PROPOVIJEDI B 3. Nedjelja Došašća

Podjela uloga
To je kao u igrokazu. Podjela uloga, osobito po težini, očigledna je od samog početka. Ivan Krstitelj je taj koji trajno ostaje u sjećanju, opisuje se u pripovijesti. Kao radikalni vidioc u pustinji, koga ljudi masovno slijede, kao društveni individualac, sa slabim životnim stilom, kao darovani svjedok svjetla, on je jasni protagonista treće nedjelje Došašća. Izazovno je zaokupiti se s takvom fantastičnom osobom koja nudi prigodu za duboke misaone impulse, za poneka adventska razmišljanja: Ivan kao asketski kontra-program u odnosu na svijetleće prodajne ulice i mokro-vesele punč-kolibice Charity-organizacija.
Nasuprot stoje svećenici i leviti o kojima naše Evanđelje govori, daleko savladani. Dramaturgija evanđelista udijelila im je sporedne uloge, koje od jednog posebnog trenutka ne bivaju više potrebne. Njihov zadatak je završen, kada Ivan Krstitelj jasno i otvoreno kaže, što mu je zaista važno, naime biti glas za Onog, koji dolazi i na skriven način već je tu prisutan. Događaj ubrzati s upornim pitanjima, bio je to zadatak svećenika i levita. Na kraju ne saznajemo više što se s njima dogodilo. Jedna uloga bez obilješke.

Mnogostrukost biblijskih ideala
To opet tako ne ide. Mi smo naučili takvim grupama u Evanđelju pridodavati neprilične obilješke. Farizeji, svećenici leviti... to su pripadnici jednog laktaškog, religioznog staleža koji samo razmišlja u kategorijama moći i ugleda, to su dogmatici koji su spiritualno ukočeni i svaki novi pokret sa sumnjom prate, to su ljudi s negativnom fikcijom. Ja sam malo skeptičan kada se svećenici i leviti ovako opisuju. Jedna rečenica koju sam nedavno pročitao još me više potakla na razmišljanje. Stoji: "Biblija nam stavlja pred oči mnoge ideale, onoliko koliko nam predstavlja ljudi." (Franz Schmatz)
Nekako su mi oni malo i simpatični, ti svećenici i leviti, iako bih ja pod simpatičnošću htio razumjeti prvi dio te riječi, njezin pravi smisao. "Syn-pathein" grčki znači "su-osjećati". Ja se mogu u osjećaje onih dobro uživjeti koji su se susreli s Ivanom. Isto kao što njihov vjerski život, tako isto i moj, nije uvijek spojen s entuzijazmom i sretnim iskustvima, čak niti u lijepo inscenirano vrijeme kao što je Došašće. Postoji rezignacija i nazadak, postoje čvrsta pravila kojih se treba pridržavati. Postoje suha vremena bez čežnje. Riječi postaju krhke, a vizije blijede. Zato što i kod mene postoje vremena vjerskog mrtvila, stoga su mi svećenici i leviti simpatični o kojima naše Evanđelje govori.

Naš neuspjeh i Došašće Boga

Filozof Karl Jaspers analizirao je, kao nitko drugi, ljudski život u skrajnjim situacijama. On naziva njih - granične situacije i misli na one točke u životu čovjeka kada on stigne kao do neprelaznog zida, pada u mrtvilo i pod tim uvjetima očajava jer ne može to savladati. To su iskustva neuspjeha. Čovjek dođe do svojih granica. Ali ipak Jaspers čvrsto stoji: te granične situacije, iskustva neuspjeha, produžuju se u diskretna iskustva jedne druge dimenzije, jedne tajanstvene dimenzije iz koje čovjek živi i može egzistirati. On to naziva transcendencijom.
Ja mislim točno na taj prijelom od propasti, od rezignacije, od mrtvila u iskustvo one skrivene, ali naposljetku životno-darovateljske dimenzije o kojoj Jaspers govori, koju mi možemo na našem mjestu izvršiti. Svećenicima i levitima bilo je kroz Ivana osigurano: Gospodin, za kojega sam ja glas, svjetlo koje dolazi ljudima, u vašoj je sredini, ali vi ga još ne poznajete, ali u tajnosti to svjetlo je već tu. Mesija, na kojeg su čekali, nije se -ponavljam na početku spomenutu usporedbu- pojavio s teatralnim gromom, kao niti Ilija ili bilo koji spektakularni prorok. Došašće Boga, usrećujući dolazak Boga među ljude, već je započeo. Novo je u našoj sredini, dokle mi boravimo još u tjeskobi i mrtvilu. Bog ne lomi napuknute trske i ne gasi tinjajući plamičak. To je za mene utješna i blaga vijest u ovoj trećoj nedjelji Došašća, koja je prije nosila ime: "Gaudete" - "Radujte se".

Martin Leitgoeb (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)

PROPOVIJEDI
3. Nedjelja Došašća
P. Lorenz Voith

Dvije velike teme našega društva i svijeta trebaju se spomenuti: teret duga mnogih pojedinaca i obitelji, kao i totalno prezaduženje cijelih naroda i zemalja u trećem i četvrtom svijetu. Da li nam Sveto pismo ima nešto o tome reći? Današnji tekst o Izaiji govori o dolasku Gospodinovom, proglašena je jedna "godina milosti". U Isusu Kristu se pojavio taj Gospodin prije 2000 godina i Izaijino proroštvo se konkretno ispunilo.
Dolazak kraljevstva božjega počelo je, ali nije dokončano. Kršćani su sami, u smislu proroštva proroka i Isusa iz Nazareta - ohrabreni i pozvani, zauzeti se za socijalnu pravdu u svijetu, ponosno težiti ka tzw. "godini milosti Gospodina" , samilosno živjeti i to svjedočiti.

