Vječito pitanje je kako pronaći čovjeka, „ljudinu“

Često susrećem ljude na selu i u gradu koji su razočarani u ljude, razočarani u suradnike, poslodavce, radnike i težake. Pa tako čujem uzdah: „ Teško je naći čestitog, dobrog radnika, dobrog poslodavca, prijatelja ili težaka." Pitanje ljudskosti je teološko - antropološko pitanje koje je nametnuto silom prilika svima nama. Odgovor na to pitanje može biti pesimističan, ili optimističan.

Poznata nam je anegdota o grčkom filozofu Diogenešu, koji je usred bijela dana išao sa svjetiljkom po trgu i nešto tražio. „ Što tražiš Diogeneše?", upitali su ga ljudi. „ Tražim ljude, tražim čovjeka", odgovorio je filozof. „Pa zar ne vidiš da ih je pun trg? " A filozof odgovori: „To nisu ljudi, to su svinje! "

Anegdota je klasičan primjer totalnog pesimizma i razočaranja u ljude.

U osobe koje imaju ljudski lik, tijelo i dušu, ali nisu čestiti i ne mogu se svesti pod nazivnik ljudskosti ili onog htijenja: „Budi najprije čovjek". Kada sam bio srednjoškolac, profesor hrvatskog jezika je često koristio za neke velike hrvatske ili strane pisce pojam: „Bio je čvrst karakter". Time je želio reći da je bio čovjek od formata, ili kako smo mi tada znali šatrovački reći: „Bio je ljudina", veliki čovjek, pravi čovjek, čestit čovjek. U naše vrijeme na domovinskom društvenom i crkvenom području postoji velika potreba za čestitim ljudima u politici, novinarstvu, odgojno - školskoj sferi, od vrtića do fakulteta, u gospodarstvu, trgovini, i na svim mjestima. Ta potreba je nasušna kao kruh naš svagdanji bez kojega ne možemo egzistirati. Kao voda koja znači život. Bez želje i htijenja da budem najprije čovjek, nema nam nikakvog boljitka, ni optimistične osobne i nacionalne perspektive.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je u ožujku 1943. godine studentima u propovijedi progovorio o velikoj potrebi čestito valjanih ljudi: „Jer znate li, drage akademičarke i akademičari, kako izgleda valjan čovjek, za kojim toliki uzdišu? Za kojim uzdiše i Crkva i domovina? Tip valjanog čovjeka nije niti farizej, niti carinik, nije ni mason ni boljševik, nije ni kapitalist ni proleter, nije ni „drug" ni „drugarica", ni demokrat! Nego je tip valjanog čovjeka, kakova očekuje kao ozebao sunca i Crkva i domovina, onaj, kojega nam predstavlja ne ljudska nego Božja mudrost riječima: Deum time et mandata eius observa; hoc est enim omnis homo! - Boga se boj i zapovijedi njegove vrši, to je potpun čovjek! ( Prop. 12, 13.) Eto, na tome se lomi sve! Sasvim su besmisleni i najljepši programi, prije nego se sagne ponizno glava, pa bila i najučenija, pred Stvoriteljem svijeta."

Fantastične i neprolazne misli našeg dragog blaženika, koje vrijede i dan danas. Badava nam dobri zakoni, badava nam dobri odgojni školski programi mladih, ako u nama ne bude čestitosti i poniznosti. Pognimo svi koji smo vjernici zajedno sa mladima glave pred Stvoriteljem. Budimo najprije ljudi, najprije čovjek. Držimo se Božjih zapovijedi. Ne pokušavajmo mijenjati svijet tražeći dežurnog krivca, ili etiketiranjem onih koji ne žive kako treba. Svatko od nas je slab i grešan. Kritizerstvom se nikada ništa nije promijenilo na bolje. Samo se situacija još više zakomplicirala i stvarala pesimističnu konfuziju i netrpeljivost među ljudima. Domovinu mijenjajmo počevši od sebe, a ne svaljivanjem krivice na druge.

Snažne riječi u propovijedi koje je studentima uputio blaženi kardinal Alojzije Stepinac su kriteriji po kojima raspoznajemo valjanog od nevaljanog, i čestitog domoljuba i bogoljuba. Uzalud nam svaki trud, svaka muka, svaka znanost, svaki napredak, ako Hrvat Hrvatu ne bude najprije čovjek. A to znači roditelj djeci, djeca roditeljima do njihove smrti, političar u odnosu prema glasu naroda, odgojitelj ne samo u znanju, nego prvenstveno u ljudskosti. Imamo divnu zemlju, bogate domovinske resurse u svim segmentima. Ali imamo li „prave škole" u obiteljima, i cjelokupnoj odgojnoj sferi da osoba, pojedinac, može postati čovjek, „čvrst karakter", „ljudina".

Pokazivanje prstom: „Gledaj, susjedu gori kuća...", vatra se neće ugasiti sama od sebe. Pesimistično razočaravajući stav filozofa Diogeneša sa svjetiljkom u ruci usred bijela dana i potrazi za ljudima, za čovjekom, neće riješiti ništa. Konstatacija da nema ljudi, da nema čovjeka, valjanog i čestitog također ne rješava ništa. To je tek početak da prignem glavu pred Stvoriteljem i kažem: „Hoću biti najprije čovjek!" „ Boga se boj i zapovijedi njegove vrši, to je naime potpun čovjek!"