Vukšić objasnio što znači koadjutor: Kad dođe vrijeme naslijedit će kardinala

Nedavno imenovani nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić u razgovoru za Katoličku tiskovnu agenciju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine odgovorio je na brojna pitanja koja su ponajprije vezana uz njegovu novu službu.

Budući da mons. Vukšiću, zbog drugih obveza, nije bilo moguće izići u susret brojnim predstavnicima medija koji su željeli razgovarati s njim, ovaj intervju dao je Katoličkoj tiskovnoj agenciji, između ostalog, i zato što svi koji to žele mogu slobodno preuzeti ovaj razgovor u cijelosti ili samo pojedine odgovore.

I ovom prigodom upućujem Vam iskrene čestitke na povjerenju koje Vam je ukazao Sveti Otac imenovanjem za nadbiskupa koadjutora. Malo je onih koji ne znaju tko je biskup, ali mnogi ne znaju razliku između nadbiskupa i biskupa, dijecezanskog biskupa i biskupa koadjutora te pomoćnog biskupa. Molim Vas da to malo pojasnite.

"Nabrojani pojmovi i službe, koje su uz njih povezane, same po sebi vrlo su jasne u crkvenoj dušobrižničkoj praksi, zakonodavstvu i načinu vršenja. No, vjerojatno je istina, da nisu rijetki kojima sve to ponekada i nije baš posvema jasno. Prije svega u sakramentalnom teološkom smislu nema nikakve razlike između biskupa i nadbiskupa, dijecezanskoga biskupa, koadjutora ili pomoćnoga biskupa. Oni su svi jednako biskupi.

Razlike među njima, međutim, postoje na razini crkvene organizacije i njezina konkretnoga vodstva. To jest, na čelu svake biskupije nalazi se dijecezanski biskup i on može biti samo jedan te jedan dijecezanski biskup nikada nije poglavar nekom drugom dijecezanskom biskupu već je svaki od njih samostalan, a svi zajedno i svaki pojedinačno za poglavara imaju samo rimskoga biskupa, kojega se naziva papa. A svaki dijecezanski biskup u svojoj biskupiji može imati jednoga ili više pomoćnih biskupa.

Više biskupija u nekoj pokrajini redovito su organizirane u jednu ili više metropolija pa je jedna od biskupija istovremeno i metropolijsko sjedište i redovito je nazvana nadbiskupija, a sve ostale biskupije u odnosu na nju su sufragani. No, nadbiskup i metropolit nije izravan poglavar biskupima sufraganima, već samo koordinator u zajedničkim dušobrižničkim nastojanjima, ali ima i vrši određena prava u situacijama, koje predviđa crkveni zakon.

Postoje, međutim, neke nadbiskupije koje nisu metropolijska sjedišta. Razlozi zašto su one nadbiskupije nekada su povijesne promjene granica, crkvenih ili državnih, prije kojih su one bile nadbiskupije, a ponekada i metropolijsko sjedište, kao npr. Zadar, a razlozi mogu biti društveni u času njihova osnivanja (Bar u Crnoj Gori) ili proizašli iz kasnije nastaloga stanja (Kneževina Monaco).

Pomoćni biskupi su postavljeni, da budu od pomoći dijecezanskom biskupu u konkretnoj biskupiji ili nadbiskupiji. A biskupi ili nadbiskupi koadjutori su također to, ali u pojam „koadjutor“ uključeno je, da će on naslijediti dijecezanskoga biskupa, kada rimski biskup odluči da je vrijeme za to.

Postoji također i služba apostolskog upravitelja neke biskupije. Ona se javlja u situacijama kada jedna biskupija, iz nekih razloga, na kraće ili dulje vrijeme nema svoga dijecezanskoga biskupa, pa Sveta Stolica imenuje nekoga drugog biskupa za njezina apostolskog upravitelja. Ovo „apostolski“ upravitelj znači papinski, jer on upravlja tom biskupijom po ovlasti pape, koji je kao vrhovni poglavar cijele Crkve, na neki način na čelu upražnjene biskupije. Takav je slučaj odavno s Trebinjskom biskupijom, a trenutno s Kotorskom biskupijom i Vojnim ordinarijatom u BiH".

