Ante Glibota: Šešeljeva presuda je nova AFFAIRE DREYFUS
Već sami tijek puštanja Vojislava Šešelja iz pritvora u Hagu, bez obzira na okolnosti njegove navodne bolesti, raka debelog crijeva, je već uvelike donjeo sumnju da se nešto veliko, nesvakidašnje priprema, prije donošenja konačne odluke u njegovom procesom. Šešeljevo ponašanje na privremenoj slobodi, frakasantne izazovne situacije, nisu ničim pokazale da se radi na samrt bolesnom pritvoreniku, kako su to najavljivala svojevremena obrazloženje tribunala. Sve su to bili znaci koji su još više ostavljali uvjerenja o nečem izuzetnom, što nitko nije mogao predpostavljati, a očito u što je i sam Šešelj bio i te kako upućen i znao o čemu se radi. Konsekventno tome, on se na slobodi ponašao, ekcesivno, izazovno, kako je to demostrirao u svojoj svakodnevnici.
Ova presuda i odluka ima devastirajući efekt na značenje međunarodne pravde i pravne znanosti u svijetu, kao i potres koji je ovom odlukom izazvao na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i pogotovo na duh beznađa brojnih žrtvava koje su pretrpile silinice njegove zločinačke huškačke aktivnosti, tjekom rata kroz organizaciju i teror srpsko-četničke soldateske, razaranja, ubijanja, silovanja, etničkog čišćenje, progonstva populacije, prijetnji, aneksija teritorija u cilju stvaranja Velike Srbije od djelova integralnih i priznatih prostora Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova. Sva ozbiljna svjetska javnost sa isčuđavanjem kaže da se u Hagu dogodila lakrdija međunarodne pravde u režiji francuskog suca Jean-Clauda Antonettija i nigerijskog suca Mandiaye Nianga, dok je treća članica u sudskom vijeću talijanska sutkinja gospođa Flavia Lattanzi pronašla za potrebno da se ogradi od ovakove presude i kaže da se ona sa lakrdijom suda ne slaže u svim osim jedne točke optužnice u meritumu stvari. Ona primjerice kaže da « čitajući ovu presudu vijeća ja imam osjećaj da sam uronila u stoljeća iza nas u povjest čovječanstva, kada se znalo reći - a to su Rimljani koji su govorili opravdavajući njihove krvava osvajanja, i ubojstva njihovih političkih protivnika u građanskim ratovima: « silent enim leges inter arma »(u vremenu rata, zakoni su utihnuti).
Ova odluka još jednom jasno pokazuje da je ovaj sud, sud politički inspiriran i da meritum pravne stvari izmiče iz pažnje tribunala, koji ovakovim ishitrenim odlukama zadaju još veću bol žrtvama nasilja, progona, ubojstva a čiji je inspirator i aktivni akter bio Vojislav Šešelj. On sam priznaje, poslje presude, da mu je Tibunal možda mogao dati koju godinu zatvora, a koji mu sada ostavlja i mogućnost da u izbornoj trci u Srbiji zadobije i političke poene na javnoj sceni, da on i njegova stranka profitiraju od ove oslobađajuće presude nakon što je optužnica tražila 28 godina zatvora. Dali je to slučaj da je presuda pala baš u vrijeme kada se spremaju izbori u Srbiji? Vjerujem da je to sve bilo ukalkulirano i da ništa nije bilo slučajno. Jer Šešelj je svojim aktivnostima bio i te kako aktivan u perodu od kada je pušten na slobodu, mogao je mirno pripremiti i orkestrirati svoju kampanju, paliti ritualno zastave susjednih zemalja Hrvatske, Europsku zastavu, zastave NATO i američku zastavu, šireći klimu netrpljivosti i netolerancije, ne vodeći računa o pjetetu žrtava ili pokajničkog čina za sva zlodjela kojima je bio inspirator. Predumjevamo da bi francuski sudac Jean-Claude Antonetti uskoro mogao dobiti za ovaj čin i hrabrost Šešeljevog oslobođenja i "ravnogorska" odličja četničkih vojvoda iz aktualne političke vrhuške Srbije. Ovaj sudac za kojeg se zna da je bio politički omeđen .Svojevremeno je bio i glasogovornik francuskog ministarstva pravde, pravni savjetnik Alaina Juppea francuskog premijera, a potom i pravni savjetnik Predsjednika Chiraca, prije nego se je "proslavio" u Hagu. Naravno, nisu ga mimošle ni česte žaoke i izvrsno obaveštenog humorističkog lista Le Canard-Enchaine i drugih ozbiljnih medijskih glasila, povezujući istog sa izbornim kampanjama degolističkih političkih prvaka, pranju novca, iznuda i mita, uglavnom ne baš besprijekorne pravne stature za takovo izrazito prestižno mjesto međunarodnog tribunala, koje samo po sebi traži moralnu besprjekornost. Ali podobni suci koji će odigrati partiju potrebnu političkom etablishmentu, toga naravno ne fali na tržištu.
