Godišnjica smrti Antuna Gustava Matoša

Rođen je 1873. u Tovarniku, u Srijemu, a već 1875. mali „Gustl", kako su ga najbliži obično zvali, odlazi s roditeljima u Zagreb. U svojoj Autobiografiji piše da je „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem". Dakle, njegova ličnost objedinjuje tri područja u kojem žive Hrvati - Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Hrvatsku. I svima njima je danas na ponos. No, u mladim danima je, kako priznaje u spomenutom djelu, mnogo roditeljskih suza prolio. Jedan od razloga njihove boli bio je i nesupješni studij u Beču:

„Poslaše me u Beč na veterinu, da postanem pasji dentist, konjski specijalist, kravlji geburcelfer (Geburtshelfer) i pileći bakteriolog, ali ja svirah sa Suchyjem, kasnijim violinistom u Pragu, lutah s mojim bratićem Hugom Schamsom, današnjim kapelnikom, čitah luckastog Hoffmanna i Byrona, izgubih vladinu potporu i dođoh u Zagreb sa dugom kosom i veltšmercem (Weltschmerz) na nesuđenom svom utilitarskom veterinarskom licu."

Njegov boemski duh, razumljivo, nije mogao dugo podnositi vojničku stegu, stoga on dezertira iz austro-ugarske vojske i bježi u Srbiju. Nakon trogodišnjeg boravka u Beogradu odlazi u Ženevu, a potom i u Pariz, koji će pet godina biti njegovim domom i u kojem će nastati najveći dio njegove proze. Susret s francuskom književnošću moderne (prije svega Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud, Paul Verlaine, Stéphane Mallarmé, Maurice Barrès itd.) prekretnica je ne samo za njegovo stvaralaštvo nego i za cjelokupnu hrvatsku književnost - pa i šire. Antun Gustav Matoš na velika je vrata unio duh francuskih velikana (kao i onaj Edgara Allana Poea) u našu umjetnost pisane riječi i izdigao ju na europsku, odnosno svjetsku razinu - na pijedestal kojem i treba pripadati.

Stoga književni teoretičari s pravom tvrde: „Ni Krleža, ni Ujević, ti stožeri naše dvadesetostoljetne literature, ne bi bili mogući da legendarni A. G. M. nije trgnuo hrvatsku književnost iz letargije provincijalizma i uveo je u maticu svjetske pisane riječi."

Pored brojnih novela, feljtona, eseja i putopisa osobitu pažnju privlače njegovi stihovi. Zanimljivo je da je veći dio njih objavljen tek posthumno. U njima se i danas živo osjeća Matoševo nezadovoljstvo stanjem u kojem se nalazi njegova voljena Domovina i nakon odlaska zloglasnog Khuena-Hédervárya.

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš umire u Zagrebu od karcinoma grla, a godina njegove smrti, 1914., smatra se završnom godinom hrvatske .

kroativ.at