Ovo nije još jedna klasična iseljenička priča: U Njemačkoj je apsolutno sve moguće. Ali...

Bitka sa samoćom se nastavlja. Kratki odlasci u Domovinu, na svega 3-4 dana su neprocjenjivi. Nada, strpljenje, izazov, obitelj. To je samački život gastarbajtera u Njemačkoj.

Piše: Andrej H / Croexpress

U životu svakog iseljenika osvane dan kada ne može sa sigurnošću reći gdje se nalazi. Skoro svako jutro budimo se sa pitanjima: jesam li ja u svom ili tuđem krevetu, je li je ovo moj život u inozemstvu ili je inozemstvo u mom životu, jesam li ja ovdje ili je ovo ovdje tamo, poruke koje pišem - da li ih pišem kući ili od kuće?

Iseljenici su kao sjenke lutalice, bez broja i slova. I bez adrese, naravno... Nostalgija je opaka bolest, bez okusa, mirisa i boja, od koje se isplače rijeka suza koja teče prema domu.

Gotovo svaki dan se zapitam, što zapravo radim ovdje... Mislio sam da će dani i mjeseci donijeti odgovore, no donose samo nova pitanja. Moliš Boga da vrijeme brže prolazi, da se navikneš na novi način života, ljude... A onda se dogodi strah jer navika je kao nabujala rijeka, koju ne možeš lako prijeći.

I nakon 20 godina rada i stvaranja nečega što je prirodno u čovjeku da se stvara za života, da se stvara za bolju budućnost djece, u nekim godinama ipak se donesu odluke da se krene ispočetka. Ali ovaj put sa daleko većim mogućnostima i realnostima... Jer u Njemačkoj je apsolutno sve moguće. Jedino su dani i sati isti... Iako se čini da su minute sati, a sati minute.

I ne, ovo nije još jedna klasična priča. Ovo je realnost, sadašnjost i budućnost ljudi sa brdovitog Balkana. Bez obzira na životnu dob. Bez obzira na vjersku, nacionalnu ili političku opredijeljenost. I svi u srcu volimo svoju Domovinu, svoje prijatelje, braću, sestre, roditelje... Ali od ljubavi se ne živi.

I kad majka ostavlja svoju kćer jedinicu sa bakom i kad otac ostavlja svoje četvero djece sa suprugom... razlike nema. Priča je milijun, a istina je samo jedna. Nema toga što živ čovjek ne može izdržati. Jer očaj je nešto što čovjeka pretvara u 'borbeni stroj'. U stroj koji će isplakati rijeku suza, ali svaka ta suza ima svoju vrijednost. I pretvorit će se u nešto predivno, nadnaravno, obećavajuće... Pretvorit će se u spokoj.

Uvijek hodajte sa osmijehom na licu. Ponekad malim, a ponekad velikim. Ponekad i onim lažnim, odglumljenim. Ponekad sa osmijehom kroz suze. I bez obzira na životnu situaciju, kakva god da je, ne zaboravite osmijeh. Ne dopustite da se drugi smiju vašem eventualnom 'porazu'. Neka ih zabrine taj vas osmijeh. Jer kakav god on bio, samo rijetki će ga prepoznati.

I ne zaboravite: ne postoji ni pravi, ni pogrešan put. Postoji put koji sami odaberete. I zato apeliram na sve vas i sve nas. U iseljeništvu nitko ne smije biti sam. Uzajamno pomaganje je temeljni pokretač svega.

I tako... Tradicija se nastavlja. Opet idem kući na par dana. Opet stisnem zube i promrmljam onu našu balkansku: ´Bem ti život i pare', vratim se u München i sa do vrha napunjenim 'borbenim strojem', počinjem priču ispočetka.