JAVLJAJU SE ŽRTVE VRŠNJAČKOG NASILJA U SRBIJI 'Zbog nagluhosti sam bio meta, a psiholozi i pedagozi mi nisu pomogli'

Ne stišavaju se rasprave potaknute masakrom u Osnovnoj Školi Vladislava Ribnikara u Beogradu. Javnost špekulira i analizira motive i razloge koji su nagnali maloljetnika na krvavi pir u kojem je smrtno stradalo 8 a ranjeno još sedam osoba.

Twitter korisnik Nebojsa Nesha Yee pokrenuo je zanimljivu raspravu pitanjem je li netko od njegovih pratitelja bio žrtva neke vrste nasilja, te je pokrenuo lavinu odgovora koji pokazuju razmjere zlostavljanja kojih društvo možda i nije svjesno.

Korisnik pod nadimkom "Paks iz Barajeva" detaljno je opisao nasilje koje je trpio zbog svog fizičkog defekta, odnosno nagluhosti.

"Stalno sam bio meta, vrijeđali su me, podsmjehivali mi se, tukli me, pravili su mi pakao od života i sve vreme sam šutio i držao u sebi i nitko nije znao sve dok jednog dana nisam poludio i krenuo sam na sve njih".

"Kasnije su došli iz pedagoško- psihološke službe kod nas da vide zašto sam sam krenuo i napao sve njih i na kraju sam ispao krivac, a oni žrtve i mene poveli sa sobom u PP službu i ispitivali me za sve, ja sam im rekao da sam još ranije molio za njihovu pomoć. Rekli su da će se pozabaviti time. Naravno da nisu.Rekli su mi, ako bude nešto novo, da dođem istog momenta. Nije prošlo 3 dana i odmah sve po starom. Odem do PP službe kao što su mi rekli i dođu na sat i krenu pričati  "nemojte više to da radite", "vi ste drugari" itd.

Кada sam tog dana slušao njih, shvatio sam jednu stvar, a to je da sam prepušten samom sebi i da ću morati da "rješavam stvari na ruke" jer drugačije nema. Tada su se smirili malo sve dok jedan nije krenuo na mene i ja sam onda tada branio "svoju čast" i držao mi je kragnu i doslovno me gušio. Nisam imao daha, nisam mogao disati. Jedina stvar koju sam mogao da uradim u tom trenutku je da ga ugrizem za grudi i uradio sam to. I nakon par minuta ga vidim bez majice i vidim svoj "pečat" iznad njegove lijeve bradavice. Cijeli razred je stao između mene i njega i ovaj brže bolje ode u pedagoško psihološku službu i meni u tom trenutku krene da curi krv iz nosa od stresa. Majica, hlače, patike su bile previše crvene koliko mi je curio nos. Umijem se, sredim se i odem samoinicijativno u PP službu jer znam da će me zvati. 

Nakon dugog razgovora, pedagog mi kaže da mora da pozove moje jer je ovo bilo vršnjačko nasilje. Ja joj rekoh slobodno zovite, trebali ste još ranije dok sam tražio pomoć od vas, a vi ste se pravili gluhi. Njen izraz lica ću zauvijek pamtiti...

Bilo je neizdrživo tada, mnogo toga mi se motalo po glavi. Da se ubijem, da pobjegnem, da izostajem iz škole. A dame i gospoda iz PP službe su svoj posao radili tako što su se šetali sa šoljama kave po školi, odu u zbornicu, pa kod direktora, pa u biblioteku i tako dalje..."

"Nakon završetka osnovne sam ostao u kontaktu sa mlađim razredima samo zbog PP službe, jer me je zanimao njihov rad i rekli su mi da nema promjena. Standardno su sve gurali pod tepih. I dan-danas kad ih vidim na ulici, ne javljam im se, a pogledam ih jer ih neću zaboraviti."

Korisnik završava svoje svjedočanstvo zaključkom kako su u njegovom slučaju zakazali školski pedagozi i psiholozi.