FOTO Imoćani prodali ‘svoju Afriku’ da bi oženili siromašnog Etiopljanina
- Uz vatru smo slušali romantičnu priču svojega vodiča Alga, koji sanja o braku i trenutku kada će se skrasiti sa suprugom i brinuti o stadu. No, za ženu mora dati 6 koza i 50 kilograma meda, a on je siromašan. I mi smo smislili da izložbom fotografija pomognemo Algu da se vjenča sa ženom svog života - otkriva Vedran Vidak, koji se s Goranom Jovićem, radi Algove ženidbe naravno, ponovno sprema putovati u Afriku.
Potreban novac za meketave koze i prvoklasni med skupili su zahvaljujući donacijama prikupljenim kod kuće, što im i nije bilo teško, s obzirom na to da su se vratili s uistinu vrhunskim fotografijama, a hoće li se Algo zaista i oženiti, doznat ćemo kad se imotski avanturisti ponovno vrate na tlo Južnih nacija.
- S pripadnicima plemena Hamar najviše smo se družili, a Algo je njihov član. Fotografirajući, s plemenom smo pregazili rijeku i našeg vodiča ostavili na drugoj obali. U međuvremenu se dogodio prolom oblaka i neviđeni pljusak, rijeka je nabujala dva metra, a mi s domorocima ostali odsječeni na drugoj obali. Pao je mrak, a Goran i ja sami s Hamarima - prisjeća se ipak nelagodnih trenutaka Vedran.
- Vodič nam je ponudio smještaj. Pozvao nas je da budemo gosti u selu i spavamo pod njegovim krovom. Naravno da smo odmah pristali i doživjeli najveću avanturu života. Satima smo hodali šumom po mrklom mraku dok nismo stigli u selo. Uslijedilo je grijanje uz vatru s lokalnim ženama. Da bi nas ugostili, zaklali su kozu i pili njenu krv, što je najveća moguća čast koju vam mogu ukazati...
Rezne rane na licu znače da ne pripada nikome
A kako izgleda vjenčanje u plemenu Haman? - pitamo Vedrana.
- Žene su premazane mješavinom zemlje i maslaca, prekrivene kozjom kožom, zvončići i trublje središnji su dio ceremonije. Potpuno goli mladoženja svoju spremnost dokazuje trčanjem bivolima preko leđa, da bi među djevojkama birao odabranicu u neobičnom ritualu zavođenja koje uključuje pjesmu, trublje, bičevanje i krv. Sve završava njegovim konačnim izborom i mirnim razgovorom dvoje budućih supruga.
Inače, Vedran i Goran su preko Sarajeva, Istanbula i Kaira doputovali u Addis-Abebu, glavni grad Etiopije, gdje su osam sati čekali da im izdaju vize. Zatim su unajmili zoyotu, za čijim je upravljačem bio zabavni i skromni Zewdeut, i krenuli na petnaestodnevno putovanje prašnjavim etiopskim cestama. Hranili su se bananama i mangom s plantaža uz koje su prolazili, a krajnje im je odredište bilo rog Afrike, rijeka Omo i četrdeset i šest plemena koja tu žive. Goran i Vedran svojim su fotografijama i videosnimkama ovjekovječili život Mursa, Kara, Dassanecha i Hamara.
Svako je pleme jedinstveno, baštine različite kulture, običaje, nosi drukčiju odjeću, nakit...
- Svako dijete plemena Dassanech ima nakit na sebi: narukvicu, ogrlicu oko vrata, ogrlicu oko struka... Nerijetko su im prsti ruke ili noge omotani komadom žice, a ti ukrasi označuju i pripadnost određenoj obitelji, znak su raspoznavanja. Dječak kojega smo susreli u šumi na sebi nije imao ama baš nikakav ukras, jedino rane na licu.
Na moje pitanje što to znači, vodič nam je odgovorio: "Rezne rane na licu znače da ne pripada nikome!"
Djeca u plemenu Dassanech, priča Vidak, žive jako loše.
- To su zaista neljudski uvjeti, iako se, gledajući s našeg stajališta, život ni u jednom od plemena ne može nazvati humanim. Kod Hamara jedu najprije gosti, zatim odrasli muškarci, žene, a djeci preostaju ostaci. Prizor koji smo vidjeli jutro nakon naše "gozbe" nije nas ostavio ravnodušnima: dječak koji ostatke kosti udara kamenom i pokušava otkinuti komadiće hrskavice s nje, dok drugi čeka svoj red... Tako izgleda 21. stoljeće u Africi - pripovijeda Vedran.
Cjenkanje s mrkim Karom
A gdje je bilo najopasnije ili je barem tako izgledalo?
- U plemenu Karo koje je poznato po posebnim ukrasima i crtarijama po tijelu. Na odlasku mi je prišao jedan muškarac s puškom na leđima i obratio mi se. Vodič mi je prenio da želi moju majicu, da je skinem. Pogledam ga, a on se smrknuo. Velim mu da ću mu je prodati. Malo je buljio u mene, sagnuo se i na zemlji napisao cijenu.
Gledam ga, namrštio se još više, ja mu nogom prebrišem što je napisao, a on se onda - nasmijao! Tada je, poslije sam shvatio, ritual pogodbe počeo, a to je dio njihove kulture: trgovati i pogađati se - priča Vedran, a meni pada na pamet da se to Liniću ne bi svidjelo, odmah bi ih zaskočio fiskalizacijom.
Na kraju je Vidak prodao domorocu majicu za deset bira ili dvije kune, pa novac dao jednom dječaku. To je sve u plemenu oduševilo.
S plemenom Mursi, koji su bili glavni cilj putovanja imotskog dvojca, na koncu su proveli najmanje vremena, zbog silnog pregovaranja s njima.
- Smijali su se kad su čuli da moj mobitel "pjeva". I oni imaju mobitele, ali nemaju struje da ih napune. No, zato su naoružani kalašnjikovima. Noseći oružje, članovi plemena odaju ratnički duh svojih predaka koji je ojačao u dugim borbama za posjede. Izrazito vješti u cjenkanju, Mursi su brojili fotografije, broj fotografiranih osoba i sve što im je palo na pamet - kaže Vidak.
Vedrana i Gorana nismo bezveze prozvali avanturistima. Goran Jović je sada na Tibetu, snimao je i u Amazoni, gdje je živio s domorocima, ulazio u brazilske favele i noćario sa skitnicama na ulicama New Yorka. Bio je i u Indiji, Tanzaniji, živio s plemenom Masai... Izložbu "Duh rijeke Omo" imali su priliku vidjeti Imoćani.
Sveučilišna dvorana bila je toliko puna da se čekalo da jedni iziđu, a drugi uđu razgledati fotografije. Hercegovci su "Duh rijeke Omo" ugostili u galeriji "Aluminij Mostar", a iskreno se nadamo da će joj se veseliti i Splićani i svi drugi, jer fotografije koje objavljujemo tek su dio iz velike afričke fotopriče odvažnih Imoćana.
Vezani članci