Predsjednik Recep Tayyip Erdogan već odavno više ne igra samo na jednu kartu

Munjevita turska vojna akcija u Siriji, u kojoj su turske snage potpomognute pripadnicima različitih pobunjeničkih skupina, predvođenih Slobodnom sirijskom vojskom (FSA), umarširale u grad Džarabulus, naglo je povećala ionako važnu ulogu Turske u petogodišnjem krvoproliću u Siriji, potvrđujući da su stara savezništva ograničena, a nova, pa i ona do jučer nezamisliva, moguća.
Turska vojna operacija kojom su turski tenkovi ušli u Džarabulus, koji je pod kontrolom ISIL-a više od dvije godine, ima nekoliko strateških ciljeva. Prvi cilj bio je oslabiti i protjerati snage ISIL-a iz pograničnog područja, no čini se da je za Ankaru još važnija zadaća bila preduhitriti kurdske snage, koje Turska također smatra terorističkom organizacijom, u njihovu zauzimanju pozicija s kojih su protjerali ISIL-ovce, budući da su kurdske vojne snage (YPG) u protekle dvije godine upravo na tom području pružile najveći, a često i jedini uvjerljivi otpor borcima tzv. Islamske države.
Upravo zahvaljujući napredovanju kurdskih snaga na sjeveru Sirije oslobođena su tri velika područja, na kojima uglavnom živi kurdsko stanovništvo, i na kojima je kurdska Stranka demokratske unije (PYD) prije dvije godine proglasila autonomiju, što je izazvalo paniku u Ankari i, naposljetku, dovelo do slanja turskih kopnenih snaga u Siriju. Upravo razbijanje kurdske autonomije na sjeveru Sirije, naime, te onemogućavanje povezivanja triju kurdskih kantona u povezani teritorij, predstavlja strateški cilj turske vojne operacije. Turska, naime, upravo u Siriji želi zadati smrtonosan udarac kurdskim državotvornim ambicijama, smatrajući da bi uspjeh kurdske autonomije u Siriji samo dodatno osnažio kurdske separatističke tendencije na jugoistoku Turske, gdje turske snage već dvije godine vode pravi rat protiv vojnog krila zabranjene kurdske radničke stranke (PKK), s velikim žrtvama među kurdskim civilnim stanovništvom.

Paradoksalna situacija
Najnovije tursko-kurdsko zaoštravanje istodobno predstavlja uspjeh strategije ISIL-a, koji već neko vrijeme ciljanim terorističkim napadima na kurdske ciljeve u Turskoj - svi najveći teroristički napadi u Turskoj u protekloj godini, pa i posljednji u Gaziantepu, zapravo su za mete imali kurdske civile - pokušava zametnuti i zaoštriti tursko-kurdski obračun, jer time slabi svog glavnog vojnog protivnika.

Nova turska sirijska politika, međutim, predstavlja dosad najveći izazov tursko-američkom savezništvu. Turska je tijekom Hladnog rata bila najvažnija članica južnog krila NATO saveza, a upravo na oslanjanju na Tursku temelji se i američka strategija u Siriji, s obzirom na to da američki zrakoplovi zračne udare u Siriji provode iz baze Incirlik u Turskoj. No američka strana podržava i kurdske snage u Siriji, koje su, kao što smo već spominjali, pružile ključan otpor sunitskim militantima u proteklom razdoblju, što izaziva nezadovoljstvo u Ankari, koja onemogućavanje napredovanja kurdskih snaga zapadno od Eufrata smatra svojim strateškim ciljem, zbog kojeg je i svoju vojnu operaciju u Siriji Ankara nazvala »Štitom Eufrata«.