Papa Benedikt XVI. imenovao Vas je prvim vojnim biskupom u Bosni i Hercegovini. Sada Vas je papa Franjo imenovao nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim, a bit ćete i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata. Koje su Vam zadaće povjerene ovim imenovanjem i kada jedno imenovanje prestaje (vojni biskup) a drugo započinje (nadbiskup koadjutor vrhbosanski)?

"Imenovanjem na novu službu koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije prestala je služba vojnog ordinarija, kako se obično kanonski naziva služba vojnoga biskupa. U takvim situacijama papa, imenuje apostolskog upravitelja. Čini to posebnim dekretom Kongregacija za biskupe, koja je nadležna za sve vojne ordinarijate u svijetu, te sama služba apostolskog upravitelja u kanonskom smislu započinje nadnevkom spomenutoga dekreta, osim ako je u njemu drukčije određeno.

Biskup koadjutor biva imenovan papinskim dokumentom, koji se naziva apostolsko pismo. A imenovani započinje službu kao što propisuje kan. 404 - § 1: „Biskup koadjutor preuzima svoju službu kad apostolsko pismo imenovanja osobno ili preko zastupnika pokaže dijecezanskom biskupu i zboru savjetnika u prisutnosti kancelara kurije, koji neka o tome sastavi zapisnik.“ Zakon odmah nakon toga propisuje također, da koadjutor pomaže „dijecezanskom biskupu u cjelokupnom upravljanju biskupijom i zamjenjuju ga kad je odsutan ili spriječen“ (kan. 405 § 2), no on to vrši na takav način da, sudjelujući u brizi dijecezanskog biskupa za Crkvu, svoje zadaće obavlja tako, da bude složan s njim djelom i mišlju (kan. 407 § 3)".

U svom pozdravu na svečanosti proglašenja imenovanja uputili ste, između ostalih, „posebice srdačan pozdrav i zahvala profesorima Bogoslovnoga fakulteta, bivšim i sadašnjim“ ističući da su Vam „kroz ovih tridesetak godina, zajedno s bogoslovima i ostalim studentima... pomagali rasti“. Kažite nam malo o tih 30 godina s posebnim naglaskom na početak ratnih stradanja, vrijeme izbjeglištva u Bolu i povratak u Sarajevo.

"U Sarajevo sam kao svećenik došao 1991. godine u jesen na službu profesora. Bilo je to vrijeme u kojemu se zlo rata iz Slovenije, preko Hrvatske, već počelo događati u zaleđu Dubrovnika, a u proljeće sljedeće godine prenijelo se na cijelu BiH.

U jesen 1992. godine bilo je nemoguće nastaviti studij u Sarajevu, a nije se smjelo dopustiti da se prestane s odgojem budućih svećenika. Zato su biskupi odlučili da cijela Bogoslovija, i studenti i profesori, pođu na područje gdje nije bilo rata i tamo nastave svoj posao. Tako sam se i ja, zajedno sa svima njima, u jesen 1992. našao dominikanskom samostanu u Bolu na Braču, gdje je vrlo brzo organiziran nastavak i odgoja i obrazovanja budućih svećeničkih kandidata naših biskupija, kojima sam malo kasnije postavljen za jednoga od odgojitelja i pomagao rektorima Peri Sudari i pok. Marku Josipoviću.

Iako smo bili daleko od ratnih stradanja, to razdoblje nije bilo nimalo lako. No, posebice je bilo teško bogoslovima, koji vrlo često nisu imali pouzdane informacije ni o svojim najbližima. Stoga su odgojitelji morali imati pojačano strpljenje i razumijevanje. Pa ipak, bez obzira na brojne kušnje, kojima su bili izloženi, bili su odreda vrlo savjesni i radini. I upravo zbog tragičnih okolnosti, u kojima se živjelo, vrlo rado pamtim ozbiljnost i ljudsko sazrijevanje bogoslova te veliku gostoljubivost otaca dominikanaca.

