FOTO  SJETA Ćiro kao uspomena

U trebinjskom naselju Ložiona, na potezu između Polica i Tini, stoji lokomotiva kao svjedok nekih prošlih vremena. Gorda, hrabra, ali i pomalo ogoljena, parkirana ispred bivše željezničke postaje, strancima priča priču da je željeznički promet nekada bio mnogo više zastupljen, da je mnoge momke ispratila na služenje vojnog roka i donijela mnogo paketa hrane koje su majke slale svojim gladnim studentima.

Kroz Trebinje, pruga je prvi put prošla davne 1901. godine, a ugasila se 1977. jer je tadašnja vlast smatrala da pruga nije rentabilna, a kao što je rekao jedan stari strojovođa, gdin.Danilović: "Rentabilna je, čim ju je Austrija napravila".

Pravljenje pruge i početak željezničkog prometa, za ona stara vremena, značilo je i razvoj svih mjesta kuda vlak prolazi. Značio je razvoj Huma, zaseoka na oko 17 KM od Trebinja. Od Čapljine do Huma, pa dalje prema Crnoj Gori, Dubrovniku ili Trebinju, pruga je omogućila lakšu komunikaciju i uvela nove vidove poslovanja u sva mjesta kroz koja je prolazila. Tada je Hum bio veliko raskrižje puteva, tj.pruga. Imao je veliku željezničku postaju, pa se ne čudi što je tadašnjoj djeci, a danas odraslim ljudima, pruga i vlak na neki poseban način obilježilo djetinjstvo i život.

"Prije nego što je Ćiro počeo prolaziti, na području od Čapljine pa ovamo, ljudi su živjeli veoma siromašno. Živjelo se isključivo od poljoprivrede. Ničeg drugog nije bilo. Dolaskom Ćire, krenuo je i razvoj te oblasti od Čapljine, preko Huma, Trebinja, Dubrovnika.. Željeznica je zapošljavala jako puno ljudi, različitih zanimanja", počinje priču Dušan Kolak, humljanin koji je proveo djetinjstvo kraj vlakova i zahvaljujući njima, završio visoku školu i omogućio sebi lagodniji život.

Samim tim, razvijala se i trgovina. Humljani i ostali mještani su mogli nositi svoje proizvode na trebinjsku pijacu i imati novi izvor zarade.

Ono po čemu je Ćiro zaista obilježio jednu epohu jeste to što je omogućio konverzaciju sa 'vanjskim svijetom'.

Svršeni osnovci su njime išli u srednju školu, a studenti na dalek put u Mostar ili u Sarajevo. I zaista, da nije bilo vlaka, mnogi se ne bi ohrabrili i otišli na dalje školovanje. Ostajali bi u svojim malim mjestima, živeći živote koje im je sudbina nametnula. A ovako su mogli birati.

"Ja sam sa 11 godina otišao na školovanje. Prvo osmogodišnju školu, pa gimnaziju, pa sam otišao na studije u Sarajevo. Sve zahvaljujući vlaku. Drugih prijevoznih sredstava nije bilo", kaže naš sugovornik koji sa svojih 79 godina pamti najbolje dane trebinjskog Ćire, pa nastavlja: "Sjećanje na njega je vrlo lijepo. Samo mogu da kažem za sebe i za mnoge od nas koji smo se tamo rodili, da nije bilo Ćire, ostali bismo na selu. A ovako smo mnogi završili visoke škole".

Razvoj željezničkog prometa nije značio samo zapošljavanje željezničara. Značilo je razvoj čitavih oblasti. Otvaranje gostiona, mesara, prodavaonica, dala je ovim mjestima duh života. Veliki broj ljudi se tu zaposlio i sve je nekako krenulo naprijed.

Dušan kaže da su se često kao učenici švercali, nisu htjeli da kupuju mjesečne karte, već su kupovali bombone, a u srednjoškolskim danima i cigarete. Znali su i da zaustave vlak, da bi zakasnili u školu. Sve te stvari se pamte, kao dio odrastanja ili dio mladosti.

U vlakovima su se spremali ispiti, prilazilo se djevojkama, ugovarali se sastanci i učilo se velikim životnim školama. Bilo je i tučnjava i nesuglasica, ali se samo lijepe stvari pamte.

"Učen sam, još kao dijete, da kada starija osoba uđe u vlak da ustanem, da ustupim mjesto", sjeća se Dušan bontona iz vlaka.

Još dodaje da zasigurno nije bilo alkohola, nije bilo droge, jednostavno, ljudi su međusobno komunicirali i družili se.

Priče o vlakovima kod starijih ljudi izazivaju sjetu i nostalgiju. Mlađi ne mogu da osjete tu čar, ipak su sedamdesetih godina XX stoljeća, automobili preuzeli primat, tako da se tiho gašenje željezničkog prometa nije se odmah osjetilo. Korak po korak, cestovni promet je zamijenio željeznicu i u prijevozu putnika i u prijevozu raznih tovara. Nekoliko godina je vozio skoro pa prazan, da bi se u potpunosti ugasilo.

Željeznička postaja je danas 'Udruženje penzionera grada Trebinja'. Iako preko četiri desetljeća nije u svojoj prvobitnoj funkciji, ona i dalje ponosno dominira u hladu veleljepnih trebinjskih platana.