UMJESTO ULICE DOBILE SU PLOČU Sestrama Bergmann tek simbolično priznanje

Potpuno nemaštovito, nestručno, a na koncu i beskorisno, Povjerenstvo grada Mostara nedavno je ustaške ulice u Mostaru zamijenilo nazivima među kojima je jedan od njih i 'Ciglana'. Sestara Bergmann koje su zadužile Mostar nisu se sjetili. One su danas dobile ploču.

''Povodom 8. ožujka, Međunarodnog dana žena, u Gimnaziji Mostar danas je službeno otkrivena spomen ploča sestrama Marie i Barta Bergmann. Ploču, koja je postavljena na inicijativu Židovske zajednice Mostar, otkrili su Ankica Čović, ravnateljica Gimnazije Mostar i dr. Mario Kordić, gradonačelnik Mostara'', priopćeno je iz Grada Mostara.

''U mostarsku Veliku gimnaziju, danas Gimnaziju Mostar, 1905. godine prvi put su upisane djevojčice. Među njima su bile sestre Berta i Marie Bergmann. Berta je bila prvi ženski maturant u Bosni i Hercegovini, a Marie je položila ispit zrelosti kao druga učenica. Sestre Bergmann smatraju se pionirima ženskoga obrazovanja u Bosni i Hercegovini, stoji uz njihova imena i godinu rođenja i smrti na spomen ploči'', navodi se u priopćenju.

Sestre Berta i Marie Bergmann

Godine 1905. u mostarsku Veliku gimnaziju, danas Gimnaziju Mostar, prvi put upisane su djevojčice. Među njima su bile sestre Berta i Marie Bergmann. Trebalo je proći pet godina do sljedećega upisa djevojčica u mostarsku gimnaziju, a tek je 1913. prvi razred završila djevojčica rodom iz Mostara.

Berta Bergmann (1892. – 1945.) rođena je u okolici Sarajeva. Najstarija je od četiriju kćeri željezničkoga činovnika Josefa Bergmanna, aškenaskoga Židova, podrijetlom iz Beča. Iako skromnih primanja, Berta i Marija imale su majku koja je za svoje četiri kćeri odlučila izboriti ženama nedokučivo u tadašnjoj Bosni i Hercegovini – visoko obrazovanje. To je iziskivalo pohađanje gimnazije te je Marija 1905. upisana u drugi, a Berta u treći razred osmogodišnje Velike gimnazije u Mostaru. Prva je žena koja je sa svojom sestrom Marijom bila upisana u Gimnaziju u Mostaru. U veljači 1912. hrvatski časopis „Narodna obrana“ objavio je da je Bosna i Hercegovina dobila prvu maturanticu Velike gimnazije – Bertu Bergmann.

Sa sestrom Marijom obrazovanje je nastavila u Beču, gdje je 1918. diplomirala i postala doktorica medicine. Radila je u više mjesta u Bosni i Hercegovini kao pedijatrica, a nakon otkaza u gradskoj bolnici u Banjoj Luci, dobila je novčanu nagradu zbog velikoga požrtvovanja i izlaganja vlastitoga života neposrednim opasnostima. Radila je i kao upravnica Školske poliklinike u Mostaru, na mjestu nekadašnjega hotela Ruža. Okupacijom Jugoslavije 1941. od nacista i fašista položaj Židova drastično se pogoršava, a Berta iste godine stupa u pokret otpora. Partizanke i partizane opskrbljivala je sanitetskim materijalom, liječila ih i davala sate prve pomoći. Bila je dva puta uhićivana.

Dana 15. siječnja 1945. godine, na koncu Drugoga svjetskog rata, koji je datum rođenja njezine sestre Marije, odvedena je u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je ubijena.

Marie Bergmann (1894. – 1987.) nakon završetka gimnazije sa sestrom je nastavila školovanje u Beču gdje završava Studij slavistike i germanistike. Godine 1916. obranila je doktorsku disertaciju „Njemačka poezija Petra Preradovića" kod bečkog slavista M. Rešetara, čime je postala prva žena – doktorica znanosti s područja Bosne i Hercegovine. Iste godine vraća se u Bosnu i Hercegovinu gdje predaje „narodni jezik“, i to u gimnazijama u Mostaru, Cetinju i Sarajevu. Početkom Drugoga svjetskog rata Marie je otpuštena iz službe. Na početku srpnja 1942. godine iz Mostara piše fra Dominiku Mandiću moleći da joj, podsjećajući da je još u mostarskoj Gimnaziji bila njegova kolegica, osigura propusnicu i dozvolu za prebacivanje u Italiju kako bi zbrinula svoju djecu.

Spas je, vjerojatno nakon te intervencije, iste godine našla u talijanskoj okupacijskoj zoni odakle je, s obitelji i ostalim Židovima, premještena na dubrovačko područje. Kapitulaciju Italije u rujnu 1943. dočekala je na Rabu. Marie je bila među petinom sarajevskih Židova koji su preživjeli holokaust. Završetkom rata mnogo energije uložila je u oživljavanje akademskoga rada u Sarajevu i Mostaru, a zahvaljujući svojoj širokoj naobrazbi i zaslugama u međuratnom uzdizanju školstva, kao profesorica jugoslavenskih književnosti angažman je pronašla u Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu.

Godine 1950. dobila je poziv za sudjelovanje u stvaranju Katedre za njemački jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Sarajevu. Bavila se njemačkom književnošću od 17. do 20. stoljeća, a posebno prevoditeljskim radom te je prva vodila Odsjek za germanistiku i anglistiku. Umirovljena je 1968. godine, a umrla je u Sarajevu 9. kolovoza 1987. godine.