Deset mjeseci je prošlo od teške prometne nesreće u Blagaju gdje su ozlijeđene tri maloljetne djevojke kada je na njih naletio automobil kojim je upravljao E. F. (1945.).
On je naime 26. rujna u večernjim satima upravljajući vozilom BMW, na preglednom i ravnom dijelu ceste naletio na tri maloljetnice koje su trenutak prije nesreće izašle iz autobusa i pokušale prijeći cestu.
U naletu automobila, vozač BMW-a i maloljetnica E.S. (2006.) zadobili su lakše tjelesne ozljede, dok su ostale maloljetnice A.B. (2007.) i N.H. (2007.) zadobile teške i po život opasne ozljede.
U međuvremenu na lokaciji gdje se dogodila ova teška prometna nesreća, mještani Blagaja i lokaliteta Posrt organizirali su mirne prosvjede kojima su skretali pažnju kako se na toj dionici ceste automobili kreću velikom brzinom. Ti prosvjedi urodili su plodom, pa su tako na tom dijelu ceste postavljena tri 'ležeća policajca' uz postavljenu signalizaciju, a nacrtan je i pješački prijelaz. Od dana prometne nesreće pa do danas u više navrata na toj lokaciji je bio i mobilni radar za kontrolu brzine.
No, mještani Blagaja danas su ponovno izašli na prosvjed. Ovoga puta razlog je nagodba o priznanju krivnje vozača E. F. s Tužiteljstvom Hercegovačko-neretvanske županije.
O svemu su se danas na društvenim mrežama oglasile obitelji ozlijeđenih djevojaka.
"Već ranije smo, neslužbeno, saznali da je Županijsko tužiteljstvo HNŽ, s optuženim Emanom Fazlagićem, zaključilo sporazum o priznanju krivnje. Nismo, naravno, bili informirani o tome kakav je to sporazum zaključen, tko je isti odobrio, kakva je kazna predviđena za optuženog Emana Fazlagića tim sporazumom – ništa.
Naš opunomoćenik nas je već ranije upoznao (što je nama izvan svake pameti i potpuno neprihvatljivo, zbog čega izražavamo sumnju u našeg opunomoćenika), da naše kazneno zakonodavstvo oštećenog tretira kao sporedni kaznenoprocesni subjekt. Ako je to uistinu tako, mišljenja smo (što smo osjetili na svojoj koži) da je i pored tako lošeg (nikakvog) položaja oštećenog u kaznenom postupku, koji je, kako nam je opunomoćenik kazao, određen zakonom, pravosudna praksa, izgleda, još više marginalizirala položaj oštećenog u kaznenom postupku.
Od ozlijeđivanja naše djece, do jutros (23.07.2024. godine u 8:30 sati), nismo imali priliku razgovarati niti s tužiteljem niti sa sudom. Jutros smo, samoinicijativno, otišli do postupajućeg tužitelja, koji nas je primio i u razgovoru s nama, pružio nam određene informacije u vezi s ovim kaznenim postupkom. Od tužitelja smo saznali da je tužiteljstvo s optuženim zaključilo sporazum o priznanju krivnje i da je tim sporazumom, za optuženog, predložena, kao kaznena sankcija – uvjetna kazna. Potpuno nam je nebitno koja i kolika je kazna zatvora utvrđena tom uvjetnom kaznom, niti koliko je vrijeme provjeravanja u kojem optuženi, kao, ne bi smio počiniti drugo kazneno djelo.
Kao roditelji nastradale djece zaprepašteni smo, blago rečeno, saznanjem da je tužiteljstvo pristalo na takav vid nagodbe, da s čovjekom koji je, pijan, vozeći nedozvoljenom i neprilagođenom brzinom, zamalo pobio našu djecu, zaključi nagodbu na – uvjetnu kaznu. Kao roditelji, ne možemo a da se ne upitamo da li bi gospoda iz tužiteljstva na isti način postupala da su u pitanju bila djeca nekoga od tužitelja tog tužiteljstva. Potpuno smo uvjereni da to ne bi bilo tako.
Dvoje naše djece je bilo životno ugroženo, bilo u komi, operirano više puta i oporavak od fizičkih ozljeda će, nadamo se, nekada i biti okončan. Međutim, strah koji su naša djeca preživjela (i svakodnevno proživljavaju), sasvim izvjesno, nikada neće nestati do kraja. O strahovima, zebnjama, slutnjama nas roditelja za ishod liječenja naše djece, nećemo ni govoriti.
