Nakon nekoliko stoljeća crkvena zvona na jedan dan zanijemila u iračkom gradu

Procjenjuje se da je do 2003. godine u Iraku živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas ih je ostalo još oko 400.000, no i mnogi od njih su već napustili zemlju, piše Deutsche Welle.

Mrayma Mansur djeluje nervozno. On sudjeluje u noćnim ophodnjama asirskih kršćana u gradu Alkošu na sjeveru Iraka. U pojas maskirne uniforme je zataknuo nož. Oko njega sjede njegovi drugovi, drže prastaro oružje u rukama i piju zaslađeni čaj. Govori se o izdaji. Kada su se pripadnici kurdske milicije pešmerge početkom kolovoza povukli ispred IS-ovih milicija iz kršćanskih gradova, Mrayma i njegovi drugovi su ostali ovdje. Nisu znali hoće li i Alkoš biti napadnut. IS se nalazio samo nekoliko kilometara južnije. Skoro svi stanovnici grada su pobjegli, jer su se bojali najgorega. "Imali smo 70 do 80 muškaraca koji su ostali i držali stražu u brdima", priča Mrayma.

S brda na kojima je sagrađen Alkoš, asirski kršćanski grad s oko 6.000 stanovnika, pogled puca na pokrajinu Ninav. U međuvremenu su se pojedine obitelji vratile kućama, a pešmerge ponovo idu na bojište koje je udaljeno samo 15 kilometara. Jedan vlasnik čuva svoju prodavaonicu na čijim su prozorima zabijene daske. Tišinu povremeno razbijaju popodnevna zvonjava zvona i zvukovi malobrojnih vozila. Samostan Rabban Hormisd iz 7. stoljeća, sagrađen na stijeni iznad grada, zatvoren je iz sigurnosnih razloga.

Povlačenje pešmerga

U gradu vlada nesigurnost. Između Alkoša i bojišnice, neposredno ispred grada Tel Iskofa, pešmerge drže pojedine kontrolne točke. Mrayma je sa svog položaja vidio kako se pešmerge povlače. "Promatrao sam kako automobili i oklopna vozila napuštaju Tel Iskof i kreću u pravcu Dohuka", kaže. "Mi smo svojim obiteljima rekli da za njih ovdje više nije sigurno." Sada su kršćanski borci u maskirnim uniformama i zastarjelim vozilima odlučni u nakani da obrane svoj grad. No njima je jasno da protiv IS-a nemaju šanse. "Ako nas pešmerge napuste, IS-ovi pripadnici će nas ubiti", siguran je Mrayma.

Trgovina u Alkošu

U Alkošu je otvoreno vrlo malo prodavaonica, a i one koje rade nemaju puno kupaca.

Hemin Hawrami iz Kurdske demokratske stranke kaže da je IS bolje naoružan nego pešmerge. Asirski demokratski pokret ima oko stotinu boraca, a tu je još i 2.000 dobrovoljaca i muškaraca koji su povezani s različitim kršćanskim strankama. No oružje se nabavlja privatno ili dolazi preko Asirskog demokratskog pokreta i njegovih simpatizera, kažu njihovi vođe. Oni u svakom trenutku računaju s napadom.

Jedno selo protiv IS-a

Wadhah Sabih, đakon lokalne crkve, priča: "Mi smo proteklih stoljeća branili Alkoš protiv mnogih neprijatelja. No sada se ne možemo obraniti. Ako ni vojska ne može ništa protiv IS-a, kako bi mu se onda moglo suprotstaviti jedno jedino selo? IS se prodao vragu." Kršćani su bijesni jer ih se progoni iz njihove domovine. U nedjelju 10. kolovoza su prvi put u zadnjih nekoliko stoljeća crkvena zvona ostala nijema. Procjenjuje se da je do 2003. godine u Iraku živjelo oko 1,5 milijuna kršćana. Danas ih je ostalo još oko 400.000, no i mnogi od njih su već napustili zemlju.

Za pokrajinu Niniv, na raskrižju između kurdskog i arapskog naroda u Iraku, već se vodile mnoge bitke. No kada je nadzor preuzeo IS, pripadnici etničkih i vjerskih manjina su se ozbiljno uplašili. Nakon masakra i progona jezida, oko planine Sindžara su formirane nove jezidske obrambene skupine. "Na Sindžaru jezidi ne vjeruju nikome kada se radi o njihovoj obrani", kaže Jakub Jago iz Asirskog demokratskog pokreta, "oni se žele sami braniti. Mi ne želimo podijeliti Irak. Samo želimo sami odlučivati na našim područjima."

Uzeti sudbinu u svoje ruke

Cijeli sjever Iraka je opustošen. Oni koji su ostali ne povjeravaju svoju zaštitu nikome koga osobno ne poznaju. Kršćanski političari kažu da se druge manjine u pokrajini Niniv također moraju same braniti, pa tako i jezidi. No vrlo je malo vjerojatno da bi te različite skupine mogle pobijediti IS. One trebaju podršku. Od Bagdada i pokrajinskog glavnog grada Arbila su zatražili oružje, obuku i taktičku koordinaciju. Od inozemstva su zahtijevali stvaranje zaštitne zone. Mrayma govori u ime svojih kršćanskih sunarodnjaka kada kaže: "Ako moj narod ne dobije međunarodnu podršku, uzet ću svoju putovnicu i sa svojom obitelji otići u neku drugu zemlju, jer tada ovdje više nećemo biti na sigurnom."

Kada je pao mrak asirski su borci na rubu grada ponovo postavili svoju obranu. U gradu opet zvone crkvena zvona. Danas se održava jedno krštenje. Ljudi su izgubili povjerenje u svoje zaštitnike. Ali još uvijek ne znaju u koga se u ovom sukobu uopće mogu pouzdati.