Papa Franjo: Plačem kada vidim ljudske drame

... je odjeka širom svijeta, a u njemu je Jorge Bergoglio, kako mu glasi rođeno ime, odlučio otkriti svoju intimu.

Otvorenog srca govorio je o tome kako provodi dane, o svojim nadanjima i brigama, o samoći, strahu od fizičkog bola...

Donosimo dijelove intervjua koji je s Papom vodio novinar Juano Berretta.

Dubok san Jeste li maštali o tome da ćete postati papa?

- Nikada! Kao što nisam maštao ni da ću biti predsjednik republike ili general vojske. Ima dječaraca koji maštaju o tome. Ja ne.

Što Vam nedostaje iz Vašeg života prije papinstva?

- Izaći na ulicu. E, to mi zaista nedostaje. Ili otići do jedne picerije i pojesti jednu dobru pizzu (smije se).

Noću se možete odmoriti?

- San mi je tako dubok. Čim legnem u krevet, zaspim. Spavam šest sati. Obično sam u 21 sat u krevetu i čitam skoro do 22 sata, kada mi počne suziti oko, ugasim svjetlo i tako zaspim do četiri ujutro, kada se sam probudim, to je biološki sat. Istina, poslije mi treba siesta, poslijepodnevni odmor. Moram odspavati 40 minuta do sat vremena, samo izujem cipele i legnem. Duboko odspavam i isto se sam probudim. Onih dana kada se ne odmorim popodne, osjećam to.

Jeste li svjesni magnetizma kojim privlačite ljude?

- I, da... Znam da ljudi... (ostaje u tišini, premišlja). Isprva nisam razumijevao zašto je tako. Neki mi kardinali kažu da ljudi govore da me razumiju. Jasno, nastojim na audijencijama biti plastičan, o stvarima o kojima govorim, kao danas (audijencija srijedom) kada sam ispričao jednu anegdotu iz vremena kada sam bio u četvrtom razredu. Tako izgleda da ljudi razumiju ono što želim reći. Kao kada sam govorio o razdvojenim roditeljima koji s mržnjom govore djeci, to je veoma žalosno, pretvaraju ih u žrtve, tata im govori loše o mami i obratno i jadnom djetetu se sve preokreće u glavi. Nastojim biti konkretan, a ono što ste vi nazvali magnetizmom, neki kardinali mi kažu, odnosi se na to da me ljudi razumiju.

Tokom posjete Manili govorili ste o važnosti plakanja. Vi plačete?

- Kada vidim ljudske drame. Kao nedavno, kada sam saznao šta se događa s pripadnicima Rohindži, koji plove tajlandskim vodama u velikim brodovima i, kada se približe kopnu, daju im malo hrane i vode i opet ih bacaju u more. To me duboko dira, takve ljudske drame. Nadalje, bolesnici. Posjete u zatvoru isto me diraju.

Čega se bojite?

- Općenito se ne bojim. Štoviše, dosta sam smion i ponekad hrlim bez razmišljanja o posljedicama. I to mi ponekad zadaje glavobolje, jer mi se katkad potkrade koja riječ viška (glasan smijeh). Što se tiče atentata, ja sam u Božijim rukama i u svojim molitvama rekao sam Bogu: Ako se nešto mora dogoditi, neka bude, ali molim te samo jednu milost, da me ne boli (opet se smije), jer sam kukavica što se tiče fizičkog bola. Moralnu bol nekako podnesem, ali fizičku ne. Veoma slabo podnosim bol, nije da se bojim jedne injekcije, ali radije bih da nemam problema s fizičkim bolom. Vrlo sam osjetljiv na bol i to pripisujem operaciji pluća koju sam imao kao 19-godišnjak.

Koja su najveća zla koja pogađaju svijet danas?

- Siromaštvo, korupcija, odnos prema drugima. Možda griješim u statistici, ali šta bi mi rekao da te upitam na šta se najviše troši u svijetu nakon hrane, odjeće i lijekova? Na četvrtom je mjestu kozmetika, a na petom kućni ljubimci. Ozbiljno je to, zar ne? Briga o kućnim ljubimcima je kao neka pomalo programirana ljubav, odnosno mogu programirati ljubav jednog psa ili mačke i više mi ne treba iskustvo uzvraćene ljudske ljubavi. Pretjerujem, neka se ovo ne shvati doslovno, ali je nešto zbog čega se treba zabrinuti.

Kako biste voljeli da Vas se sjećaju?

- Kao dobrog čovjeka. Da kažu: "Bio je dobar čovjek koji je pokušavao činiti dobro." Nemam drugih pretenzija.