Naš opunomoćenik (ako mu je vjerovati bilo što od onoga što kaže), kazao nam je da potpisivanjem ovog sporazuma, ovaj kazneni postupak još uvijek nije okončan, odnosno da konačnu odluku po pitanju ovog sporazuma, u konačnici donosi Sud. Ako smo dobro shvatili, Sud je taj koji će odlučiti hoće li prihvatiti sporazum o priznanju krivnje ili neće.
Optuženom je stavljeno na teret da je kazneno djelo počinio iz nehaja. Moramo podsjetiti da je optuženi je u vrijeme kada se dogodila prometna nezgoda imao 78 (sedamdeset i osam) godina života. Nećemo ulaziti u to tko je čovjeku od 78 godina dao/produžio dozvolu za upravljanje putničkim motornim vozilom. No, taj isti čovjek, sa 78 godina života, upravlja vozilom BMW, nedozvoljenom i neprilagođenom brzinom, pod utjecajem alkohola (tu večer u bolnici su svi mogli osjeti kako je bazdio na alkohol), na dijelu puta/pred raskrsnicom i pokosi troje djece i to neko kvalificira kao – nehaj!!? Ako mu je netko, na ovaj ili onaj način, produžio dozvolu za upravljanje vozilom, onda je optuženi, s obzirom na broj godina koje je nakupio (78), morao znati da njegove reakcije više nisu ni blizu iste kao kad je imao tridesetak godina mlađe, pa je brzinu vozila morao prilagoditi ne samo uvjetima prometa koji su vladali kritične prilike, već svojim psiho-fizičkim sposobnostima. Svako drugo i drugačije postupanje se ni na koji način ne može kvalificirati kao nehaj, već upravo suprotno kao umišljaj.
Koliko smo upoznati, optuženi je već ranije, skrivio prometnu nezgodu u kojoj je bilo ozlijeđenih osoba, ali taj slučaj, koliko nam je poznato, nikada nije došao do suda. Iz ovih ili onih razloga. Ali to bi trebalo pitati ili one koji su vodili istragu ili samog optuženog.
Ne znamo što je to tužiteljstvo, na strani optuženog, pronašlo kao olakšavajuće okolnosti, osim činjenice da ima pozamašan broj godina. No, prema našem shvaćanju to ne može biti olakšavajuća okolnost – već upravo suprotno. Da je riječ o izuzetno mladom čovjeku, koji nema životnog iskustva, mogao bi se broj godina prihvatiti kao olakšavajuća okolnost, ali u konkretnom slučaju nikako.
Ono što nas kao zakonske zastupnike oštećenih, kao roditelje, posebno boli, jeste činjenica da optuženi, od kobnog događaja pa do dana – današnjeg, NIKADA nije niti upitao kako su naša djeca, kako smo mi kao njihovi roditelji. Cijeli grad je znao i raspitivao se o našoj djeci, o nama, pitao o ishodima operacija, o tome hoće li se ili neće probuditi iz kome, samo starom Emanu to nije palo na pamet. Ne da osobno nije pokušao doći do nekog od oštećenih, već to nije pokušao učiniti niti preko trećih osoba. No, to mu nije smetalo da skoro svakodnevno, prolazi istom onom cestom na kojoj je zamalo pobio našu djecu gdje ga imamo priliku vidjeti svako malo.
Molimo Sud, kao posljednji bastion pravde, da ne dozvoli da ovakav sramotan sporazum o priznanju krivnje bude „ozakonjen“ njegovim prihvaćanjem. Kao roditelji nastradale djece, kao njihovi zakonski zastupnici, bit ćemo donekle zadovoljni jedino ako se optuženom izrekne efektivna kazna zatvora koju neće moći otkupiti ali koja će u svakom slučaju biti srazmjerna počinjenom djelu i posljedicama koje je to djelo prouzročilo. To će, nadamo se, utjecati i na optuženog, ali i na sve druge da svoje ponašanje u prometu usklade sa zakonskim normama", stoji u objavi obitelji.
Portal Hercegovina.info još je prije deset mjeseci poslao upit o tome je li navedeni vozač bio u akloholiziranom stanju prilikom nesreće, no odgovor na isti nikada nismo dobili.
"Od vozača su izuzeti uzorci krvi i urina, te bi se više informacija trebalo znati nakon pristizanja nalaza".
Do danas je za javnost nepoznanica što su nalazi otkrili.
Vezani članci