PROPOVIJED A 31. Nedjelja kroz godinu

Dobar osjećaj biti bolji
Kada sam studirao u Münchenu - već je prošlo nekloliko godina - pričali su se tamo s pristranošću austrijski vicevi. Bili su isti oni koji su se pričali u Austriji o Pruskoj, u Beču o Gradišću ili u Štajerskoj o Koruškoj. Ovi vicevi davali su dobar osjećaj (ljudima) da su pametniji od drugih. U najčešćim slučajevima oni nisu bili zlomisleni. Ponekad su bili tako ljubazno pričani da se vidjelo namigivanje pripovijedača koji je poznavao i slabosti vlastite nacije.

Smrtno ozbiljno
Metoda je jednostavna: slabosti jednog čovjeka, također i vlastite, pripisuju se drugomu. Nažalost to se ne događa samo na šaljiv način. Pri tome se može biti smrtno ozbiljan. S posebnom naklonošću bivaju i jesu načinjene odgovornima manjine, u kriznim vremenima, za one probleme pri kojima se većina osjeća nemoćnom: besposlenost, društveni i moralni prijelomi, privredna nejednakost, korupcija itd. Kako bi se pribrojali boljoj naciji, rasi, društvenoj klasi ili također religiji, za taj dobar osjećaj poneki ljudi zaboravljaju svaki moral.

Pobožan način
Prije nego li mi počnemo s prstom pokazivati na druge, trebamo si posvijestiti, kako pobožnost i religioznost ne štiti od toga. U Evanđelju smo čuli jedan tekst iz početaka kršćanstva. Tada su farizeji stavljali kršćane kao metu za sva moguća negodovanja. Između Židova i novo-nastalog pokreta kršćana postojale su mnoge zategnutosti. Konačno je imao već i sam Isus teškoće i mnoge rasprave s farizejima. Tada se moglo lako njih učiniti odgovornima za ono što je bilo teško u suživotu Židova i kršćana. Oni su bili strogi, bili su pobožni i usmjereni na točno držanje zakona. Vjerojatno su poneki od njih gledali s visine na kršćane ili jednostavni narod. Kršćani su njegovali jednu drugu vrstu pobožnosti. Po Isusovom primjeru okrenuli su se siromašnima. Zakonsko kritički Isusov odnos im je dao mogućnost da odbace poneki mrski teret zakona te su živjeli po novim pravilima igre. Vjerojatno su neki i od njih gledali s visine na farizeje...

Zli farizeji - dobri kršćani
Da li su zaista farizeji i Židovi bili zli, kako hoće vjerovati poneki odlomci Svetog pisma? A kršćani dobri kojima se ništa zlo nije moglo prigovoriti? Kada mi čitamo do kraja odlomak Evanđelja ove nedjelje, gubi se idealistička slika kršćana. Vjerojatno su postojali i među njima ljudi koji su mislili na svoj položaj, koji su se nazivali kao farizeji rabi ili učitelji, ali nisu tako živjeli kako su propovijedali. Zašto bi se inače njima moralo s Isusovim autoritetom prigovoriti da se uzdižu iznad drugih? Postoje dobri razlozi za prihvaćanje, da je u daljnje pripovijedanje epizode, koja se odigrala između Isusa i farizeja, još utjecala projekcija vlastitog nezadovoljstva prema farizejima i Židovima.

Danas nije drugačije
Današnje zategnutosti su sagrađene po sličnoj mustri. Često sam iznenađen koliko mi se pruža ponekad agresije i mržnje ako se krećem u krugovima neprijaznima prema Crkvi. Doživljavam pri tome da sam sam kao predstavnik Crkve izložen kao meta i da neki ljudi ispoljavaju na meni svoje nezadovoljstvo prema Crkvi; pa i oni ponekad koji rado naglašavaju: «Mi svi smo Crkva». Često mi ne uspijeva da svedem razgovor na stvarnu ravninu.

Teški teret
Što se češće izložim ovoj činjenici, tim više slutim, kako često iza toga stoje duboka osobna ozlijeđenja. Oficijelni ili samoprozvani zastupnici Crkve, natovarili su njima (često već u djetinjstvu) terete koje nisu bili u stanju nositi. Jedna djelomično pervertirana crkvena praksa kajanja, dovela je mnoge ljude do samodvojbe i osjećaja krivnje, umjesto do pomirenja s Bogom. Ne malo od njih doživjeli su ovo kao teret savjesti, koji je bio snošljiv jedino kroz mudrost i ljudskost ponekog ispovijednika. Mene ne čudi da je tijekom vremena sve više ljudi izgubilo ovu vrstu dušobrižničkog ispoljavanja moći, te svoje konflikte savjesti sami sređuju s Bogom.
Obrnuto sam doživio uvijek ponovno pokušaje da se predstavnicima Crkve navaljuju tereti koje mnogi ljudi inače ne žele nositi. Od njih se očekuje strožiji moral nego od sebe samih. Eugen Drewemann piše u svojaoj knjizi «Kleriker» da su oni učinjeni «jarcima kreposti». Oni trebaju ostvariti one ideale koje sami ne mogu postići. Često se ovdje mjeri s duplom mjerom. Ako jedan klerik nešto skrivi, postaje to skandal za cijelu javnost. Čitatelji i gledatelji osjećaju duboko zadovoljstvo, jer su već uvijek znali da su oni takovi. Opet se vraća onaj dobar osjećaj, biti bolji.

Postati boljim
Korijen ovog optuživanja, prezahtijevnosti i ocrnjivanje stoji po mom mišljenju u onom «htjeti biti bolji od drugih». Samim tim da je drugi smanjen, ja izgledam veći. Time kad se uzdigmnem iznad drugih, uzimam ih u svoju službu za moje «htjeti biti velik». Ako se netko - bilo pojedinac, narod ili religija - uzdigne iznad drugih, on/ona ih ponižava, ozljeđuje i šikanira. Ali bilo kad, to će im oni natrag vratiti.
Ovaj krug možemo mi izbjeći ako se tako mnogo ne trudim biti bolji nego drugi, već počnem htjeti biti bolji nego što sam u ovom trenutku. Cilj i zadatak svakog čovjeka je rasti, razvijati se, ljudski, duhovno, duševno i moralno postati boljim. Mjerilo pri tome nije onaj drugi, već ja sam. Cilj i savršenost Boga: budite milosrdni kao što je vaš Otac na nebesima milosrdan. Primjer je Isus.

Hrabrost za služenje
U tom smislu razumijem također riječi o služenju. Onaj je najveći koji se stavi u službu rasta i razvoja ljudi.
Isus se nije ustručavao da izvršava ropsko služenje. Kao u pokaznom znaku pranja nogu. Poslanica Filipljanima (Fil 2,5-11) veliča i slavi Isusov silazak među ljude. On to čini kako bi služio ljudima u razvitku postojanja ljudskim. Stoga ga Bog uzvisi iznad svih..., glasi dalje. Ne kao plaću, nego priznanje. Ovaj oblik služenja - i po mom mišljenju samo ovaj - kršćanska tradicija naziva poniznošću.

P. Hans Hütter (Prijevod s njemačkog; Katica Kiš)