NOVI ZAKON U NJEMAČKOJ Strani njegovatelji starih osoba moraju biti plaćeni kao i Nijemci

Možda preko pola milijuna stranih njegovatelja u Njemačkoj se skrbi za starce u njihovim domovima. Sud je presudio kako i oni moraju biti plaćeni kao Nijemci, ali bi značilo kolaps ili prijelaz u potpunu ilegalu.
 
Nijemci su sve stariji, a mnogi nemaju nikoga tko će se brinuti za njih
Stariji gospodin je već tri godine u invalidskim kolicima, njegova supruga boluje od Parkinsonove bolesti. Sami su u svojoj kući i njihov život bi bio nezamisliv bez njegovateljice iz Poljske. Ona je za sve tu: pere ih i kuha za njih, čisti kuću i misli na lijekove i njihove termine kod liječnika. Za nju su ispraznili podrumske prostorije u kući, ali je i poljskoj pomoćnici jasno kako za nju ne postoji radno vrijeme: uvijek je tu.

Zapravo i njen suprug radi isti posao, nedaleko od mjesta gdje se ona brine za ove njemačke starce. Njihova djeca u Poljskoj su već odavno krenula vlastitim putem, a oni se svakih nekoliko mjeseci vraćaju na njihovo seosko imanje u domovini.

U Njemačkoj radi najmanje 300, možda čak i 600 tisuća takvih njegovateljica i njegovatelja - pouzdanih brojki nema jer se mnogi takvi poslovi dogovaraju "na crno" ili u najboljem slučaju u sivoj zoni i njemačkog zakona o radu i svih propisa. Kod njegovatelja s istoka Europske unije - iz Poljske, Bugarske ili Rumunjske je barem njihov "turistički" boravak u Njemačkoj legalan, ali njih jednostavno nema dovoljno kolika je potreba za takvom njegom u Njemačkoj.

Zarada možda nije loša, ali posao je težak - i treba imati i dara za njega. S druge strane, to znači i život "iz kovčega" daleko od domovine, a ima i poslodavaca koji misle da su to njihovi robovi.

Stvarnost nema veze sa zakonom

Zato je i mnogo takvih pomoćnika iz država još istočnije i izvan EU, ali kad je njegovateljica iz Ukrajine, onda je tu i ozbiljan problem: što ako joj se nešto dogodi dok tu radi? Tu onda ima vrlo "kreativnih" rješenja za njihovo zdravstveno osiguranje i namještenja preko raznih posrednika koji barem teoretski pokrivaju njihovu socijalnu zaštitu.

Već je mnogo agencija - ne samo iz Njemačke, nego i iz Poljske ili Rumunjske koje nude takve usluge skrbi starih i nemoćnih u ovoj zemlji, ali makar i one imaju pune ruke posla, mnogi najviše vjeruju kad nekoga nađu "preko poznatih". Jer ne samo da je to skupo - njemačka obitelj treba računati da će je to koštati barem oko 2000 eura mjesečno, nego i u tom poslu ima mnogo "crnih ovaca". Nije samo problem njihovo neznanje u poslovima skrbi i zdravstvene njege, nego su to ljudi koje se pušta u kuću nemoćnih - nema malo slučajeva i da su nestali netragom s nakitom i vrijednostima onih za koje su se trebali skrbiti.

Statistika je jasna: već je preko 4 milijuna osoba u Njemačkoj kojima je potrebna njega - a njihov broj će već u dogledno doba eksplodirati brojnim naraštajem početka šezdesetih.

Jedna takva posrednica je i njemačka medicinska sestra koja također želi ostati anonimna: jer već i to je na rubu zakona. Kaže kako je počela zapravo u potrazi za njegom za njenu vlastitu bolesnu majku, ali kako se već osam godina time bavi iz usluge za krug poznatih osoba. Ona zna i da se mnogi javljaju na takav posao u Njemačkoj, ali kako nije lako pronaći osobe koje to doista mogu i znaju: "Barem 15% od onih koji žele raditi kao njegovatelji uopće nisu podesni za ovaj posao. A ako je njihovo prvo pitanje u razgovoru 'koliko kod vas mogu zaraditi', onda odmah kažem 'do viđenja'."

