Kako je nastalo 'Dužan ko Grčka'

Zapadne su sile debelo naplatile svoje kredite Grčkoj, baš kao što će sada prividno solidarna pomoć Europske unije rezultirati dobrim profitom europskih vjerovnika. No Grcima nitko nije kriv za loše upravljanje svojom zemljom, što i nama može biti jako dobra pouka, ako želimo iz tog primjera uopće nešto naučiti.

Piše: Damir Grubiša-tportal.hr

Našim roditeljima uzrečica 'dužan k'o Grčka' dobro je poznata. Sjećam se da ju je koristio i moj nono kako bi njome opisao svoj penzionerski kućni budžet. U socijalističkoj Jugoslaviji bila je to svakodnevna poštapalica jer se za Jugoslaviju govorilo da je 'dužna k'o Grčka', iako je u doba najvišeg zaduženja Jugoslavija dugovala 'svega' 17 milijarda dolara, što je prema 335 milijardi eura sadašnjeg grčkog duga ipak relativno nisko, ali to tada, u doba jugoslavenske ekonomske krize početkom osamdesetih, nije bilo nimalo zanemarivo.

U grčkome slučaju, koji je ušao u svakodnevnu uporabu kroz poštapalicu o njezinoj zaduženosti, ova se fraza počela rabiti 1893. godine koja je ušla u povijest po glasovitom priznanju predsjednika grčke vlade Harilaosa Trikupisa u grčkome parlamentu, Vulì ton Elìnon: Nažalost, bankrotirali smo! (na grčkome: Dystyhos, eptohefsamen!).

Zašto je Grčka bankrotirala?

Tadašnji grčki bankrot bio je rezultat stjecaja okolnosti triju čimbenika: prvo, uhodanog modela zaduživanja od samog početka borbe za neovisnost zemlje. Tijekom rata za neovisnost (1821-1827) europske su sile pomagale grčke ustanike protiv osmanske vlasti, ali su to debelo naplatile financirajući privremenu grčku vladu kreditima s enormno visokim kamatama. Tako je privremena grčka vlada, kada je konačno okončan rat za neovisnost 1827. proglasila faktički stečaj i proglasila svoju nesposobnost vraćanja međunarodnih dugova (iskorištenih za naoružanje i vođenje rata). Tome je pridonijelo i neispunjeno obećanje grčke dijaspore koja je isprva obećala transferirati i uložiti veliki kapital u oslobođenu Grčku, ali je, vidjevši tko to dolazi na vlast u zemlji, ostala samo na verbalnim obećanjima (uostalom, kao i u slučaju velikih obećanja hrvatske dijaspore početkom Domovinskog rata, kada je Đodan obećavao pritjecanje 200 milijardi dolara od naših emigranata).

Bogate grčke naseobine u kozmopolitskom kasno-osmanskom Levantu, u Istanbulu (ta ista dijaspora oduvijek ga je nazivala Konstantinopoljem), Aleksandriji i Smirni, zahvaljujući osmanskoj politici mileta - lokalne etničke i vjerske autonomije osjećale su se kulturno i civilizacijski superiorne nad svojom zemljom podrijetla koju su nazvali, samilosno, Psorokòstena - prosjakinja Kostantina, a sebe su smatrali direktnim nasljednicima sjaja i moći Bizanta.

Drugi faktor bio je pad cijena suhog grožđa na svjetskom tržištu, što je tada bio glavni izvozni artikl tek neovisne Grčke (renesansa helenske kulture maslinova ulja i njegov izvoz kasnijeg je datuma, tek nakon Prvog svjetskog rata). Treći je faktor neracionalno trošenje novca u 'kapitalne nacionalne investicije', među kojima je prednjačio Korintski kanal.