Danas 85. godišnjica smrti Stjepana Radića

... stranke Puniša Račić na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara. 

Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, sjedio je u zastupničkoj klupi pored Stjepana Radića i ranjen je u lijevu ruku kada je, u momentu atentata, svojim tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od neposredne smrti. Dr. Ivan Pernar je pogođen s dva metka. 

Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku a drugi nepuni centimetar ispod srca, tri milimetra ispod žile kucavice nakon kojeg pada pod klupu i tako je izbjegao treći mu namjenjen metak. Taj drugi revolverski metak Pernar je u tijelu nosio do kraja života.

Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini u Hrvatskoj je doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili prosvjedi diljem Hrvatske. Na onima u Zagrebu bilo je oko 100.000 demonstranata, a žandamerija i policija ubili su trojicu, ranili 60 i uhitili 120 demonstranata, piše SEEbiz.

Stjepan Radić rodio se u selu Desno Trebarjevo pokraj Siska 1871. godine, kao deveto od jedanaestero djece, u obitelji siromašnoga seljaka Imbre i Ane (Jane, rođene Posilović). Od rođenja je patio od prevelike kratkovidnosti koja se s godinama pogoršavala te je u kasnijim godinama života bio gotovo slijep.

Prvi put bio je uhićen početkom svibnja 1889. godine u Zagrebu i to zato što je na izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski u kazalištu stojeći u parteru, dva put uzviknuo: "Slava Zrinjskomu, dolje tiranin Héderváry".

Od 1902. godine pa sve do 1906. godine, glavni je urednik mjesečnika Hrvatska misao. S bratom Antunom, Benjaminom Šuperinom, Svetimirom Korporićem, Milanom Krištofom i Ivanom Gmajnerom krajem 1904. godine osniva političku stranku, HPSS (Hrvatska pučka seljačka stranka).

Iste godine Radić se kandidirao u petrinjskom izbornom kotaru no nije pobijedio zbog toga što je visok imovinski cenz isključio najveći dio seljaka s izbora. Godine 1905. na prvoj glavnoj godišnjoj skupštini HPSS-a u Zagrebu, Stjepan Radić je jednoglasno izabran za predsjednika stranke. Na izborima za Hrvatski državni sabor 1906. godine HPSS doživljava neuspjeh ali već 1911. godine dobiva osam mandata.

U Hrvatski državni sabor prvi puta Radić je izabran 1908. godine u izbornom kotaru Ludbreg iako je tada bio u zatvoru a 1910. godine ponovno je izabran u Ludbregu. Godine 1912. u doba Cuvajeva komesarijata ponovno je u zatvoru.

I u novoj državi Radić je podvrgnut strogome nadzoru upravnih organa vlasti, žandarmerije, policije i vojske te je proganjan, kažnjavan, suđen i zatvaran. U veljači 1919. godine obraća se Mirovnoj konferenciji u Parizu Memorandumom u kome zahtijeva za hrvatski narod pravo na samodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom slobodnom voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom Gorom.

Od ožujka 1919. do studenoga 1920. godine ponovno je u zatvoru ili pod istragom. Prvi put u novoj državi Stjepan Radić bio je uhićen 25. ožujka 1919. godine i to po izravnom nalogu iz Beograda (a Marija Radić i njihova kći Mira također bile su, tijekom rujna, uhićene i zadržane u zatvoru petnaestak dana kako bi se vršio pritisak na Radića).

Tada su uhićeni i prvaci Hrvatske stranke prava dr. Josip Pazman i dr. Vladimir Prebeg te bivši narodni zastupnik Dragutin Hrvoj a uz obrazloženje tih uhićenja navedeno je: "Uapšenje je uslijedilo radi njihova djelovanja u inozemstvu, kojim se silno otešćava položaj kraljevstva SHS na mirovnoj konferenciji i teško ugrožava interes države".

Bio je to jedan od prvih poteza karađorđevićevskih vlasti u svrhu onemogućivaja oporbe u novoj državi. Radić je bio uhićen iako je kao narodni zastupnik imao imunitet nepovrjedivosti. Stjepan Radić u zatvoru je bio isprva, oko dva mjeseca, u samici te je trpio često razna maltretiranja i zlostavljanja.

Marija Radić uputila je početkom siječnja 1920. godine molbu banu Tomljenoviću tražeći puštanje svoga muža iz zatvora ali nije dobila nikakav odgovor onda je 26. veljače uputila još jednu molbu novome hrvatskome banu Matku Laginji opisavši Radićev položaj u zatvoru i tražeći neka se bar to promijeni.

Radić je u pritvoru ostao najduže od svih uhićenika i pušten je 27. veljače na intervenciju novoga hrvatskog bana Matka Laginje a protivno volji regenta Aleksandra Karađorđevića, beogradske vlade i Svetozara Pribićevića. Godine 1920. njegova stranka mijenja naziv u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka). Dvadesetih godina Radić i njegova stranka bili su u oštroj oporbi režimu.

Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. godine, od posljedica ranjavanja a njegovo tijelo položeno je na odar u Hrvatskom seljačkom domu u Zagrebu, na Zrinjevcu, gdje je bio četiri dana kako bi mu narod iskazao posljednju počast.

Sahranjen je 12. kolovoza 1928. godine, u Zagrebu, na Mirogoju. Bio je to vjerojatno najveći pogreb u hrvatskoj povijesti kojemu je nazočilo preko 100 tisuća građana.