Velečasni Sudac: Sam život je križni put

Zapravo, nema ništa životnije od križnoga puta, ništa stvarnije od boli i nade koje se miješaju u našim životnim tegobama. Zato je i razumljivo da su na takvim pobožnostima crkve najčešće pune. Pa ipak, tako je malo dobro napisanih tekstova meditacija i promišljanja križnoga puta.

Dok slušam svake godine razna razmatranja, uglavnom prepuna vjersko-teoloških fraza, postaje mi sve teže se usredotočiti na molitvu i smisao postaja križnoga puta. Napisani tekstovi koji se čitaju, i objavljeni u nekim knjižicama, postaju više smetnja uživljavanju u pobožnost križnoga puta negoli što je potiču.

Zašto je tomu tako? Križni put je najteže napisati. Ne samo da se iznjedri nešto originalno, ne samo u teološkom i duhovnom smislu, nego i u smislu njegove stvarnosti, životnosti i proživljenosti. Mnogi misle da mogu napisati meditacije križnoga puta, i usude se čak i tiskati ih i dati da se čitaju, iako su beživotne, knjiške, dosadne, napisane sve po istoj špranci, na temelju naučene, ali ne i iskustvom produbljene teologije. Usuditi se napisati križni put trebao bi samo onaj čovjek koji može progovoriti iz perspektive osobnog križa i patnje. Da se mene pita, napravio bih križni put koji bi se sastojao od priča i spontanih molitvi i svjedočenja „običnih", siromašnih ljudi, vjernika shrvanih nedaćama, bolestima, nezaposlenošću, nepravdama - dovoljno bi bilo da kažu samo jednu rečenicu iz srca Isusu na križu, ma dovoljan bi bio i jedan uzdah, jedan tihi vapaj, ništa više. Nema pobožnosti koja nam je bliža i razumljivija od križnoga puta, svima, bez izuzetka. Zato je ne treba odijevati u ruho teoloških fraza i suhoparnih misli koje se ponavljaju iz godine u godinu po istom obrascu. Postoji već cijela shematologija kojom se obrađuje pojedina postaja križnoga puta.

Moram priznati da mi najviše ide na živce kad pojedini autori forsiraju ono što bih nazvao perspektivom grješne svjetine. Naime, vjernike koji sudjeluju u pobožnosti, stavlja se u poziciju onih koji iznova ranjavaju Krista svojim grijesima (jedna od čestih fraza), koji ga iznova osuđuju; nismo subjekti patnje, ili kako bi Pavao rekao, su-raspeti i su-ukopani s Njim, nego smo oni koji stoje pod križem i ranjavaju Ga, izrugujemo Mu se. To je jedna pesimistična perspektiva koja zanemaruje ono najbitnije: da se ljudi poistovjećuju s Kristovom boli prepoznajući i onaj manji ili veći udio i svoje boli, a nisu tu zato da bi se osjećali krivima zato što Isus pati na križu. Upravo takva perspektiva najčešće otkriva da pisac nije dublje proživio križni put, da ne razumije čovjeka patnika i samog Raspetog, nego se utječe teološkim frazama i klizi do zadnje postaje u apstrakciju, nesvjestan da bezbojne, knjiške meditacije ne mogu nikoga potresti. Križni put mora moći potresti čovjeka do dna duše. Čuo sam ili čitao, na žalost rjeđe, i križne puteve koji vas uvuku u dramu, koji pobude u vama duboka razmišljanja i jake emocije. To je smisao i svrha te pobožnosti, da donese nešto katarzično u duhovnom smislu. Da čovjek osjeti nakon toga barem časak lakoće i radosti u duši. Križni put nije teološka vježba niti kićeni tekst s jakim frazama. On je sam život.

velecasnisudac.com