Nakon cijele četiri godine takvoga rada i boravka u Bolu, u dogovoru s kardinalom Vinkom Puljićem, odgojitelji, bogoslovi i profesori u kasnu jesen 1996. vratili su se u Sarajevo. Naime, budući da je rat bio prestao, u međuvremenu je zgrada Bogoslovije bila obnovljena pa se u njoj moglo ponovno i bez opasnosti odgajati i studirati. Tako sam i ja nastavio posao profesora i kao odgojitelj pomagao rektoru Anti Orlovcu".

Većinu svog svećeničkog djelovanja i svoj bogoslovni teološki studij proveli ste u Sarajevu i upoznali dobrim dijelom stanje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a kao svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije od ranije ste dobro poznavali stanje u toj i u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. U službi vojnog biskupa dodatno ste upoznali i cijelu Bosnu i Hercegovinu što će sigurno biti važno nakon što preuzmete službu nadbiskupa metropolita. Kada će to biti i što zapravo znači metropolit?

"Zaista sam vrlo zahvalan dragom Bogu što sam kroz proteklih tridesetak godina imao priliku na neki od načina, kao svećenik i biskup, posjetiti skoro pa sve župe u BiH. Naime, u ovom času ne mogu se sjetiti ni jedne župe kroz koju nisam barem prošao, osim bihaćkoga kraja gdje do sada nisam bio. No, ako Bog da, bit će prilike da se i taj propust popravi. I moram istaknuti da su za to najzaslužniji župnici, kojima sam vrlo zahvalan što su me pozivali.

Datum preuzimanja službe nadbiskupa metropolita nije određen. Takav datum u ovom času vjerojatno nema ni papa, koji će jedini odlučiti kada će to biti. Ničim nije unaprijed određena ni duljina službe biskupa koadjutora, već ona ovisi o brojnim okolnostima i zato se razlikuje od jednoga primjera do drugoga. Npr. u svoje vrijeme sam u Mostaru sam bio tajnik biskupa, koji je prethodno cijelih deset godina bio biskup koadjutor.

A što se pak tiče službe metropolita, njome ravnaju pozitivni crkveni propisi, koji se nalaze u „Zakoniku kanonskoga prava“. On se nalazi na čelu crkvene pokrajine i nadbiskup je biskupije, koja mu je povjerena. Odnosno, ta je služba povezana s biskupskom stolicom, koju je odredio ili odobrio rimski prvosvećenik.

U sufraganskim biskupijama metropoliti pripada: bdjeti da se točno čuva vjera i crkvena stega i obavijestiti rimskoga prvosvećenika o zloupotrebama, ako bi ih bilo; obaviti kanonski pohod, s prije dobivenim odobrenjem Apostolske Stolice, ako to zanemari učiniti sufragan; odrediti dijecezanskog upravitelja u sufraganskoj biskupiji, koja je ostala bez biskupa, ali samo ako dijecezanski upravitelj zbog bilo kojeg razloga ne bude zakonito izabran u propisano vrijeme. A ako je ostala prazna sama metropolitanska Crkva ili metropolitanska zajedno sa sufraganskom, a dogodi se spomenuta situacija, ova vlast pripada sufraganskom biskupu najstarijem po promaknuću. Uz to, zadaća je metropolite, s pristankom većine sufraganskih biskupa, sazvati pokrajinski sabor; izabrati mjesto održavanja pokrajinskog sabora na području pokrajine; utvrditi raspored rada i pitanja za raspravu, odrediti početak i trajanje pokrajinskog sabora, premjestiti ga, produžiti i završiti te njime predsjedati; a kad je metroplit zakonito spriječen, onda pokrajinskim saborom predsjeda sufraganski biskup kojega izaberu ostali sufraganski biskupi. I naravno, metropoliti ne pripada nikakva druga vlast upravljanja u sufraganskim biskupijama.

