Veliki petak, posvećen slavljenju Muke Gospodnje

Današnji obred Velikog petka razvio se od onoga koji su već u IV stoljeću uveli kršćani Jeruzalema nakon što je carica Helena god. 320. pronašla zagubljenu relikviju križa Kristova. Kršćani Jeruzalema počeli su se od tada skupljati tog dana popodne na Golgoti na bogoslužje riječi kod kojeg se čitala muka Isusova. Inače, već od drugog stoljeća imamo sigurne podatke da su kršćani na Veliki petak strogo postili u znak žalosti za Kristom raspetim te se ubrzo ovo molitveno i pokorničko obilježje proširilo na sve petke u godini.

Bogoslužje ovog dana sastoji se od službe riječi sa središtem u muci Isusovoj po Ivanu, zatim od klanjanja križu i od pričesti hostijama koje su posvećene dan ranije. Na Veliki petak i Veliku subotu ne slavimo misu, jer u ta dva dana "Crkva ostaje uz grob Gospodnji razmatrajući njegovu muku i smrt i uzdržava se od misne žrtve" (Misal, 200).
Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz starinske antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: "Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu". U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja.

Muka Isusova po Ivanu (Iv 18, 1-19, 42)

Obredi počinju prostracijom celebranta i služitelja pred oltarom ili klečanjem u šutnji. Ovo je najsadržajnija šutnja u toku liturgijske godine (koja se inače preporučuje svaki puta između svećenikova poziva "Pomolimo se" i početka molitve te na kraju pojedinih čitanja, prije pripjevnog psalma). U žalosti su sadržajnije geste od svake riječi. Šutnjom predvoditelja i sabrane zajednice počinjemo liturgiju žalovanja za Kristom raspetim.
Za prvo čitanje imamo Četvrtu pjesmu o Sluzi patniku iz Izaijine knjige. U njoj je prikazana nasilna smrt osporenog proroka čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: "Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt". Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrti Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude.

Drugo čitanje je odlomak iz poslanice Hebrejima u Kristu kao velikom svećeniku koji je "supatnik u našim slabostima" te je u muci "naviknuo slušati". Zato je veliki svećenik i "začetnik spasenja svima koji ga slušaju." Muka po Ivanu čitala se na Veliki petak već od VII stoljeća među kršćanima Rima. Ni najnovija liturgijska reforma nije u tome donijela nikakvu promjenu. Dok se na Cvjetnicu kroz tri liturgijske godine susljedno čitaju Matejev, Markov i Lukin izvještaj o muci, na Veliki petak i dalje ostaje muka po Ivanu. Razlog je Ivanovo "dublje čitanje" ispod kore površinskih utisaka.
Već u prizoru hapšenja na Isusovo "Ja sam" Juda i njegova četa "ustuknuše i popadaše na zemlju" (18, 6). Za Ivana je to ustuk pred Isusovom neodoljivom veličinom, pred njegovim pravim identitetom, jer se u toku ministerija u četvrtom evanđelju Isus predstavlja s "Ja jesam" i time nagoviješta svoju transcendentalnost. U suđenju pred Židovima Ivanu je vlastiti Isusov odgovor da je javno govorio svijetu i protest protiv šamara koji mu daje netko iz židovskog mnoštva (18,19-24). Tu opet vidimo Isusovo dostojanstvo te Ivanovo dublje čitanje: osuđenik sudi.
Prizor pred Pilatom Ivan je podijelio u sedam manjih cjelina od kojih je literarno središte u četvrtoj gdje vojnici pozdravljaju Isusa "Zdravo, kralju židovski" (19, 1-3). Misaoni vrhunac ovog dijela je u sedmoj cjelini gdje Pilat Isusa trnjem okrunjena postavlja na sudačku stolicu i predstavlja ga Židovima: "Evo kralja vašega!" (19, 12-15). U Ivanovoj povijesti muke Isusove kraljevsko dostojanstvo spominje se 12 puta a vrhunac tog aspekta muke je u 19, 19-22 gdje Židovi traže od Pilata da izmijeni natpis na križu u kojem se spominje da je Isus kralj židovski. Pilat odbija promijeniti naslov: "Sto napisah, napisah!" Tako za Ivana ostaje činjenica da Isus jest kralj, bez obzira na one koji ga ne priznaju.
Kod Ivana nema Šimuna Cirenca na putu križa: "A on, noseći križ svoj, izađe na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše..." (19, 17-18). Isus sam nosi svoj križ jer je u toku ministerija govorio kako će sve privući k sebi kad jednom bude uzdignut (usp. Iv 8, 32 i 12, 32-34). Put na Golgotu Ivan je rastumačio kao put u proslavu po križu. U času hapšenja, na sudu pred Židovima i Rimljanima, na križnom putu - Isus ima inicijativu.
Ivan donosi tri vlastite Isusove riječi s križa: "Evo ti sina...; Žedan sam...; Dovršeno je" (19, 26.28.30). Iz njih vidimo Isusovu brigu za učenike koji trebaju nastavljati njegovo poslanje u svijetu jer su i Marija i Ivan pod križem slika Crkve ukoliko je zajednica onih koje Isus ljubi i ukoliko ljude privlači Isusu.
Ivanu je vlastiti podatak o probadanju Isusova boka nakon izdahnuća, s dva citata iz Starog zavjeta koji se tada ispunjaju na Isusu. On je pashalno janje kojemu se ne lome kosti (Iv 19, 36 - Izl 12, 46). On je i odbačeni voda u kojeg ljudi upiru pogled vjere i nade (Iv 19, 37 Zah 12,10).

