stipendije u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i Europskom kolegiju u Strasbourgu.

Draganović se 1963. godine zbog raznih pritisaka odselio u Austriju i smjestio se u Pressbaumu nedaleko od Beča. Od tada započinje intenzivnije istraživati arhivsku građu bečkih arhiva pripremajući se za pisanje poslijeratne povijesti hrvatskog naroda. Surađivao je s mnogim stranim listovima kao što su: Sudetendeutsche Zeitung, Rheinischer Merkur, Neue Limburger, s radio Deutsche Welle u Kölnu, zatim u NCWC-News, Münchner Merkur, Hrvatska revija i mnogi drugi.

Draganovićev društveni i politički angažman

Jedna od kontroverznih strana i Draganovićeva života jest politika, a kad politika nije kontroverzna! Kad su prognanici riješili osnovna životna pitanja onda je došlo do sravnjivanja računa o II. svjetskom ratu, o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, o uzrocima narodne katastrofe, o odgovornostima i krivicama. Tadašnja hrvatska emigracija može se svrstati u tri političke grupe: jedna ustaška opcija oko Pavelića i Luburića, druga demokratska koja je osuđivala ustaški režim za propast NDH i za tešku kriminalizaciju čitavog hrvatskog naroda kao genocidnog i treća oko Hrvatske seljačke stranke koji su insistirali na legitimitetu svoje stranke kao jedine izabrane na izborima.

Draganović je zagovarao demokratsku raspravu, traženje zajedničkog i općeg nacionalnog interesa u tu je svrhu predlagao da se Pavelić i njegove pristaše povuku iz javnog života, a istovremeno je uspostavio vezu s dr. Mačekom i poslije s dr. Krnjevićem predsjednicima HSS-a, a nastojao je uključiti i one iz demokratskog kruga u traženju zajedničke platforme. Simčić tvrdi: „Komunistička Jugoslavija ga je napadala više nego bilo kojega drugog Hrvata u emigraciji“.[7]

I među samim izbjeglicama bilo mu je onih nenaklonjenih zbog nekih ljudskih slabosti i zloće, a neki su mu namjestili i velike afere. Međutim, nije ga to omelo u njegovom radu. Prema jednom iskazu komunističkim istražiteljima ostalo je zabilježeno: „Uložio sam veliki trud i svu svoju dovitljivost, da pomognem braći. Ostao sam jednako neimućan kao i prije, što više trošio sam bezobzirno i svoja vlastita sredstva za siromahe i ratnike. Uzdam se u Boga, da mi se nikada nije prilijepio za prste tuđi novac ili tuđe stvari, koje su, posebno ističem, bile određene kao pomoć ljudima u nevolji, iako sam mnoge milijune preko svojih ruku premetnuo“ (Akmadža).

Saga o povratku u domovinu

Povratak u Jugoslaviju je jedna od najintrigantnijih tema u životu Draganovića, što pobuđuje velike diskusije dovoljne za jedan filmski triler. On je očito po sebi bio predodređen da bude neobičan.

Draganović je postao „slučaj“ kad je nestao iz Trsta u rujnu 1967. Još uvijek su nerazjašnjene okolnosti pod kojima se vratio u Jugoslaviju o čemu postoje različita mišljenja među povjesničarima, a time i mnoga kontroverzna tumačenja. Bio je u istražnim zatvorima, ali mu nije suđeno, što je zbunjivalo mnoge jer je Draganović bio vrlo napadan od Jugoslavije. Enigmi povratka u Jugoslaviju i sam je doprinio. Nema valjda hrvatskih emigrantskih tiskovina koje nisu više puta pisale o Draganovićevu povratku u Jugoslaviju a osnovne su  dvije teze: 1) da je kidnapiran, 2) da se dragovoljno vratio što je bila službena jugoslavenska verzija a nju su preuzele i neke emigrantske novine.[8]

Draganović je izdiktirao profesoru Vrhbosanske teologije dr. Zvonimiru Baotiću svoju verziju i nju je objavio nekadašnji sarajevski profesor a onda rektor sv. Jeronima dr. Ratko Perić. Taj dokument nije došao u ruke Udbe nego je završio u Vatikanu i predan je Zavodu sv. Jeronima. Draganović je tvrdio da su ga poznanici i suradnici Udbe Asim Šahinpašić i Ivan Galić prevarom prevezli u Jugoslaviju blizu Trsta. Ne ulazeći u prosudbu ovog zamršenog pitanja, navest ćemo dio njegove vlastoručne oporuke pisane u Sarajevu 1973. u kojoj on piše  o „mog nenamjeravanog i nedobrovoljnog povratka u domovinu koji se dogodio Božjom a ne mojom odlukom, sigurno radi većeg dobra mojega i moje braće“. Smijem dodati nešto osobno da je Draganović bio i moj profesor i da je želio da studiram povijest (zbog biskupijskih razloga netko je prije poslan na povijest) i meni je rekao da se za njega zauzeo i sam papa Montini Pavao VI. s kojim je on dosta radio kad je boravio u Rimu a Montini je bio na visokim funkcijama u Vatikanu.

