Eksplozija u Rusiji jača 185 puta od atomske bombe

Više od 100 godina, piše BBC, čovječanstvo ne uspijeva dokučiti što se točno dogodilo 1908. godine na ogromnom sibirskom prostranstvu gdje, kako se čini, ipak niko nije poginuo. Zemlja se zatresla.

Eksplozija je bila tako silovita da je polupala prozore u 35 kilometara udaljenom gradiću. Stanovnici su čak osjetili val vrućine oslobođene eksplozijom, neki su se od udara srušili na tlo. Postoji, doduše, informacija da je jedan uzgajivač sobova poginuo jer ga je eksplozija odbacila na deblo obližnjeg stabla, ali ni to nije sasvim provjereno.

Sobovi se, međutim, nisu izvukli kao ljudi. Stotine su ih ostale spržene nečime nalik na ono što će nekoliko desetljeća poslije čovječanstvo naučiti prepoznavati kao nuklearnu eksploziju. Jedan svjedok je izjavio da se "nebo raspolovilo i visoko iznad šume cijeli sjeverni dio neba planuo je u vatri". "Na trenutak se začuo prasak na nebu i snažan lom... Nakon toga je uslijedila buka kao da se stijene obrušavaju s neba ili poput pucnjave topova."

Tunguska eksplozija do danas je ostala najsnažnija svoje vrste zabilježena u povijesti. Oslobodila je energiju 185 puta veću od one iz eksplozije atomske bombe nad Hirošimom. Neki procjenjuju da je oslobođena energija bila čak i veća. A seizmički udarac osjetio se sve do Velike Britanije.

Mnogi su uvjereni da je bila riječ o asteroidu ili kometu. Ali, kako su pronađeni tek rijetki tragovi tog ogromnog izvanzemaljskog objekta, ostao je otvoren prostor za najneobičnija objašnjenja te eksplozije. Udaljena regija Tunguska u Sibiru ima duge i oštre zime, vrlo kratka ljeta, a i tad se tlo pretvara u muljevitu nenastanjivu močvaru.

Kraj je, drugim riječima, vrlo teško dostupan i zato odmah nakon eksplozije niko na to mjesto nije slao nikakvu ekspediciju. Poseban razlog za to je i to što su ruske vlasti tada imale puno veće brige od udovoljavanja znanstvenoj znatiželji, objasnila je Natalia Artemieva s Planetarnog znanstvenog instituta u Tucsonu.

Rusija je tada bila u političkim previranjima, takvima da su Prvi svjetski rat i Listopadska revolucija bili udaljeni samo nekoliko godina u budućnosti.

"Objavljeno je samo nekoliko izvješća u nekim lokalnim novinama, i to čak ne niti u Moskvi i Sankt Peterburgu", kazala je. 19 godina poslije, 1927., ruska ekspedicija predvođena Leonidom Kulikom konačno se tamo ipak zaputila.

Toliko dugo mu je trebalo da uvjeri vlasti da bi se istraga o tom fenomenu mogla isplatiti. Čak i nakon toliko vremena, posljedice eksplozije bile su očite čim su stigli. Zateklo ga je ogromno područje oborenih stabala, širine oko 50 kilometara, čudnog oblika nalik na leptira.

On je bio i prvi koji je kao objašnjenje za to što se dogodilo ponudio meteor koji je eksplodirao u atmosferi. Ipak, mučilo ga je to što nigdje nije bilo kratera ili ikakvih meteorskih ostataka, pa je pretpostavio da je močvarno tlo bilo previše mekano da bi očuvalo išta što je moglo udariti, odnosno da je to nešto moralo potonuti duboko u tlo.

Nadu da bi se ostaci mogli pronaći nije izgubio. 1938. napisao je:

"Trebali bismo očekivati da se na dubini vjerovatno većoj od 25 metara nalaze fragmentirani komadi željeza, dijelovi onoga što je prije udarca moglo težiti između jedne i dvije stotine tona.

"Ruski naučnici kasnije su zaključili da je bila riječ o kometu, a ne o meteoru. Jer, kometi su najvećim dijelom građeni od leda, ne od stijena kao meteoriti, što bi objasnilo izostanak pronalaska ostataka tijela koje je udarilo u tlo. Ali, u nedostatku čvrstih dokaza, i to je bila tek jedna teorija, pa su se narednih godina stale rojiti sve nove i nove teorije.

Neki su sugerirali da je mogla biti riječ o sudaru materije i antimaterije, što bi dovelo do poništavanja dviju masa i oslobađanja ogromne energije. Sljedeća ideja je bila nuklearna eksplozija. Naravno da nije proteklo dugo dok je nekome palo na pamet da se to zapravo srušila svemirska letjelica koja je bila u potrazi za vodom Bajkalskog jezera.

