Don Ivan Sinanović: Imam PTSP, tetovaže i motor, župljani su mi upucali psa, a policija privela zbog striptizeta

...župnom dvoru pokraj crkve svete Marije Magdalene i mjesnog groblja s tek petnaestak grobnica. Pred zidom koji omeđuje kamenu cjelinu parkiran je moćni motocikl, a oko nogu nam se pletu mješanci Medo i Una, vjerno društvo ovog svećenika za kojeg je malo reći da je kako je neobičan.

- Ako ne mo'š trista kila gurnit, onda za tebe nije ovaj motor - smije se s masivne honde shadow od 750 kubika dok ga namještamo za fotografiranje, a psići su ludi od sreće zbog gostiju:

- Odgajam ih s puno ljubavi, oni su moja najbolja terapija, Medo se zna i smijati, vidi - hvali ih don Ivica. No, priča ima i tmurnu stranu; njegov najdraži ljubimac, staford Toro, nedavno je ustrijeljen metkom u glavu, i to dok je župnik bio na razgovoru s biskupom zbog problema oko proširenja groblja. Sumnja da to i jest razlog, no oprostio je onome tko mu je nanio bol.
Od Žepča do Ljubljane

Rođen je u Goliješnici blizu Žepča u srcu Bosne, na majici mu piše da je "sto posto Bosanac i čistokrvna Hrvatina". Obitelj mu je u komunizmu bila obilježena kao neprijateljska; muškarci su pripadali vojsci NDH, djed mu se nikad nije vratio, stric je bio politički zatvorenik, a ostali su trpjeli poniženja i milicijske provokacije, pretrese kuća...

Krenuo je 1984. godine u Franjevačko sjemenište u Visokom, u Zagrebu je maturirao, te počeo studirati teologiju. U kninskoj kasarni, kao vojnika JNA zatekao ga je početak rata, odakle ga doma u zadnji čas šalje tadašnji kapetan prve klase, a kasniji general HVO-a Željko Šiljeg.
- Završio sam u 143. brigadi, obišao sam ratišta po Gorskom kotaru, Kordunu, Lici, Plitvicama... Nisam želio nikakva priznanja i odličja, samo sam se zavjetovao da ću, ako ostanem živ, postati svećenik. Teologiju sam završio u Ljubljani, a tamo sam se brinuo i šišao 400 beskućnika koji su se okupljali u kapucinskoj župi gdje je bio Caritas.

Meni je to šišanje išlo tako dobro da je nadbiskup Franc Rode, kasniji kardinal, odredio da ću ga baš ja šišati - sjeća se don Ivica, koji je u Sloveniji upoznao župnika Župe Dubrovačke don Miljenka Babaića, koji mu je predložio da dođe u dijecezu koja ima problema s manjkom svećenika, a u Dubrovniku je konačno i zaređen 2004. godine.

Godinu dana bio je pomoćnik u Župi Dubrovačkoj, đakon u Blatu na Korčuli, kapelan u korčulanskoj katedrali sv. Marka, mijenjao je župnika u Putnikovićima na Pelješcu, te postao župnik u konavoskim župama Pridvorje i Dubravka. Ondje ga je stigao PTSP, od kojeg se godinu dana liječio u Zagrebu kod dr. Ivana Buzova.

- Šetam se sa psima, bavim se sportom, obavljam svećeničke dužnosti, mislim da iz svog životnog iskustva imam što reći ljudima koji su prošli slične situacije. Znate, nikad me više nisu psovali nego kad sam postao svećenik, a zamislite, apostol mira i ljubavi, kako to pitomo zvuči - kaže don Ivica dok u svećeničkoj reverendi sjeda na bijesni motor.

- Oduvijek sam volio motore, ali nisam ih mogao sebi priuštiti. Vozao sam neke skutere, jedan kineski hibrid, a prije tri godine kupio sam polovnu hondu shadow, član sam biker kluba "Dvije rote" iz Konavala. Ima motor više prednosti; možeš proći kroz uske uličice naših malih mjesta, kad idem u Dubrovnik, gdje je parkiranje ljeti nemoguće uvijek se nađe mjesta, i treće, najvažnije - onaj čuveni vjetar u kosi! Kako kroz kacigu?

- Pa zato imam dugu kosu!

Nosite naušnicu?

- Znak da sam jedini u familiji koji se nije oženio.

