Zbog najmanje 40 incidenta Rusija i NATO na rubu sukoba
Ove naročito uznemirujuće informacije otkrivaju do koje mjere je Ukrajinska kriza opasna za Europu i svijet te koliko se toga zapravo dešava "ispod radara". Količina informativnog materijala koji, političkim odlukama, nikada ne završava u medijima očito je velika, no spoznaja o incidentima još jednom potvrđuje da se ova kriza nikada nije smjela desiti jer je sama po sebi preopasna i ekstremno nepredvidljiva.
Spoznaja nas također dovodi i do jedne šire debate o međunarodnoj politici općenito, tj. do razmatranja njene aktualne uništavalačke faze. Kada se ogoli sva retorika i svi kvazi-argumenti, posve je jasno da je Ukrajina bila (najgore od svega je to što još uvijek i jest) geopolitička šahovska ploča koja je došla na red činjenicom da se "slobodan prostor" naglo smanjuje.
Sfere utjecaja u Europi (i šire) izoštrile su se te će zbog toga dolaziti do sve većih sukoba oko prostora koji je još uvijek neodređen ili je na bilo koji drugi način "između" ključnih sfera. Nažalost po stabilnost naroda Europe u pitanju su ovdje primarno samo dvije sfere interesa, ona američka i ona ruska. Da je Europa sama po sebi vanjskopolitička sila stvari bi vjerojatno izgledale mirnije, barem po Europu - ne isključujemo time mogućnost da bi se snažnija Europa počela uplitati daleko izvan svojih granica po starim neo-kolonijalnim metodama.
Povodom obljetnice pada Berlinskog zida jedan od ključnih aktera tog doba, Mihail Gorbačov, održao je govor te pritom istaknuo nekoliko vrlo pametnih stvari, a jedna od njih je upravo žaljenje za Europom koja nikada nije stasala u ništa konkretno. Zato joj se i događaju ovakve stvari. Ukrajina je dio Europe, Rusija je dio Europe. Sukob u Ukrajini je tragedija za cijelu Europu, ali i opasnost s potencijalno ekstremno pogubnim posljedicama.
Čak i u aktualnoj donekle smirenoj fazi, Ukrajinska kriza ima velike posljedice za stabilnost Europe. Svaki odnos s Rusijom, čak i onaj krajnje poslovan, počinje se smatrati nekakvom veleizdajom europske sigurnosti, pa tako imamo situaciju da se oko Putinovog posjeta Beogradu digla velika panika, a Zapadne ambasade u regiji su u nekoj vrsti tihe panike nastojeći odgovoriti na pitanje "što to znači?". Te "tihe panike" i ta glasna tenzija ugroziti će u konačnici stabilnost svih, a ova naša regija mogla bi imati više žarišta.
Centar na koji se ovih dana u ovoj regiji gleda s daleko većom pozornošću je susjedna Mađarska gdje se na ulicama Budimpešte već kuhaju počeci državnog prevrata. Svaka čast Mađarima koji žele veća prava, manje korupcije i bolju državu za sebe, ali na njihovim ulicama uz njih već marširaju sve nijanse "narančastih" stručnjaka jer pitanje koje se pokreće nije niti demokracija niti korupcija, samo linija Budimpešta-Moskva.
U jedno "zdravije" vrijeme ovo uopće ne bi bilo sporno, možda bi nekima bilo manje drago, ali se ne bi dizala panika. Sada je sve drugačije i svaki odnos, čak i onaj pragmatičan, prema Rusiji, izaziva svakojake čudne reakcije koje prosječan stanovnik dotičnih država vjerojatno niti ne razumije.
U gotovo cijeloj istočnoj Europi, u svakoj državi, već je usađen novi "Desni Sektor", neki oblik anti-državnog elementa koji se može po potrebi buditi na poziv i rješavati se demokratski izabranih vlasti u trenutku kada iste počnu dobivati "čudne ideje" o tome da mogu, da se usuđuju, poslovati s Moskvom.
Narodna, direktna, demokracija već je davno ugušena ideja, a sada ulazimo u period kada će se gušiti i ona "krnja", jedva donekle nešto vrijedna, parlamentarna demokracija. Što narodi mogu dobiti nasilnim gušenjem i takve demokracije? Naročito ako istu guše reakcionarne radikalne sile koje su čista suprotnost od svega progresivnog, solidarnog, ljudskog i pravičnog?
Dizati "krnju" demokraciju i ustajalu nomenklaturu na nekakav tron koji uopće ne zaslužuje bilo bi krajnje glupo. Time bismo unaprijed zakočili sve one koji zaista imaju za ponuditi nešto bolje za narode Europe. Razumljivo je, čak i prirodno, priželjkivati neki oblik kaosa u trenutku kada se situacija čini posve bezizlaznom. Mnogim Ukrajincima se u ovo doba prošle godine stanje u zemlji činilo upravo takvim. Takvog su dojma bili i mnogi Egipćani kasne 2010., pa i Sirijci idućeg proljeća.Ako su nas ičem naučile zadnje godine onda je to spoznaja da možda i nije toliko pametno priželjkivati nešto bez dobro isplaniranog idućeg koraka. Kod ljudi koji vole teoretizirati o kaosu uvijek postoji jedna snažna euforija da će politički kaos iznjedriti progres, da će poprimiti sam od sebe nekakve revolucionarne aspekte. Možda je to i točno za "autentični" kaos, ali što je zapravo ono što gledamo na svim tim žarištima? To bi se moglo nazvati "vrhunskom koordinacijom kaosa".