U komentarima nakon oslobađajuće presude New York Times od 31. ožujka, kaže da je Šešelj bio viđen u mnogim stranama, kao još izrazitiji extremist i demagog od njegovog partnera Slobodana Miloševića. Ovaj isti tribunal koji je zatvorio i francusku novinarku bivšu dopisnicu Le Monda, Florence Hartman koja je jedno vrijeme radila kao glasnogovornica tužiteljstva samog suda, ali su je postupci suda ogorčavali i obeshrabrivali do te mjere da je dala ostavku. Ona je o toj skandaloznoj praksi napisala knjigu Paix et châtiment, (Mir i Kazna) i jasno pokazala svojom knjigom, kakva je stvarna priroda ovog tribunala. Tribunal ju je prije par dana zatvorio u Hagu a potom i pustio iz zatvora nakon tjedan dana. Ona primjerice iznosi selektivnost upotrebe određenih dokumenata, fakata, koje su bili u posjedu suda, a odnose se na tajne sjednice Vrhovnog Vijeća Obrane Srbije, kojima je rukovodio Slobodan Milošević, a koje su skrivane od očiju žrtava genocida i javnosti, što je izazvalo devastirajući efekt za sam kredibilitet tribunala u Hagu i poruke koji takovim činima tribunal odaslao svjetskoj javnosti. Naime, ti isti dokumenti su se mogli upotrebiti u Međunarodnom sudu Pravde(CIJ) također iz Haga u procesu koji je BiH i Hrvatska vodila protiv Srbije za genocid, ali TPIJ, to nije dopustio što je Srbiju i spasilo od osude(CIJ), iako su upravo ti dokumenti na eklatantan način pokazali genocidne nakane etničkog čišćenja i intencije o stvaranje Velike Srbije, stvarni meritum tog procesa. Postavlja se pitanje moralnog i pravnog ukorjenjenja takovog međunarodnog sudišta i suda Ujedinjenih Naroda, koji spriječava jedan drugi Međunarodni sud(CIJ) da djelotvorno i istinuto prosudi u stvarnom procesu u kojem država Srbija treba preuzeti i odgovornost za svoje ratničke i genocidne nakane, silna razaranja dobara i psihološke destabilizacije nekolicine generacija ovog prostora, «osvajanja», zločine, razaranja i plaćanja adekvatnih ratnih odšteta.
Ovom odlukom o Šešelju, očito je i jasno danas i posljednjem sumljivcu da glede vjerodostojnosti ovog tribunala, koji je izgubio čast, što i ova Šešeljeva oslobađajuća presuda donosi, da se Srbiju za njene ratničke pohode ne smije osuditi! Lobistički odnos velikih svjetski sila, u zaštitu Srbije, što zorno pokazuje primjerice Florence Hartman, jasno pokazuje da i takova međunarodna pravda i tribunali su izgubili svu svoju vjerodostojnost.
Dopisnica uglednog pariškog Le Monde iz Haga Stéphanie Maupas naslovljuje svoj natpis od 2. travnja sa « Srpski ultranacionalist Šešelj oslobođen u Hagu » pa će u tekstu zaključiti lakonski da je Vojislav Šešelj, slao i regrutirao srpske dragovoljce u rat, da se nađu uz srpske snage u Bosni, kako bi stavio u formu svoj projekat Velike Srbije, za koje su dva od troje sudaca kazala da je to "više politički nego kriminalni čin", a sam čin regrutiranje dragovoljaca je bio "jedna regulirana aktivnost propisana po jugoslavenskom Ustavu" i u duhu razmišljanja optuženoga da slanje dragovoljaca ima za cilj "pomoć ratnih napora" više nego učinit "ratne zločine".
