PROPOVIJED A 13. Nedjelja kroz godinu

Gostoljubivost
Domovina i tuđina

Gostoljubivost je tema teksta prvog čitanja. S tim je napomenuto jedno drugo područje našega života. Postoji jedna pra-situacija života. Ona se daje u mnogim zategnutim poljima izraziti: zategnutost između unutra i van, između zajedno i osamljeno, između onog kod kuće i na putu, između skrovitosti i polaska, domovine i tuđine, ali i između poznatog i novoga, između ograničenja i savladanja ograničenja, između skučenosti i širine, usidrenosti i slobode.
Povijesno vodi ova pripovijest Elizeja u 8.stoljeću prije Krista u sjeverno područje Izraela. Elizej je proročki učenik Ilijin. Proroci su Božji ljudi koji se zauzimaju kao samostalni borci za vjeroispovijest u jednog, jedinoga Boga, a to ih vodi uvijek ponovno u političke sukobe i progonstva. Elizej je ovdje kao i u mnogim ovim proročkim pripovijestima donosioc sreće i vijesnik životne punine od Boga, sve pak iz vjere u Boga. I upravo zbog toga bivaju pripovijedane ove divne pripovijesti kao utjeha i ohrabrenje. Stoga je ona i danas pričana kao utjeha i ohrabrenje i kao ukaz na to da uvijek ponovno postoje ljudi, žene i muževi koji svladavaju muku drugih - iz snage svoje vjere, svjesno i nesvjesno. Ovdje se nalazi jedna žena u potrebi, čiji je životni osjećaj i osjećaj osobne vrijednosti duboko pogođen i izrazit: biti neplodna. A tamo božji čovjek kao pojam životne punine od Boga. Ljudska potreba ovdje i božja životna punina tamo i prorok kao tjelesni posrednik.
Gdje sam to iskusio? Na koga ja mislim? Tko li je ili tko su oni koji su mi svojom pomoći u mojoj potrebi i bilo kojoj potrebi, posredovali s božjom životnom puninom? Ja držim upravo danas, s pravom ili ne, u jednom vremenu u kojemu trpljenje i kritika na Crkvu biva artikulirana, upravo danas nalazim za važno da mi postane svjesno koja pozitivna životna iskustva, koju pomoć i zbiljnu utjehu, koje životno ohrabrenje i životni razvitak sam dobio i dobivam kroz vjerne kršćane - a tu se konačno radi samo o Crkvi.

Bog je tamo gdje mu se dozvoli ući

Pomoć koju je iskusila ova žena u potrebi, treba se pogledati iz pozadine njenog gostoprimstva. O tome je riječ u prvom redu u ovoj biblijskoj pripovijesti. Ova gostoljubiva žena, u odnosu na božje ljude, doživljava od njih «gostoprimstvo» Boga kao životni poklon, kao udjel u životnoj punini Boga, u svojoj plodnosti. Jedno iskustvo židovske duhovnosti: «Bog je tamo, gdje mu se dozvoli ući». U svojoj gostoljubivosti u odnosu na Elizeja, ona je otvorena spasilačkom, dolazećem, novim, budućem životu. Ona, nerotkinja, postaje plodnom, dobiva sina. Onaj koji poklanja postaje podarenim... Priča ide dalje: Tako dugo željeno dijete - poslije nekoliko godina - kada je odraslo - biva bolesno i umire u krilu majke. Dugo željeno i poklonjeno je u opasnosti i nije zauvijek poklonjeno.
U jednom dramatičnom, spasilačkom pokušaju pripovijeda se o ponovnom probuđenju djeteta kroz proroka. Bog je onaj koji poklanja život, koji stvara i koji budi na život - čovjek smije i mora biti posrednik toga. To je od Boga omogućeno davanje i uzimanje, između Boga i ljudi, između onih koji trpe i onih koji su prebrodili muku.

I zauvijek nije moguće i nije vjerojatno da ljudi mogu to sami «tako kao rođenje jednog djeteta kod nerotkinje, tako kao podizanje jednog umrlog, tako kao tješenje jednog očajnika... To su pripovijesti iz kojih se sastoje snovi Izraela (i snovi kršćana), to su nade vjernika iz kojih proizilaze pripovijesti, pripovijesti spasenja, podizanja iz mrtvih, a sve iz prevazilazećeg gostoprimstva.» (Gotthard Fuchs)
P. Klemens Jockwig (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)