Ipak, postoje još neke metropolitove oznake, koje su povezane s liturgijskim slavljima. Na primjer, on može u svim crkvama vršiti svete obrede kao biskup u svojoj biskupiji, pošto unaprijed upozori dijecezanskog biskupa, ako je crkva stolna. Uz to, metropolit je obvezan u roku od tri mjeseca pošto je primio biskupsko posvećenje ili, ako je već bio posvećen, nakon kanonskog povjeravanja zatražiti osobno ili preko zastupnika palij od rimskog prvosvećenika, kojim se označuje vlast koju metropolit, u zajedništvu s rimskom Crkvom, po pravu ima u svojoj pokrajini. On se, prema odredbi bogoslužnih zakona, može služiti palijem u svim crkvama crkvena pokrajine kojoj je na čelu, ali nikako izvan nje, pa ni s pristankom dijecezanskoga biskupa. A ako bude premješten na drugu metropolitansku stolicu, metropoliti je potreban novi palij".

Mnoge zanima, je li određeno kada ćete preuzeti službu upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom od sadašnjeg nadbiskupa kardinala Puljića i je li to vezano uz njegovu dob te hoće li kardinal Puljić i nakon što bude umirovljen kao vrhbosanski nadbiskup biti aktivan kao kardinal i hoćete li Vi nakon preuzimanja službe nadbiskupa biti imenovani kardinalom? Podsjećam da je u Hrvatskoj kardinala Kuharića naslijedio mons. Josip Bozanić koji je kasnije imenovan kardinalom.

"Kao što sam već kazao, na pitanje o vremenu preuzimanju službe nadbiskupa metropolite u ovom času nije moguće odgovoriti. I mislim da se njime uopće ne treba opterećivati, već treba ponizno nastaviti navješćivati Evanđelje, služiti Crkvi i narodu Božjemu. Do volje Božje i dok ljudske snage služe. A što se pak tiče propisane dobi o navršenih 75 godina života, kada svaki biskup treba papi u pisanom obliku, kako se to uobičajeno kaže, staviti svoj mandat na raspolaganje, to je zakonska obveza svakoga biskupa. No taj propis ni na koji način ne obvezuje papu, već on može odlučiti da biskup, koji je navršio spomenutu dob, i dalje nastavi svoju službu sve dok papa ne odluči drukčije. I te su situacije česte, kao što je slučaj, na primjer, u ovom času u nekim biskupijama u našoj blizini, gdje su biskupi već odavno navršili kanonsku dob, ali i dalje sretno vode svoje biskupije.

I samo da podsjetim na neke primjere iz dalje i bliže prošlosti: blaženi Alojzije Stepinac – istina, tada su na snazi bili drukčiji crkveni propisi – bio je nadbiskup koadjutor više od tri godine, dok je u novom kanonskom sustavu kardinal Franjo Kuharić ostao na službi dijecezanskoga biskupa tri godine nakon kanonske dobi; prije toga biskup Petar Čule cijelih sedam i pol godina, a kroz to cijelo vrijeme biskup Pavao Žanić je bio njegov biskup koadjutor.

Naslov i čast kardinala prvenstveno je vezana uz osobu, a ne uz službu, iako ima crkvenih služba, na primjer u rimskim dikasterijima, uz koje je povezan i naslov kardinala. Tako u ovom slučaju naslov kardinala nije vezan uz službu sarajevskoga nadbiskupa nego uz Vinka Puljića i, naravno, da on u toj časti ostaje, bez obzira koju službu vršio ili ne vršio".

Osim vremena poslijediplomskog studija i vremena provedenog u Bolu u vremenu izgnanstva Vrhbosanske bogoslovije i teologije, cijelo vrijeme proveli ste u Bosni i Hercegovini spremni služiti tamo kamo Vas Crkva šalje. U vremenu kada mnogi odlaze iz ove zemlje, postavlja se logično pitanje, je li teško imati takav stav?

"Takav stav – biti i djelovati ondje kamo me Crkva šalje – je bio moj izbor. Smatrao sam da je on jedini logičan i nikada mi nije bilo teško imati ga, iako je njegova provedba, naravno, ponekada nailazila na poteškoće. Ali čiji je život bez poteškoća!? I ako se poteškoće vidi kao izazove koje treba rješavati, a ne kao probleme od kojih treba bježati, onda se može ustrajati. Odlazio sam i djelovao, koliko sam znao i umio, u Mostaru, po Italiji i nekim drugim zemljama, najdulje u Sarajevu, na Braču, Dubrovniku i Zagrebu, i pri tomu nastojao da me ništa partikularno ne definira, ali rado sam prihvaćao da me ono obilježi, jer sam smatrao da je svako to partikularno i moje".