Medvjeđa usluga njemačkog suda

"No naravno da ima i slučajeva gdje njemački poslodavci njegovatelje drže kao da su robovi, a jasno je i da oni moraju biti primjereno plaćeni. To je i mišljenje najviše njemačke instance za radno pravo, Saveznog suda za radne odnose koji je nedavno donio odluku kako i strani njegovatelji za vrijeme njihovog rada u ovoj zemlji moraju uživati ista prava kao i njihove njemačke kolegice i kolege. A to znači i da moraju biti plaćeni najmanje koliko je i minimalna nadnica u Njemačkoj", prenosi Deutsche Welle.

Medicinska sestra koja posreduje u pronalaženju kućne njege se hvata za glavu na tu presudu: u praksi to zapravo znači da si jedva koja obitelj u Njemačkoj to uopće može priuštiti. Kad bi se brojali svi sati, to bi lako značilo 10.000 eura mjesečno. "Doduše samo njih nekoliko stvarno 24 sata na dan, a oni koji to rade se onda moraju uvesti tri smjene dnevno." To znači ne samo jedna, nego tri njegovateljice u domaćinstvu. Čak i ako se ne radi 24 sata, njemački zakon jasno propisuje i radno vrijeme koje se provodi u spremnosti na rad, a onda i vrijeme koje zaposleni uopće ne smije maknuti prstom za poslodavca.

I službene prognoze govore kako će ubrzo trebati barem pola milijuna njegovatelja - ali neslužbene i "ilegalne" brojke govore kako ih već sad ima i više nego toliko.

"Takav model nikad neće funkcionirati, a ne može se ni platiti. Čak i na stranu to što Nijemci uopće nisu spremni raditi taj posao." A kaže i da je to medvjeđa usluga djelatnicima iz inozemstva: "Oni trebaju taj posao, oni tim novcem hrane svoje obitelji kod kuće, ali ako to postane tako skupo, onda i starci to više neće moći plaćati, a njegovatelji više neće imati posla. Nikoga ne treba izrabljivati, ali to nije usluga nikome."

Claus Fussek je socijalni radnik i autor više knjiga o njezi u Njemačkoj. Njegov dojam jest da se ovdje uopće ne govori o golemim razmjerima ovog problema, a pogođeni su čak i sami njegovatelji kad se onda i u njihovoj obitelji pojavi netko koga treba njegovati. Sve je manje obitelji u Njemačkoj koje nisu već imale takav problem i svi znaju kako "službeni" modeli jedva funkcioniraju.

Claus Fussek je autor već više knjiga o kritičnom stanju s njegom u Njemačkoj i uvjeren je kako Nijemci zapravo niti ne žele znati u kojoj mjeri se juri u pravu katastrofu.

Da, postoji mogućnost službe niza njemačkih organizacija kućne skrbi koja se u pravilu svodi tek na posjet nemoćnom jednom ili dva puta dnevno, možda i pomoć u njihovoj osobnoj higijeni i isporuka obroka. To nipošto nije dovoljno za mnoge nemoćne, a i to se onda papreno zaračunava. Postoji i potpora za skrb, ali ona je ovisna o takozvanom stupnju nemoćnosti - a i to je, u slučaju privatne skrbi, jedva par stotina eura mjesečno, institucionalne službe iz istog lonca dobivaju više nego dvostruko više za mnogo manju uslugu. A sve to i traje: mnoge obitelji su odobrenje za povišicu potpore konačno dobili tek nakon što je nemoćna osoba - već preminula.

Fussek upozorava kako nas još čeka da stari i nemoćni postanu i pripadnici Baby-Boom naraštaja rođenih od 1955. do 1969. Već sad je čitav sustav na rubu kolapsa, ali kad i oni dođu, neće biti niti novaca, niti ljudi za čitav sustav skrbi. Njegova prognoza je i više nego mračna: "Njega starih i nemoćnih je sudbinsko pitanje za čitavo društvo. Inače ćemo skoro veoma ozbiljno morati početi razgovarati o aktivnim oblicima pomoći pri umiranju jer neće biti nikoga tko bi njegovao te ljude."