Zamka duga I
Nedavno je jedna poznata banka rekalmirala svoje kredite uzrečicom: "Ana, kredit imamo mi." ("Anna, den Kredit hamma") Jedna zavodljiva ponuda s naznakom, odmah i bez komplikacija može se dobiti kredit; dugo-očekivane želje mogu se ovim lako ispuniti.
Otprilike 1/7 austrijskog stanovništva, napose mlade obitelji i samohranitelji su ovovremeno mnogo zaduženi. Mjesečno plaćanje rata postaje egzistencijalni teret, kada gubljenje radnog mjesta postane stvarnost ili kad problemi međuljudskih odnosa dospiju do rastave, kada se odgoj djece svali samo na jedna leđa itd. Zamka duga ne daje ovim ljudima više disati.
Tko ne poznaje takove posve konkretne slučajeve iz svog prijateljskog ili rodbinskog kruga? I pored ponekih ponuda pomoći (od strane države i crkve) ostaje zamka duga preduboka.
Kako jako čeznu ti ljudi za nekim sretnim slučajem, iznenednim nasljedstvom, lutrijom, za jednim događajem, za jednom - recimo biblijski - oprosnom godinom, koja bi sve izbrisala i omogućila jedan novi početak.

Zamka duga II
Većina zemalja u trećem i četvrtom svijetu je totalno zadužena. Samo kamate se teško mogu snositi od narodne privrede. Milijunima ljudi je time uzeta mogućnost za izgradnju i napredak, izobrazbu i dostojno preživljavanje. Poziv za oprost duga kroz bogate zemlje, svjetsku banku itd. biva sve glasniji. Jedan brazilijanski biskup tvrdi za to: "Mi ne trebamo platiti dugove, jer ih mi nismo niti napravili, već koruptne vlasti i lakovjerne banke. Mi ne smijemo dugove platiti, jer ih sa smrću-gladi naše djece ne smijemo platiti."

Jedna godina milosti Gospodina I
U starom Izraelu poznavalo se za posebnih vremena, proglašenje "radosne godine" tj. "godine oprosta." Svakih 50 godina su se trebali vlasnički odnosi obnoviti, svakih 7 godina dolazilo je do oprosta duga. Mnogi su dobivali svoje vlasništvo iz zaloga nazad, te je tako poneki ropski posao bio okončan. Iako se ovo pravilo često nije dosljedno provodilo, ipak je ostala linija ravnanja u trgovini i poziv proroka za pravično socijalno uređenje. Sve to bilo je ukorijenjeno u volju Boga za ljude i svijet.

Jedna godina milosti Gospodina II
Prorok Izaija prorokuje dolazak pomazanika Gospodina koji će proglasiti "godinu milosti Gospodina".
U današnjem Evanđelju stoji jedan čovjek imenom Ivan na Jordanu, koji se podrazumijeva kao "glas u pustinji" koji hoće pripraviti "put pomazaniku Gospodina". Mesijin put koji je poslan da donese "siromasima radosnu vijest", koji "liječi slomljena srca", koji obećava "oslobođenje" i koji treba proglasiti "godinu milosti".
Ovaj od Izaije i Ivana toliko očekivani pomazanik Gospodina, došao je u Isusu iz Nazareta prije 2000 godina. On se obratio -kao što je obećano- slomljenima, utučenima, sužnjima i na mnoge načine zapostavljenima i siromašnima. Ovaj Isus je započeo, a to mi trebamo i smijemo uvijek ponovno isticati, jedno novo vrijeme koje mi nazivamo "Vladavina ili Kraljevstvo božje".

Dakle, jedno novo računanje vremena!
Ovaj Kristov dolazak ostavio je duboke tragove u povijesti, kod mnogih naroda, kod nebrojenih posve konkretnih ljudi kroz 20 stoljeća. A ipak: mnogo puta i lakomisleno upućivano je samo na vječnost, na dolazak Isusa na kraju svijeta: "Pravednost se u ovom svijetu u ovoj dolini suza ne može postići"; sudjelovanje na socijalnoj pravednosti nije bilo upitno.
Na pragu trećeg tisućljeća
Mi stojimo na pragu trećeg tisućljeća. Proglašena je jedna radosna godina od Crkve; mnogobrojne veličanstvene Službe božje trebaju se slaviti. Nije li vrijeme sudjelovanja na jednoj "novoj milosnoj godini"?
Da li mi kao kršćani stojimo, na poseban način, uz ljude koji zbog svoga duga ne znaju više dalje i kojima prijeti opasnost da propadnu kroz velike rupe na mrežama države?
Priključimo se mi kampanji za "godinu oprosta duga" (kao sto je papa Ivan Pavao zahtijevao od svjetske banke i zapadnih država) za najsiromašnije od siromašnih zemalja ovoga svijeta. Postoje mnoge mogućnosti i sredstva kojima možemo svoja shvaćanja iskazati.
Kada mi pogledamo tu "godinu oprosta", a i na to što smo mi donijeli, našu krivnju, naše nesavršenstvo i neuspjeh. Mi smijemo i naš teret Jednomu predati, koji će sve izbrisati, koji omogućuje novi početak, koji nama ostaje vjeran.
Kao vjerni kršćani mi smo još uvijek ljudi Došašća, to znači da se orijentiramo na dolazak Isusa Krista. Kada mi, Sveto pismo, riječ božju, ozbiljno shvatimo i zamolimo za "godinu milosti" za sve nas - nismo li mi tada sami zaduženi na tome i raditi?
P. Lorenz Voith (Prijevod s njemačkog : Katica Kiš)