Tek 1958. još jedna ekspedicija uspjela je otkriti sićušne silikatne i magnetitske komadiće. Daljnjom analizom utvrđeno je da su komadići bogati niklom, koji je karakterističan upravo za meteoritske stijene, čime je meteorsko objašnjenje dobilo nešto čvršće uporište.

K. Florensky, autor tog izvješća, 1963. je odaslao poruku kojom je, uza svo razumijevanje za zanimanje javnosti za senzacionalisičke teorije, poručio da je ipak riječ o nezdravom obliku zanimanja, u pravilu kao posljedici iskrivljavanja i krivotvorena činjenica.

No, sve nove i nove teorije nastavile su se nizati, a tome 1973. nije odolio niti Nature, koji je objavio da je eksploziju mogla prouzročiti mala crna rupa. Naravno da se znanstvena javnost tome odmah jako usprotivila. Artemieva kaže da su ideje poput te naprosto nusprodukt ljudske psihologije.

"Ljudi koji vole tajne i 'teorije' obično ne slušaju znanstvenike", kazala je uz opasku da određena odgovornost ipak otpada i na naučnu zajednicu zato što joj je trebalo tako dugo da se zaputi na mjesto eksplozije i istraži ga.

A oni su bili više zabavljeni velikim asteoridima kao opasnosti koja bi mogla izazvati sveopće istrebljenje ljudi ili čak i života u cijelosti, kao što je bio slučaj s asteroidom koji je istrijebio dinosaure prije 66 milijuna godina. 2013. nova skupina naučnika odlučila je stati na kraj svim špekulacijama koje su se namnožile tijekom ranijih desetljeća.

Vodio ju je Viktor Kvasnicja s Nacionalne akademije za znanost u Ukrajini. Istraživanje je počalo novim mikroskopskim analiziranjem uzoraka s mjesta eksplozije, prikupljenih 1978.

Stijene su bile meteorskog porijekla, a fragmenti koje su analizirali, bili su pronađeni u tresetu koji je poticao iz 1908. godine. Ostaci su u sebi sadržavali ugljikov mineral lonsdaleit, poznat i kao "heksagonalni dijamant" zbog kristalne strukture vrlo nalik dijamantu i koji se nalazi upravo na mjestima udara meteora u Zemljinu koru.

"Naše istraživanje uzoraka iz Tuguske, isto kao i istraživanja mnogih drugih autora, otkrivaju meteorsko porijeklo tunguske eksplozije", kaže Kvasnicja.

"Mi smatramo da se u Tunguskoj nije dogodilo ništa paranormalno."

Najveći problem je bio u tome, kaže on, što su istraživači previše vremena potrošili na potragu za većim dijelovima stijene. "A neophodno je bilo potražiti vrlo male čestice", kao što su bile one koje je proučavao njegov tim. Ali ni to nije bilo konačno.

Meteorski pljuskovi se pojavljuju često. Mnogi komadići zato su na tlo mogli pasti i neprimijećeni, pa su i promatrani fragmenti u određenoj mjeri barem mogli potjecati i od nečeg takvog. Da se ne govori da su neki naučnici uopće sumnjali da prikupljeni treset potječe baš iz 1908. godine. Ono u čemu se naučnici danas ipak slažu jest da je tungusku eksploziju nesumnjivo prouzročilo neko svemirsko tijelo sudarivši se sa Zemljom, pa bio to asteroid, meteor, komet...

Asteroidi u pravilu imaju stabilne orbite, mnogi se tako nalaze u pojasu između Marsa i Jupitera, ali ih isto tako s tih njihovih orbita lako mogu poremetiti okolni veći gravitacijski uticaji. U takvim slučajevima se može dogoditi da neka od tih stjenovitih tijela presiječe Zemljinu orbitu, što ih može dovesti i do sudara s našim planetom, ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Čudesno u eksploziji u Tunguskoj je procijenjena oslobođena energija; između 10 i 15 megatona TNT-a, lako moguće čak i više od toga. Artemieva je nedavno u Annual Review of Earth and Planetary Sciences objavila niz nespornih činjenica.

Prvo, kozmičko tijelo u našu atmosferu ušlo je brzinom od izmeđ 15 i 30 kilometara u sekundi i sva sreća da smo zaštićeni atmosferom koja nas štiti jako dobro, toliko da je u stanju raznijeti gromade do veličine nogometnog igrališta.

"Mnogi misle da takve stvari iz svemira dolete, udare i ostave krater u središtu kojeg se nalazi veliki komad stijene zabijene u tlo iz koje se dimi. Stvarnost je vrlo drugačija", komentira Bill Cooke, koji vodi NASA-in Ured za meteoridski okoliš.