U Vašim nastupima primjetno je poštovanje prema različitim institucijama, narodima, ljudima..., a posebno prema onima na koje ste upućeni u svakodnevnom življenju i suradnji. Dobiva se dojam da su mnogi, među kojima i nemali broj osoba koji obnašaju odgovorne službe pa i dobar broj medija, zaboravili na poštovanje drugoga pa i onda kada je različit u mišljenju, vjerovanju, pripadnosti, naciji... Zašto?

"Poštivanje drugih osnova je i zahtjev pristojnosti. To usvojiti i primijeniti stvar je dobrog odgoja i ljudske zrelosti. I najviše je na testu u kontaktu i suradnji s onima, koje se svakodnevno susreće. A pri tomu znati se iskreno radovati zbog tuđeg uspjeha, i to otvoreno pokazati, te imati razumijevanja ako netko ne uspijeva i pomoći mu da napreduje, sastavni je dio humanizma i pokazatelj stupnja osobne zrelosti. Jer, imati neki unutrašnji osjećaj poštivanja, a ne očitovati ga konkretno, isto je kao nabaviti lijep dar za nekoga i umotati ga na krasan način, a nikada mu ga ne darovati.

Važno je to kako za odnose među pojedinim ljudima tako i među svim kolektivitetima: narodima, državama, Crkvama i vjerskim zajednicama. Važno je znati, da su dostojanstvo i prava drugih moja obveza i zadaća. Kao što su moje dostojanstvo i prava njihova obveza i zadaća. I to vrijedi jednako za prava pojedinaca kao i za kolektivna prava. Te dvije razine dostojanstva i osnovnih prava se prožimaju na takav način, da su međusobno vrlo ovisne. Naime, dostojanstvo svakoga kolektiviteta – na primjer naroda, Crkve ili vjerske zajednice – poštuje se u mjeri, u kojoj se poštuje dostojanstvo i prava pojedinoga čovjeka, pripadnika toga kolektiviteta. Tako je poštivanje osnovnih ljudskih prava pretpostavka i uvjet za poštivanje kolektivnih prava, koja su opet čovjekova prava. Naime, čovjek nije individualna stvarnost, neovisna o drugima, nego je on osoba, bitno označena odnosima s drugim osobama i jednako bitno obilježena pripadnošću zajednici: narodnoj, vjerskoj, društvenoj.

Slažem se da je zaborav ovih velikih i važnih pravila česta pojava u društvu u kojemu živimo. Posebice je u krizi njihova konkretna primjena. Sve to postaje dodatno važno u složenim društvima kao što je, na primjer, BiH. Različitost je u takvim društvima njihova osnovna oznaka. I koliko god ta različitost jest, može i treba biti obogaćenje, vrlo često se ta ista različitost, zbog nedovoljnoga međusobnog poštivanja i uvažavanja, može pretvoriti u veliku zapreku za izgradnju društvene sloge. To se čini kroz nepoštivanje dostojanstva i prava drugih osoba i kolektiviteta, a osobito kroz apsolutiziranje i nametanje svojih pojedinačnih ili grupnih interesa, što se najčešće zasniva na većoj moći pojedinaca ili na snazi statističke ili demografske nadmoći, a to onda rezultira nepravednom uzurpacijom političke i gospodarske moći, dominacijom većine, fingiranom demokracijom, nepoštenim prisvajanjem društvenih dobara sa strane jednih i stvarnom ugroženošću drugih, te nezadovoljstvom, frustracijama, pobunama i u konačnici odlascima ljudi prema društvima u kojima se misli, da će njihova prava biti poštivana".

U svom nastupnom pozdravu na dan objave imenovanja često ste upotrebljavali riječi zahvale. Čini se da smo mi u Bosni i Hercegovini zaboravili biti zahvalni: ponajprije Bogu, zatim onima koji su nas rodili, odgajali, pomagali, koji s nama žive, surađuju do onih koje voze tramvaje, autobuse, peku kruh... Treba li proći ijedan dan bez riječi: hvala?