Sam Šešelj je zapravo najavio svojim dobrovoljnim dolaskom u Hag, da će on uništiti Haški Tribunal. On je odbio sve advokate, bilo po službenoj dužnosti ili po svom izboru, preuzimajući sam svoju obranu, pretvorio sud u cirkus, arenu permanentnih insulta sudskog vijeća, u kojem je on bio sudac i optuženi a pomogači ili eksperti, koje je on izabrao, a sud prihvatio, bili su mu nitko drugi do četnički vojvode Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, današnji srpski Predsjednik i Premijer srpske Vlade. Oni očito nisu mirovali i napravili su dobar posao, za svog pulena, ali su uništili time i svaku vjerodostojnost ovog međunarodnog tribunala. Oni su ga naime, ispraznili svog sadržaja! Dakle, ono što je Šešelj izjavio ulazeći dragovoljno u Haški pritvor, on je to i djelotvorno učinio, uništio je svu kredibilnost ovog međunarodnog tribunala, ispraznio ga njegove substance. Ovdje se i na ovom primjeru zorno vidi, kakvu je ulogu odigrala srpska politika u samom procesu, kroz uloge Predsjednika države i Premijera srpske vlade. Tu se vidi i razlika između tandema Nikolić-Vučić, u odnosu na priglupe hrvatske političke amatere, bilo da su to nenamjerno ili pak namjerno to željeli učiniti: Stipe Mesić, Ivo Josipović, Ivica Račan, Ivo Sanader, Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Uskoro će mo možda njima moći pribrojiti i Kolindu Grabar Kitarović i trojac Oreškovic-Karamarko-Petrov, ako se nastave ponašati nesuvislo, neodgovorno, nedeterminantno, kao do sada ili kako su se ponašali njihovi spomenuti predhodnici.
Sam predsjednik sudskog vijeća francuski sudac Jean-Claude Antonetti je po pogledima francuskih i većine evropskih medija svojim načinom doprinjeo najviše ovom sudskom debaklu, jer naprosto nije bio derteminantan u svojem vođenju procesa, koji je trajao 175 dana u ogromnih13 godina nesuvisle procedure, jer se « on plašio optuženika, pa mu nije ništa drugo preostalo, nego da je stavio akt optužnice u gubitnu poziciju. Sama optužnica je bila izrazito loše koncipirana, svakim danom procesa se sve više je demotivirana, prokazana u svjetlosti bez stvarne podloge i prava, pravice i stvarne direkcije u kojem smislu bi trebala biti određena»,kako zamjećuje ugledni Le Monde.
Činjenica je koja govori o lošom aktu optužnice se vidi i u činjenici da je više osoba koji su zastupali optužnicu podnosilo ostavke, svjedoci koji su mjenjali iskaze pod prijetnjama Šešelja i njegovih pobočnika, svjedoci koji odbiju svjedočiti, a sam Šešelj je otkrivao zaštićene svjedoke koji su trebali svjedočiti, insultirajući tužitelje, što je sve zajedno dovodilo do jedne pravne anarhije, nemogućnosti jednog istiskog procesa.
Unotač tome svemu talijanska sutkinja Flavia Fatanzzi je prozrela te sve slabosti nije mogla učiniti ništa drugo do napisati izdvojeno mišljenje i spasiti svoju profesionalnu čast, koju je ovaj tribunal izgubio, a koji žrtvama šalje izrazito negativnu poruku. Što će reći sami ljudi koji su pretrpili sve te patnje, terora, gubitke najdražih, silovanja, spaljena i uništena dobra, prognanstva i maltretirana od Vukovara, Vojvodine, Sarajeva, Mostara, Srebrenice, sve do Kosova...Kako opravdati čast koju je ovaj sud izgubio? Kako opravdati posljedice koje se mogu otčitati da je ovaj tribunal potvrdio i teze Memoranduma 1 i poglavito Memoranduma 2 SANU iz 2012. godine, koji nalaže Srbimai nakon svih katastofalnih ratnih strahota kao zadatak: Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu. Haški tribunal je zapravo prosudio u elementima o kojim su se evropske instance odredile i konačno sami Ujedinjeni Narodi iz kojih izvorišta i nastaje ovaj tribunal, priznajući Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u njenim AVNOJ-skim granicama. On evidentne čine napade na suverene države i akte barbarstva Šešeljevih hordi stavlja pod zaštitu Jugoslavenskog Ustava, jer tribunal defacto Šešelja proglašava kao branitelja Ustava SFRJ, premda je i Republika Hrvatska međunarodno priznata zemlja, prekinula sve svoje odnošaje sa Jugoslavijom od dana 8. listopada 1991. godine činom hrvatskog državnog Sabora o raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ. Pa ako je one akte koji mu se stavljaju u optužnici to i prihvatio, ali sve one koji sljede 8. listopada 1991, to pravno nije moguće. Sam Šešelj je sa svojim paravojnim četničkim hordama vršljao, a isto tako i terorizirao ljude na hrvatskom suverenom prostoru i širio duh nesnošljivosti, silovanje osoba i povjesnih zbilja, potpuno bespravno, a tome haški tribunal ne poklanja baš nikakvu važnost! Njegovi govori u Vukovaru, Malom Zvorniku i Hrtkovcima su dostatni da se vide kako on zagovara etnički čistu Veliku Srbiju i sve ono zlo što sljedi stavljanje u život takovih projekcija.
