Smisao korizme

Ono je dar Božji. Korizma je i vrijeme kad čovjek treba biti svjestan da ne može »prisiljavati i kontrolirati« Boga. Poput Isusa u pustinji, čovjek treba dopustiti da se preko njega i na njemu ispunja Božji plan. Spasenje nije nešto što čovjek može zaslužiti svojim djelima. Nije nikakva prednost biti Židov, ili Grk; ne znači puno ni biti vjeran pobožnim činima. Korizma nije vrijeme gdje se čovjek usredotočuje na ono što bi on trebao učiniti da bude spašen. Korizma je vrijeme da se razmisli što je Bog učinio za ljude; donio je spasenje. Ono što se događa tijekom ovog liturgijskog vremena dolazi od Božje dobrote. Ono što se događa u vjeri dolazi zbog Isusovog uskrsnuća. Korizma nije toliko vrijeme kad čovjek treba činiti vjerske »stvari«, nego je ona više vrijeme kad čovjek treba biti otvoren Božjim »stvarima«; stvarima koje preoblikuju; stvarima koje Bog želi učiniti za čovjeka. Za Pavla je to temelj čovjekove vjere.

Božjom intervencijom maleni postaju veliki

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ulomak iz Knjige Ponovljenog zakona govori o prinošenju prvih plodova Gospodinu. Prinosom tih darova želi se naglasiti da je i zemlja Božji dar. Uz prinos ide i molitva, to jest sjećanje i ponavljanje riječi kojima se opisuju Božji spasenjski čini. Tekst ističe da je Mojsije taj koji tu naredbu prenosi narodu. A zbog Mojsijeve blizine s Bogom, ta odredba ima božanski legitimitet. Mojsije podsjeća na Božje spasenjske čine koji su imali velik utjecaj na oblikovanje izraelske vjere. Božji spasenjski čini uključuju početke izraelskog naroda, izbavljenje iz egipatskog ropstva, svjedočanstvo da je Bog bio taj koji je izbavio Izraelce te priznanje da je Bog bio taj koji im je poklonio zemlju. Ti spasenjski čini obuhvaćaju tri različita razdoblja u izraelskoj povijesti: razdoblje praotaca; razdoblje oslobođenja iz ropstva i razdoblje ulaska u obećanu zemlju. Počeci sežu od Jakoba koji je bio »aramejski lutalac«, a izraz »lutalac« uključuje izgubljenost i opasnost po život. I upravo kad je Jakov bio najslabiji, najranjiviji u Egiptu, tada je Izrael postao velikim narodom. Na taj način je Izrael isticao da je kao narod preživio i postao velik upravo zbog Božje dobrote.

Nerazdvojivost vjerovanja i ispovijedanja

Ulomak iz Poslanice Rimljanima donosi jednu od središnjih Pavlovih tema. Pavao ističe da je Krist u središtu cjelokupne »drame spasenja«. Druga važna stvar je potreba prihvaćanja evanđeoske poruke od strane ljudi da bi zadobili spasenje koje Krist donosi. Upravo o tim temama govori Pavao u ovom odlomku Poslanice Rimljanima. Događaj Krista treba ispovijedati ustima, ali još više prihvatiti vjerom u srcu. Osim toga, Pavao ističe da opravdanje ne dolazi djelima poslušnosti ili odanosti, nego vjerom. Iako Pavao pravi razliku između vjerovanja i ispovijedanja, ipak treba reći da jedno iz drugog slijedi i da jedno drugo zahtijeva. Vjerovanje bez barem neke vrste javnog ispovijedanja moglo bi se nazvati izdajom; javno ispovijedanje i priznavanje bez nutarnjeg uvjerenja je licemjerstvo. A ono u što treba vjerovati jest da je Isus Gospodin i da je on uskrsnuo od mrtvih. Vjera u uskrsnuće je temelj spasenja. A spasenje je ponuđeno svima. Nema nikakvih prednosti, bio netko Židov ili Grk, bio dionik izabranog naroda ili ne. Ono što je važno jest vjera u Isusa, vjera koju svatko može ispovijedati; vjera koja opravdava i spašava.

Ne podleći kušnji

Evanđeoski ulomak govori o događaju Isusove kušnje u pustinji kako ga opisuje evanđelist Luka. Luka ulomkom želi naglasiti Isusovo božanstvo, ali isto tako opisujući tu zgodu donosi mnoge poveznice između Isusa i Izraela. Pustinja je mjesto nastanjeno pljačkašima, divljim životinjama; ali je bila i mjesto izraelske kušnje tijekom 40 godina, nakon izlaska iz Egipta. Za razliku od Izraelaca, evanđeoski ulomak naglašava da Isus nije podlegao kušnji. Duljina Isusova posta od četrdeset dana ima isto tako svoje paralele u izraelskoj povijesti. Mojsije je postio četrdeset dana dok je pisao riječi saveza, tj. Deset zapovijedi (usp. Izl 34, 28). Ilija je isto toliko postio dok je išao prema brdu Horebu. Luka ističe da su se kušnje dogodile na tri različita mjesta: u pustinji, na brdu i na vrhu Hrama. Svaki put đavao iskušava Isusa i želi dokaz da je on Sin Božji. Svaki put Isus odgovara pozivajući se na starozavjetne ulomke iz knjige Ponovljenog zakona, i indirektno ističe da je on bio vjeran, za razliku od Izraelaca. Isus je tri puta bio kušan, ali je sva tri puta dokazao svoju vjernost Bogu. Izrael je u pustinji bio nevjeran, a Isus je ovdje primjerom pokazao svoju vjernost.