"Što bi bio bilo tko od nas bez tolikih darova i usluga, koje nam daju Bog i ljudi. A neke od njih, kao što je život na primjer, ničim ni najmanje nismo zaslužili. Stoga je zahvalnost jedno od osnovnih pravila pristojnoga ponašanja. Dapače, kažu da je neki mudar čovjek kazao: 'Biti zahvalan za sve dobro što imaš u svom životu je temelj sveg izobilja.'

Stvarno je zemlja puna dobrote Gospodnje, kako pjeva biblijski pjesnik, a ta dobrota se događa i daruje nam se po djelima dobrih ljudi. I kad to ne bi bila istina, život ljudi na zemlji jedva da bi bio moguć. No ponekada se ima dojam, da se to zaboravlja i nedovoljno se uočava blagoslove, kojima smo obasuti. Stoga često izostaje radost zbog onoga što jesmo i što imamo, a nameće se neka vrsta tjeskobe zbog onoga što još nemamo. U tom smislu kao vrlo poučnu i ljekovitu misao u svoje vrijeme sam pročitao židovsku pučku izreku: „Bilo mi je žao mene jer nisam imao cipele, dok nisam vidio čovjeka koji nema noge.”

Zahvalnost je izraz poštenog odnosa i prema istini, da nam drugi čine dobro, vrše usluge i poklanjaju ljubaznost. Neka zanimanja su spomenuta u postavljenom pitanju, no iza tih pojmova stoje konkretni ljudi, koji to svakodnevno rade. Čine nam dobro i osiguravaju život sebi i svojim obiteljima. I navikli smo se da je tako te su svi, na osnovu toga, stekli moralnu sigurnost, pa se prema tom pravilu i ponašaju. I tko to ne uviđa, ima mnoge probleme, ponajprije sa samim sobom. Zato je zahvalan čovjek izraz istine i velik blagoslov za svoju okolinu. I obratno, posvema se slažem sa starim rimskim pjesnikom, koji je kazao: „Zemlja ne proizvodi ništa gore od nezahvalnoga čovjeka.“

I kao vojni biskup nastavili ste živjeti skromno u prostorijama Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa? Niste dobili svoju rezidenciju, a većinu vojnih kapelana dobili ste od kolega dijecezanskih biskupa i franjevačkih provincijala. Ipak, ne djelujete nezadovoljno i ne čuju se riječi prigovora i žaljenja. Molim Vas da nam nešto kažete na tu temu.

"Prije dvadesetak godina sam pročitao vrlo dugi razgovor s pokojnim teologom i kardinalom Yvom Congarom, svećenikom dominikancem. On je taj intervju dao iz invalidskih kolica, jer se više nije mogao kretati. A budući da je, usprkos tom fizičkom nedostatku, djelovao zadovoljno i još uvijek mnogo radio i pisao, sugovornik ga je pitao kako to uspijeva. Congar mu je na to odgovorio tako, što je na samoga sebe primijenio jednu pomalo grubu sliku, pa si dopuštam ponoviti ju ovdje. Kazao je sugovorniku otprilike ovako: Jeste li ikada vidjeli psa, kojemu nedostaje jedna noga? Istina, šepa bez jedne noge i još bolje bi trčao, da ih ima sve četiri, ali i na preostale tri vrlo dobro se snalazi i ne žali se.

Tako nekako sam se trudio ponašati i ja. I pri tomu od velike mi je pomoći bila Congarova pouka. Hvala mu!

U svom poslu i poslanju „trčao“ sam na onomu što sam imao i koliko mi je, u postojećim okolnostima, bilo moguće. I istina je, nikada nisam ni pomislio žaliti se zbog toga što živim, u nekom smislu, kao podstanar. To je, ustvari, bila jedina mogućnost, jer državna vlast nije izvršila svoje obveze iz međunarodnog ugovora, koji je potpisala sa Svetom Stolicom. No, u tom „trku na tri noge“ ljubomorno sam pazio, da ni u jednom trenutku ne trpi duhovno dobro i dostojanstvo vjernika, kojima smo poslani, da se čuva sloboda i ugled Crkve te mogućnost vojnih svećenika da djeluju kao dušobrižnici.