Tako za četvrtog evanđelistu muka Isusova znači hod Isusov u uzdignuće koje mu je Otac pripravio, a sudionici Židovi i Rimljani su lica u drami kojoj ne vide dublje značenje. Muka je za Ivana i sabiranje zajednice Isusovih učenika koji se osjećaju privučeni ljubavlju Raspetoga te stalno upiru u njega pogled vjere i nade.
Rubrika u Misalu kaže da celebrant sada može održati kratku propovijed, ako smatra prikladnim. Ta propovijed pojašnjava ono što danas slavimo.

Sveopća molitva Crkve na dan Kristove smrti

Nakon muke i homilije slijedi sveopća molitva kao zaključak službe riječi. To su deset molitava koje imaju pozivni i molbeni dio. Celebrant poziva da molimo za svetu Crkvu Božju, za papu, za različite redove vjernika, za katekumene, za kršćane koji nisu u punom crkvenom jedinstvu s nama, za Židove, za vjernike nekršćanskih religija, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za sve ljude u potrebi kao što su bolesnici, gladni, zatvorenici, putnici, iseljenici, umirući.

Ovo su molitve vrlo stare. Pokazuju ostvarenje onoga što u 1 Tim 2, 1-7 stoji kao Pavlova odredba za svaku kršćansku liturgiju: na njoj kršćani trebaju moliti "za sve ljude, za kraljeve i za sve ljude na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti". Kršćani jesu na životnom proputovanju prema domovini nebeskoj, ali s ljudima drugih vjera dijele na ovoj zemlji zajedničke radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Zato u svakoj svojoj liturgiji mole za sve ljude, a posebno na Veliki petak.
Posljednja liturgijska reforma unijela je ispravke u neke od ovih deset vrlo starih molitava. Tako je bivša molitva "za heretike i šizmatike" koji su se trebali vratiti "svetoj majci Crkvi katoličkoj" preoblikovana u molitvu "za braću koja u Krista vjeruju, da ih Bog i Gospodin naš privede k istini i konačno ih okupi u jednu Crkvu". Bivša molitva za "perfidne Židove" u kojoj je isticano da Bog od svog milosrđa ne odbacuje ni židovsku perfidnost, preoblikovana je u molitvu "za Zidove kojima je prvima Gospodin Bog naš govorio". Bivša molitva "za pogane koji štuju idole" preoblikovana je u molitvu "za sve koji ne vjeruju u Krista: da i njih Duh Sveti rasvijetli i privede na put spasenja". Ovdje je uvažena nauka Sabora o nekim dobrim elementima u nekršćanskim religijama. Bivša molitva "za našeg najkršćanskijeg cara..." preoblikovana je u molitvu "za sve državne poglavare: da im Bog i Gospodin naš upravi um i srce po svojoj volji da traže mir i slobodu svih ljudi". Nova je molitva za ljude u potrebi u kojoj se celebrant obraća Bogu što tješi žalosne i jača izmučene te prosi da patnici svih vrsta iskuse u svojim potrebama pomoć njegove dobrote.
Ove promjene i dodaci u sveopćoj molitvi Crkve na dan Isusove smrti pokazuju da liturgija usvaja razvoj u teologiji i otvara se novim potrebama vjernika i drugih ljudi.

Klanjanje križu

Uneseno je u liturgiju Velikog petka nakon otkrića relikvije Isusova križa. Počinje celebrantovim predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: "Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!" Poklon se obavlja poklecanjem ili ljubljenjem. Poželjno je da svi vjernici pojedinačno iskažu danas svoj poklon križu kao znaku našeg otkupljenja. To, istina, u krcatim crkvama znatno produžuje liturgiju, ali i pridonosi zbiljskom aktivnom sudjelovanju svih. Pogotovu "godišnjaka" koji se ne snalaze najbolje a žele da ih ne otpišemo zato što ih nema na našoj misi svake nedjelje.
Za vrijeme klanjanja križu zbor pjeva starinsku Tužaljku i himan "Usta moja opjevajte". Tužaljka stavlja u usta raspetom Mesiji dobročinstva koja je Bog učinio svome narodu u povijesti spasenja, a narod svoga Mesiju daje razapeti na križ, ruga mu se, poji ga octom, probada mu bok kopljem. U prijevodu Tužaljke na hrvatski zadržani su grčki usklici "Hagios o Theos, Hagios Ishyros - Sveti Bože, Sveti Jaki!" Te je usklike rimska liturgija preuzela od braće s Istoka. Ostali su kroz stoljeća u znak jedne vjere i zajedničkog korijena.

Pričest plodovima ranije Mise

Posljednji dio obreda je pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na sporednom oltaru, a svećenik je trebao predvidjeti pričesnike današnje liturgije i posvetiti dovoljan broj hostija. Ovo slavlje pričesti nazvano je u srednjem vijeku Missa praesanctificatorum - Misa s darovima koji su ranije posvećeni. Nema kanona. Obred počinje "Oče našom" koji je u svakoj našoj misi priprava na pričest. Nema uobičajenog "znaka mira" kojim molimo oproštenje jedni od drugih prije nego pristupimo pričesti. U završnoj molitvi celebrant prosi da Bog u nama čuva plodove Kristove smrti i uskrsnuća. U otpusnoj molitvi eelebrant moli da Bog blagoslovi svoj narod, koji je proslavio smrt njegova Sina u nadi uskrsnuća, da mu dadne oproštenje i utjehu te učvrsti vjeru u vječno otkupljenje.