Nakon završene duge i naporne udbaške istrage živio je u Sarajevu, bavio se znanstvenim radom, predavao crkvenu povijest na Vrhbosanskoj teologiji i dosta pisao. Svaki period Draganovićevog života bio je vrlo zanimljiv i dramatičan. I njegovo puštanje na slobodu, ali pod stalnom paskom tajne službe, uznemirilo je domaće i inozemne crkvene i političke krugove.

Draganovićev životni i radni elan nije se umanjio ni poslije povratka. Bez obzira na sve poteškoće on je opet bio vrlo aktivan. Predaje na Vrhbosanskoj teologiji, koordinira i uređuje  monumentalni Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji  – Cerkev v Jugoslaviji 1974., piše nekoliko vrijednih djela, obilazi župe i propovijeda, općenito je društveno aktivan.

Preminuo je u Sarajevu 5. srpnja 1983. godine i netko je zgodno primijetio da je bilo više udbaša na sprovodu nego svih ostalih. Počivao u miru Božjem.

Potrebno je Draganovića kao i svakoga smjestiti u ondašnji povijesni i politički kontekst te dobro upoznati njegov znanstveni i posebno humanitarni i politički rad pa će biti jasnije zašto je bio u Jugoslaviji predstavljan kao „državni neprijatelj“ „ratni zločinac“, „zlatni pop“, „trgovac bijelim robljem“ i slično. Važno je napomenuiti da su se mnogi i opravdano bojali da će Draganović odati neke ljude i neke teme, ipak ni nakon 40 godina ništa se od toga nije dogodilo, što potvrđuje i Akmadža u svojoj studiji. Draganović će ostati još dugo zagonetna i neiscrpna tema, i treba se i dalje baviti ovom neobično važnom osobom. Dobro je da vlč. Bojan Ivešić u Rimu radi doktorat o Draganoviću. Treba pisati i više radova jer je više napravio sam, a nije morao, nego 100 drugih ljudi i svećenika, nego neke organizacije, i često je vrlo teško običnim razumom shvatiti koliko je Draganović napisao, organizirao, s kim je sve uspostavio kontakte, providio dokumente i novce.

A s. Krešimira koja radi u Zavodu sv. Jeronima nedavno mi je rekla: Zašto ne pokrenete proces za beatifikaciju Draganovića? Veli da je to predlagao i prof. dr. fra Bonaventura Duda. Nemam ništa protiv da se proces pokrene, jer je učinio puno, puno dobrih djela. Tko čini dobro, on je božanski i na neki način već svetac.

[1] Podsjećamo što se već gotovo zaboravilo da su mnogi od Viktora Novaka do Živojinovića, Bulajića, Krestića i drugih sustavno pisali da je hrvatski narod genocidan i da je slično tako genocidna i Katolička Crkva u Hrvata.

[2] Sad već postoji dosta obilna literatura o njegovu životu i radu: ZBORNIK: Krunoslav Stjepan Draganović-Svećenik, povjesničar i rodoljub, Sarajevo-Zagreb 2014, M. AKMADŽA, K. D. Iskazi komunističkim istražiteljima, Zagreb 2010.; R. PERIĆ, „De viris illustribus Bogoslovije (1890.-1945.)“, u zborniku: Vrhbosanska katolička bogoslovija, VKTŠ, Sarajevo-Bol 1993., 329-333.; V. KATZ, „Krunoslav  Draganović  1903.-1983.“, Napretkov Hrvatski narodni godišnjak 2013., 72-80.; M. IVUREK, Život i djelo Krunoslava Draganovića, Naklada Gea d.o.o – HKD Napredak, Zagreb-Sarajevo 2013. Itd.

[3] M. AKMADŽA, Nav. dj., 94.

[4] „Prof. Krunoslav Stjepan Draganović (1903-1983)“, u zborniku Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima (1901-2001), Rim 2001., 843.

[5] Ibidem, 812.

[6] Ibidem.

[7] Nav. čl., 851.

[8] S. IVANOVIĆ, Špijun u mantiji, Beograd 1987.