Katarina Zovko Ištuk: Ljubav na kiši

Obraze su moje isprale sve kiše,
da se borim s tugom, nemam snage više.
Padaj kišo danas, sve jače i jače,
da ne čuju drugi, dok mi srce plače.

Bosonoga hodam ulicama grada
i pitam se zašto kiša jako pada.
Mokra sam do kože, haljina mi vlažna,
ali ova kiša, ipak mi je važna.

Niz lice se slijevaju kapljice od kiše,
zato moje suze ne vide se više,
korak mi je te težak, a pogled mi luta,
da li ćeš se pojaviti, ti na kraju puta.

U posljednjem trenu prepoznah ti sjenu,
prilaziš sve bliže, kao zvijer svom plijenu,
košulja ti vlažna, pokisle ti grudi
i ta slika zavodnika, vrelu ljubav nudi,

Dolaziš do mene, u naručje me primaš,
koju snagu i ljepotu ti u sebi imaš.
U naručju tvome sigurna sam sada
i nije mi važno, zašto kiša pada.

Poljupci su tvoji pokrili mi lice,
a usne su posušile od kiše kapljice,
tvoje vlažno tijelo, stapa se sa mojim,
nit olujnih kiša, više se ne bojim.

I najjači gromovi mogu grmit sada,
ne smeta nam oluja iznad našeg grada,
zagrljeni tako prkosimo svemu
i kiši što pada i lošem vremenu.

Katatina Zovko Ituk

Mostar 07. 07. 2017.