Katarina Zovko Ištuk: Od sjaja do očaja.
I dok mi noć prijeti samoćom,
ja joj prkosim, kitim svoje rime,
u svakom stihu tražim samo tebe,
u svakom slovu, vidim tvoje ime.
Da volim, ne simjem, ti to dobro znaš,
za ljubav trebaš sebe da daš,
ljubav ne živi samo od imena,
nit iscrpnih riječi, nit od uspomena.
Zato želim u sebi sačuvati ovo parče sna,
a možda se i dogodi čudo,
možda se rodi neka nova nada,
možda se nećemo morat skrivat više,
kao od drugih, što skrivamo se sada.
U ovoj igri nema pravila,
ovdje se igra od sjaja do očaja,
ovdje se daješ i kada gubiš
i da li vrijedi igrati do kraja.
Znam da će ova sadašnjost
u nekom budućem vremenu boliti i tebe i mene,
znam da će od nas ostati samo uspomene,
pa zašto onda igrat ovu igru,
u kojoj na kraju samo gubiš,
iako želiš, voliš, ljubiš.
Katarina Zovko Ištuk
03. 09. 2'17.
Vezani članci