Pri tomu su mnogi rado priskakali u pomoć: biskupi, provincijali i svećenici, rektori i njihovi suradnici u Bogosloviji, profesori i studenti na Fakultetu i, moram to ovdje posebice naglasiti, brojni dobri ljudi u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama.
Kažu da se pesimista žali na vjetar, optimista čeka da se smiri, a realista prilagodi jedra i plovi. Trudio sam se biti ovo treće. U našim okolnostima sve drukčije ne bi bilo razborito. A žaliti se nije imalo nikakva smisla niti bi bilo koristi, jer se ništa ne bi promijenilo na bolje, već bi samo izazivalo ponižavajuće sažaljenje. Međutim, na jasan način sam, u razgovorima i u pisanom obliku, mnogo puta podsjećao predstavnike državne vlasti, a ponekada i crkvene supotpisnike ugovora, na obveze koje je država preuzela, a nije izvršila, niti pokazuje nakanu da to učini".

Na kraju od srca zahvaljujem za Vašu otvorenost tijekom ovog razgovora i molim Vas za kratku završnu poruku onima koji budu čitali ove retke.

"Osim onoga što sam kazao u govoru na dan proglašenja, što je moja osnovna poruka, još jednom srdačno pozdravljam sve svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike. Draga braćo i sestre, u okviru svojih mogućnosti, stavljam vam se na raspolaganje. Naše zajedničko poslanje je naviještanje Evanđelja radi vječnoga spasenja i porasta Crkve Kristove, radi poštovanja dostojanstva i prava svakoga čovjeka i naroda, jačanja dobrote, rada za opće dobro i izgradnje društvene sloge. Pri tomu, mi svećenici smo pozvani biti evangelizirani evangelizatori i ponizno biti svjesni da smo, po svom poslanju, dužnici svima, kako poučava Drugi vatikanski sabor".

I drugo, zbog mnogo razloga treba opetovati važan nauk Crkve glede društvenoga djelovanja njezinih članova. Naime, budući da će ljudima u našim krajevima, pa i brojnim katolicima, trebati još dosta vremena dok zažive prava demokracija i zdravi pluralizam, i osobito da sazrije razumijevanje mjesta i poslanja katoličkih vjernika laika, svećenika i same Crkve u demokratskom društvu, korisno je ponoviti da, prema nauku Katoličke Crkve, na razini konkretnoga djelovanja, mogu postojati različite političke stranke u kojima katolici – posebice u parlamentarnom zauzimanju – mogu djelovati, ali uvijek po savjesti i slobodno, kako bi ostvarili svoje pravo i obvezu i doprinosili izgradnji općega dobra, a da sama ta različitost razmišljanja i djelovanja ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu autentičnu kršćansku pripadnost i identitet. (usp. Kongregacija za nauk vjere, „Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim za sudjelovanje katolika u političkom životu“, br. 3). Pri tomu, svećenik je svima njima jednako duhovni pastir i navjestitelj Evanđelja. Dapače, njegova je zadaća pojačano tražiti i poučavati upravo one, koji su se najviše udaljili od kršćanskoga nauka i moralnih načela.

Isto tako, dok prihvaća i uvažava pravo na različitost, zbog svoga poslanja i nadležnosti, Crkva se ne podudara i ne poistovjećuje ni s kojom političkom zajednicom ili strankom niti se veže uz bilo koji društveni sustav. To zato što je Crkva zajednica vjere i spasenja, znak i ujedno čuvar transcendentnosti ljudske osobe i poslana je propovijedati svakom čovjeku, svakoj političkoj zajednici i sustavu. Stoga su politička zajednica i Crkva, svaka na svom području, neovisne jedna o drugoj i samostalne. To pak nikako ne znači, da su posvema odvojene ili, ne daj Bože, suprotstavljene. Ustvari, obje su, iako s različita naslova, istovremeno u službi istih ljudi, te su zato pozvane na dogovornu i dragovoljnu suradnju radi općega dobra i u korist čovjeka, koji je mjesto njihova susreta i razlog suradnje (usp. Drugi vatikanski sabor, “Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu”, br. 76)", izjavio je nedavno imenovani nadbiskup koadjutor vrhbosanski mons. Tomo Vukšić.