Zbog toga je ovih dana došlo do paradoksalne situacije, u kojoj je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pred novinarima s američkim potpredsjednikom Josephom Bidenom zahtijeva zaustavljanje Kurda na istočnoj obali Eufrata, no to je od svojih vojnih saveznika zahtijevao i Biden, koji je nastavak američke potpore Kurdima uvjetovao upravo povlačenjem kurdskih snaga istočno od Eufrata, iako je upravo američka potpora iz zraka kurdskim kopnenim snagama bila ključna za njihovo napredovanje istočno od Eufrata. Ankara se plaši da bi to napredovanje moglo povećati kurdske autonomne apetite, i u Siriji i u Turskoj, dok Washington pokušava po svaku cijenu spasiti svoje savezništvo s Erdoganom, bez obzira koliko je to savezništvo proteklih godina bilo na kušnji.

Marginalizacija EU
Erdogan, međutim, već odavno više ne igra samo na jednu kartu, nego se okrenuo Iranu i Moskvi, iako, naravno, to ne znači i kraj turskog partnerstva s Washingtonom i EU, premda taj odnos prolazi kroz najveću krizu u posljednjih šest i pol desetljeća. U tom odnosu osobito je zanimljiva uloga Europske unije, koja se, za razliku od SAD-a, u odnosu s Turskom uglavnom iscrpljuje na pitanjima demokratskog deficita, ograničavanja ljudskih prava u Turskoj i velikih čistki što ih je Erdogan poduzeo nakon neuspjeha vojnog puča, dok nikad moćniji Erdogan za takve primjedbe ne pokazuje ni najmanji interes. I to, dakako, svjedoči o nedostatku strateškog promišljanja u EU, što će dovesti do marginalizacije EU i njezine samoizolacije pri rješavanju jednog od ključnih izazova današnjice.

Svakako valja imati na umu da je do turskog zaokreta došlo nedugo nakon nedavnog tursko-ruskog pomirenja i Erdoganovog posjeta Moskvi. Nakon rušenja ruskog borbenog zrakoplova Turska je bila suočena s ruskim protumjerama koje su joj prouzročile štetu mjerenu milijardama eura, a onda je uslijedio i val terorističkih napada koji je u potpunosti ugrozio turski turizam, što Ankara više nije mogla podnijeti. Erdogan se stoga odlučio na veliki zaokret, najavivši proces pomirenja i normalizacije odnosa s Rusijom, kao i Izraelom.

Rezultati tog turskog zaokreta odmah su se pokazali na terenu.

Došlo je i do prvih sukoba snaga sirijskog režima i pripadnika kurdskih jedinica u Siriji - i to po prvi put u pet godina rata - a to znači i do još jednog rata u sirijskom krvoproliću u kojem već imamo nekoliko paralelnih ratova. I taj sirijsko-kurdski sukob valja tumačiti kao rezultat turskog strateškog zaokreta, ali i rezultat ruske politike u Siriji, s obzirom na to da je upravo sirijski sukob i pasivnost američke politike u tom sukobu ruski čelnik Vladimir Putin iskoristio za veliki povratak Rusije na svjetsku pozornicu.

Osigurati »tampon zonu«
Zato ne treba previše dvojiti o nastavku događaja na tursko-sirijskoj granici u idućem razdoblju. Valja očekivati nastavak energične turske operacije u Siriji, kojom će turske snage pokušati osigurati »tampon zonu« u graničnom sirijskom području, čime formalno žele zaštiti vlastiti nacionalni teritorij, a istodobno i spriječiti stvaranje kurdske autonomije, što je u ovom slučaju dugoročan strateški cilj. Turska će time dobiti mogućnost nadzora nad područjem nedalekog Alepa, u kojem se upravo vodi ključna bitka sirijskog rata.

Istodobno valja očekivati produbljivanje i zaoštravanje tursko-kurdskog i sirijsko-kurdskog sukoba, što je osobito tragično u trenutku kada se već nazire poraz ISIL-a, što znači da za Siriju neće biti mira i da će sirijski Kurdi, nakon što su bili iskorišteni od strane velikih sila uključenih u ovaj sukob, kao i toliko puta u prošlosti, biti ostavljeni na geopolitičkoj vjetrometini i bez zaštite.

novilist.hr