PROPOVIJED C 4. Nedjelja Došašća – 4. Advent

Blagoslovljena si ti više od svih drugih žena i blagoslovljen plod utrobe tvoje.
Lk 1,42

Jedna od nas

Jedna mlada žena - Vi nećete odgonetnuti i čudit ćete se, tko je to bio - koji je jednom napisao slijedeće:
«Sve propovijedi koje sam čula o Mariji, ostavile su me hladnom... Nama se ona prikazuje nedokučivom, a moralo bi ju pokazati tako, da bi se u nju ugledalo; moralo bi se reći da je ona kao i mi živjela iz vjere; moralo bi se reći tako, kao u mjestima Evanđelja, da bi ju ljudi mogli voljeti. Kada se biva prisiljenim, kod jedne propovijedi o njoj, pri kojoj od početka do kraja ponestaje daha, uskoro se ima dosta toga i to sve ne vodi do ljubavi niti do oponašanja. Tko zna, možda su neki na kraju čak otjerani do jedne vrste otuđenja od jednog takovog nadmoćnog stvorenja?!»
To se čuje vrlo moderno, pa čak i progresivno. Ovaj kritički glas ne potječe iz našega vremena, već iz početka našega stoljeća.Vi ne možete naslutiti tko je to rekao. Bila je to Tereza od Lisieux-a.

Ovo mi je kao iz duše rečeno: da si Mariju predočimo kao jednu od nas. Ona nije živjela u vizijama, već je morala vjerovati kao i mi. Da, njena vjera je bila stavljana na veliko iskušenje u odnosu na sudbinu njezinoga sina. I ona je trebala dugo vremena da razumije njegov put. Kao naša sestra u vjeri, kao majka svih vjernika - tako mogu ja ljubiti Mariju. Tako je ona za mene slika voditeljica. Ja ću pokušati nadovezati na događaj iz današnjeg Evanđelja koji priča o susretu Marije s Elizabetom.

Dvije žene se susreću
Ova pripovijest je vrlo realistično uvezana u normalni život. Na početku stoji: «Tada se Marija uputi na put i požuri u grad u brdima Judeje. Ona je ušla u Zaharijinu kuću i pozdravila Elizabetu.» I pripovijest završava ovako: «Marija je ostala oko tri mjeseca kod nje, a tada se vratila kući.»

Kada je u srcu Marijinom, poslije i u njenom tijelu, proklijala nada na dijete, koje bi joj trebalo biti poklonjeno od Boga na jedinstven način, ona se nije skrila u molitveni kut. Ne, ona se uputila u brdovito područje Judeje, kako bi bila tri mjeseca od pomoći svojoj rođakinji Elizabeti koja je isto tako očekivala dijete.

Blažena si ti što si povjerovala!

I tada se pripovijeda u Lukinom Evanđelju što se pokrenulo u srcima Marije i Elizabete kao vjernih žena, kada su se susrele. Jer obje - a napose Marija - stajale se pred jedinstvenim obećanjem Boga. Elizabeta koja je značila kao neplodna, ponijela je: budućeg Isusovog preteču. Ovo je bio za Mariju dodatni znak, za pouzdanost u Božje obećanje, da će postati majka Spasitelja. Elizabeta je osjetila, s osjećajnošću koja je samo ženama dostupna, da majka budućeg Spasitelja stoji pred njom. Evanđelist prikazuje to u jednoj divnoj slici: dijete poskakuje od radosti u njezinom krilu. I Marija je bila ganuta time što je pod njezinim srcem propupalo. Ona je vjerovala da je tu Bog bio na djelu, na jedan, za nju još nepojmljiv način. Stoga dozvoli Evanđelist Elizabeti da oslovi Mariju: «Blažena je ona koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je Gospodin rekao.»

Ja ti vjerujem Bože

Mi svi se ne možemo usporediti s Marijom, s kojom je Bog učinio svoju posve osobnu povijest, kao povijest otkupljenja za cijelo čovječanstvo. Što je za nas vrijedno za oponašanje Marije i vrijedno ljubavi? Ono, da mi toj povijesti Boga pojedinačno možemo reći: «DA»; također i tada kada je često ona (povijest) za naš mali ljudski razum neshvatljiva. Što god se dogodilo, da mogu reći: Ja vjerujem Tebi Bože - u svemu što Ti namjeravaš samnom. Ja vjerujem u to, da si Ti sve učinio za moje dobro i činit ćeš to i u buduće. Marija nije imala jasno pred očima koji je bio njezin put. Inače se ne bi, kako se navodi u Evanđelju, mogla čuditi što se to događa s njezinim sinom i gdje je njezina vjera bila očigledno kažnjena kao laž. Ona je morala vjerovati u Božje obećanje - usprkos očevidnosti.

Ako na taj način bude Marija moja slika voditeljica, mogu se i na mene odnositi Elizabetine riječi: «Blažen si ti, jer si vjerovao da će se ispuniti što ti je Bog obećao.» Kako mi Bog može nešto reći? Ne kroz nadnaravna otkrivenja, već kroz događaje mojega života. I tada ga ne trebam pitati, kao što niti Marija nije učinila - zašto je ovo ili ono tako, a zašto nije drugačije? Mnogo više: Zašto je to dobro, što ja doživljavam ili što mi se dogodilo? Što mi hoće Bog time reći?

Uzmimo si nekoliko trenutaka vremena, kako bi mogli Bogu reći u odnosu na posebne situacije i događaje u našem životu: Ja Ti vjerujem! Ja vjerujem u to da si Ti u svemu na djelu i da ćeš Ti sve na dobro usmjeriti.
P. Felix Schlösser / Katica Kiš