Kako je moguće da u zemlji veličine Ukrajine narodna opcija nije mogla izgurati glavu na Maidanu i preuzeti konce? Zašto je bilo tako očito, gotovo od prvog dana, da će se sve završiti radikalnim preslagivanjem sfera utjecaja gdje će klimavu rusku pokušati izbaciti nametljiva američka? Zato jer je koordinacija kaosa prisutna od samog početka.
Mogu li Mađari svrgnuti Orbana i na njegovo mjesto dovesti progresivnog političara, ili skupinu, koja će se obračunati s korupcijom i staviti interes naroda na prvo mjesto posve ignorirajući što će o svemu tome reći toliko usredotočene sfere utjecaja? Bilo bi lijepo da mogu, ali je teško vjerovati da zaista mogu. Prognoza je ipak ovakva - ako prosvjedi dobiju zamah srušiti će Orbana i na vlast postaviti krajnje lojalnu pro-Zapadnu vlast koja će se, kao i ona ukrajinska, prozvati "kamikaze Vladom" i na štetu vlastitog naroda provesti sve one korake zbog kojih je i dobila zeleno svjetlo za preuzimanjem vlasti, pa i oružanim putem kao što je bio slučaj u Kijevu (mada je 2010. "posao" u Kijevu odrađen bez krvi).
Ukrajinska kriza izgleda opasno i uz sve što nam je dostupno, ali u pozadini imamo incidente koji bi nas mogli gurnuti u velike ratove tako brzo da dobar dio Europe ne bi shvatio ni što se događa.
NATO vojni zrakoplovi patroliraju iznad Baltika, svega 15-ak minuta od većih ruskih gradova. Ruske zračne snage su stoga podjednako aktivne te se gužva sve više povećava. Jedan krivi korak, jedna trivijalna greška u komunikaciji može rezultirati općim vojnim angažmanom na istoku Europe. Sada pak dobivamo izvještaj da smo ove godine imali vjerojatno i preko 40 situacija kada je to moglo prerasti u nešto takve magnitude.
"Incidenti" su razni, od bliskih susreta vojnih zrakoplova do kojekakvih situacija na terenu o kojima vjerojatno nikada nećemo sve niti saznati. Tko zna tko se sve "muva" po istočnoj Ukrajini u ovom trenutku, od ruskih do američkih specijalnih snaga ili paramilitarnih odreda tipa "Blackwater".
Jedan incident "visokog rizika", prema izvještaju ELN-a, desio se 5. rujna, dva dana nakon što je američki predsjednik Barack Obama posjetio Estoniju ističući "vječnu potporu" SAD-a protiv Rusije. 5. rujna na granici s Rusijom navodno je od strane ruskih agenata otet estonski agent po imenu Eston Kohver. "Kasnije je odveden u Moskvu i optužen je za špijunažu. Da je ovaj incident rezultirao gubitkom života, moglo je doći do opasne i nekontrolirane eskalacije", navodi se u ELN izvještaju.
Što je "nekontrolirana eskalacija" između NATO-a i Rusije? Nešto što jako brzo raste iz otvaranja sukoba do nuklearnog rata. U izvještaju ELN-a se također kao incident ističu ruski vojni zrakoplovi koji su uočeni u blizini zračnog prostora Kanade u rujnu ove godine. Ottawa, New York, Washington, Chicago i drugi gradovi su dakle, teoretski, potencijalne mete ruskih nuklearnih raketa.
Ovo su ozbiljne situacije i pomalo je optimistično tvrditi "pa nisu oni ludi, pa ne bi sami sebe ugrozili pokretanjem nuklernog raketa". Nisu li ludi? Aktualni svjetski poredak je prožet ludostima, počevši od toga da će se ove zime u europskim metropolama stotine, ako ne i tisuće, ljudi smrznuti do smrti u vlastitim domovima jer nemaju za plaćanje grijanja, do toga da se aktivno vojno, politički i financijski na Bliskom istoku otvoreno podržavaju terorističke organizacije.
Globalni poredak jest prožet ludostima i sve što se događa može brzo eskalirati. Koje je rješenje? Kao prvo, ljudi, naročito narodi Europe i SAD-a, jer ovo se njih najviše tiče, morali bi postati svjesni ovih situacija, a na njima je da tada nešto učine. Pasivnost je proizvod neznanja, ne indiferentnosti kako se to često tvrdi.
Za početak bi pomoglo da se Europu pokuša spasiti od iskrenja dvaju sfera utjecaja nad njom. To što je jedna snažnija, ona američka, a druga, ruska, slabija, ništa dobrog ne donosi, štoviše, baš to i jest opasno jer će obje pokušati dokazati da jesu, odnosno nisu, ono za što ih se drži.
advance.hr/wsws.org
Vezani članci