Katarina Zovko Ištuk: Ritam tvog koraka
Dok tužna jesen stiže polako,
u duši mojoj već zima vlada
i pitam sebe, dal ću te sresti,
dal ću te sresti, gdje i kada.
Trebam se radovati susretu novom,
probudit ljubav, al tako nije,
ubija me ova sablasna tišina,
ljubavi moja, teško mi je.
Mrzim samoću koja me boli,
mrzim ove dosadne jesenje kiše
i sve me ovo ubija i guši,
ne da mi srcu normalno da diše.
Bole svi ovi uzdasi za tobom,
bole me moji pogledi prazni,
ranjeno srce dotaći se ne da,
u meni se čuju jecaji snažni.
Sjećanjem na tebe, svoje snove kitim,
probuđena jutra u ponor me vuku,
tada želim samo tvoj povratak k meni,
kada ćeš me ponovo držati za ruku.
I svakoga dana u mislima lutam,
sa žudnjom isčekujem tvojih stopa ritam,
kad pogledam nebo, čak i njega pitam:
Dal je život bez tebe, uopće mi bitan?
Ubija ovo prostranstvo tišine,
dok te čekam tako, u sobi punoj mraka,
na zidu se čuju otkucaji sata,
zamišljam da slušam, ritam tvog koraka.
Katarina Zovko Ištuk
Mostar o9. 07. 2017.
Vezani članci