Imate tetovaže?

- Da, Krista, svetog Benedikta i sokola koji se bori sa zmijom. Nisu prevelike, ali imaju svoju simboliku. I moja majka, kao i mnoge žene u Bosni ima tetoviran križ na ruci.
Bivši načelnik MO Banići, Nedjeljko Kmetović i don Ivica
Muzika?

-Teški rock, ali nadahnuje me i glazba mog prijatelja Thompsona, s njim i Ivanom Goretom Prikom želim osnovati bikerski klub koji okupljao domoljube "čiste duše i čistih ruku". Poslušam i Jasmina Stavrosa, također smo jako bliski.

Politika?

- Bože sačuvaj! Kod mene prolazi samo "Bog i Hrvati". Svećenik se ne smije petljati u politiku, niti može dozvoliti da se politika miješa u Crkvu. Pogledajmo samo što je politika napravila hrvatskom narodu, što radi čak i u malim mjestima. Evo uzmimo Ivana Grubišića, kakav primjer on kao umirovljeni svećenik daje nama mlađima? Neposlušan je svom biskupu, može osramotiti Crkvu... A ja sam spreman poginuti za Crkvu. Iako sad nisam htio glasati, jer kad pođe po zlu, onda kažu: to ste vi Bosanci krivi!
Neće milodare

Smije li svećenik biti bogat?

- Ha, pa to je nespojivo. Mene, primjerice, ne može uzdržavati ova župa i plaću od četiri tisuće kuna dobivam iz Fonda za međusobnu pomoć svećenika. I opet pola te plaće podijelim potrebnima. Nemam domaćicu i sve kućanske poslove obavljam sam. Ni milostinju više ne skupljam; jednom je za vrijeme skupljanja u crkvi netko glasno prigovorio: ‘Šta ćeš skupljat za njega, šta će mu!?' Nakon mise sam kazao: ‘Sad ste skupljali i nikad više.' No pustimo to, namjeravam negdje ovdje otvoriti prvu komunu na dubrovačkom području za liječenje ovisnika, to mi je plan za budućnost.

Idete li u kafić?

- Da, na kavu i mineralnu, nikad navečer - tvrdi don Ivica čija je svađa s dijelom mještana došla i do medija.

Naime, samoinicijativno je s druge strane crkve u Banićima počeo proširivati groblje, namjeravao je na crkvenoj parceli urediti 15 grobnica čija bi cijena za mještane bila 12 tisuća kuna, dok bi općinske, zbog kojih bi prethodno trebalo otkupiti privatnu parcelu, po svoj prilici koštale uobičajenih 40 tisuća kuna po grobnici. Predsjednik Mjesnog odobora Banići Marko Kraljević tvrdi da se župnik ne smije miješati u prostorne urbanističke planove.

Lako ulazi u konflikt

- On u biti nije loš, ali mi se čini da lako ulazi u konflikt: optužuje da je netko iz sela upucao psa i ostavljao prijeteće poruke za koje se utvrdilo da ih pišu djeca. Ne cijeni naše stare vjerske običaje - navodi Kraljević.

Don Ivica, pak, tvrdi kako je grobište uredio uz pomoć svojih prijatelja i ispod tržišne cijene kako bi siromašnim župljanima bilo lakše.

- Ako djeca zaista pišu prijeteće poruke, zašto se njima ne pozabavi socijalna služba? A moj Toro je upucan dok sam bio kod biskupa na razgovoru, nitko ništa nije čuo ni vidio. Još nešto: dolaze mi računi za vodu na kojima stoji da sam u tri mjeseca potrošio 87 kubika, kao cijelo selo! Ja nisam za sukobe, njihov sam pastir i neću nikud odavde. Zanimljivo, u susjednoj Lisici nemam nikakvih problema - komentira don Ivica.

Vraćamo se, stoga, na početak, na Robina Hooda; sada nam don Ivica zaista nalikuje nekom junaku iz priče, možda nije lak karakter, ali s njim barem znaš gdje si.

- Kad bih mogao, bez razmišljanja bih oteo ono što su lopovi opljačkali hrvatskom narodu! Ti radišni, nevidljivi ljudi godinama su pošteno i teško doprinosili, a onda im je sve to pokradeno. I sad su bačani na cestu, a ta nepravda vapije u nebo!

Izvor: slobodna dalmacija