Na stranicama Ministarstva vanjskih poslova Francuske u odnosu na (TPIY) se kaže da »od kreacije Tribunala, Francuska je pomagala tribunal u svojim konstantnim podrškom, primjerice kroz multilateralne oblike (Vijeće Sigurnosti i Generalnu Skupstinu UN) kako bi se pravda mogla udjelitii na taj način doprinjeti pomirbama na zapadnom Balkanu ». Francuski sudac nas je svojim aktima nažalost podsjetio neminovno na suprotno! Podsjeća nas neophodno i na još jedno besčašće francuske pravde iz koje je sudac ovog tribunala proizišao, podsjećajući nas na Affaire Dreyfus, jer ovdje se radi isto kao i u affaire Dreyfus o inverzijama pravde.
Kako je Alfred Dreyfus pisao svakodnevna pisma svojoj supruzi Luci iz pariškog zatvora Cherche-Midi, dva dana ranije prije nego će mu časnička sablja biti prelomljena na koljenima jednog vojnika i pokidani činovi i časničke ozačje sa epolete bačene u prašinu po naloge generala Darrasa, on piše supruzi bez da gubi nadu : »prema tebi se okrećem, jer u tvom pogledu ja crpim svu moju snagu...možemo li zamisliti jednog većeg i bolnijeg mučenika...u supremnoj nadi da će istina triumfirati jednog dana». A kad mu u dvorištu Vojne Akademije general Darras združenih etalona i nasuprot njemu kaže : »Alfred Dreyfus, vi niste više dostojni da nosite oružje.U ime francuskog naroda mi vas degradiramo».
Alfred Dreyfus će mu svojim metalnim glasom u kriku odgovoriti : »Vojnici, degradirate jednog nevinog, vojnici obečašćujete jednog nevinog. Živjela Francuska, Živjela Armija! Na isti način bi danas hrvatske, vojvođanske, bosansko-hercegovačke i kosovske žrtve mogle potražiti nadu u drugostupanjskom postupku tražeći da se pravda zadovolji i farsa internacionalnog suda i sudaca Antonettija i Mandiaye Nianga ostane kao ružan primjer ali dugotrajna neponovljiva priča i uspomena, kakva se pravda nebi smjela udjeljivati, kad postoje preobilje elemenata i nesumljivih dokaza, koje ističe sutkinja Flavia Lattanzi, da se ova fašizoidna osoba strpa dugoročno između zatvorskih zidina.
Tko može danas zaboraviti Šešeljeve izjave da on «želi dokrajčiti Hrvate ako ničim drugim onda zahrđalom viljuškom», što bi jednom tribunalu samo po sebi trebalo nešto reći, a ne ignorirati ove i druge nepodopštine tog četničkog vojvode. Njegove brojne žrtve traže pogled u očima jednog pravičnog tribunala koji će svojim primjernim drugostupanjskom presudom donjeti pravičnu odluku i presudu, koji će poput one konačne pravde Alfredu Dreyfysu i na taj način učiniti njihove boli i ratne nedaće, patništva, dakako još uvijek teškim, ali i sa pravnom zadovoljštvinom, relativno podnošljivim.
Vice-Predsjednik Europske Akademije Znanosti, Umjetnosti i Književnosti (EASAL), Pariz.
Vezani članci