Osvrt fra Mate Logare: Je li tuđa nesreća zabavna?
Hercegovina.info
Možemo ih nazvati industrijom u pravom smislu, jer ne samo da vijesti i zabavu donose nego i stvaraju. Proizvodnja filmova, igara i glazbe, dakle zabave, je razvijenija nego ikada. Okreće mjesečno milijarde eura, i uspijeva čovjeka zabaviti. Uspijeva popuniti prazne sate, osigurati ugodu bez ulaganja truda.
Uspijeva ga izdvojiti iz svijeta i problema u kojima se nalazi. I to je dobro i potrebno. Čovjeku zabava treba, ali i ona ima svoje granice. Ne može čovjeka učiniti sretnim jer zabava traje kratko, a sreća je ipak stalnija i dugotrajnija kategorija. Zabava može čovjeka navesti da privremeno zaboravi na ono što ga muči, ali ne daje izlaz iz situacije u kojoj se nalazi. Mnogo puta zabava se pretvori u bolest, stvori veće probleme od onih od kojih čovjek bježi. Nisu li problemi s drogom, alkoholom i kockanjem često samo zabava koja je izmakla kontroli, situacija kad se ljudi više nisu spremni suočiti sa stvarnošću pa biježe u taj zamišljeni svijet?
U ovom bi kontekstu samo kao napomenu ubacio i pitanje: kako nam se dogodilo da su najgledaniji filmovi u kojima je najviše krvi, kako to da djeca najradije igraju igrice u kojima ubijaju protivnike? O tome šire možda neki drugi put.
Drugi stup većine medija je prenošenje i proizvodnja vijesti. I vijesti postaju oblik zabave. Stalno gledamo ratove, stradanja, sukobe, nesreće... i ostavlja nas ravnodušnim. Zapravo nas zabavlja, samo što se to ne usuđujemo priznati. Tako nas i vijesti na jedan način izoliraju od ljudi s kojima živimo. Čitamo novosti i statistike, ali i ne obraćamo pažnju. Kad neki stručnjak kaže da je među Hrvatima oko 60 000 ljudi ovisno o klađenju i još 230 000 na putu da to postane, te da je broj alkoholičara oko 250 000 vjerojatno nas ne dira puno ako sami na neki način nismo time pogođeni. Dakako, ne moramo plakati nad statistikom, ali nije dobro zaboraviti da se iza apstraktnih brojeva kriju stvarni izgubljeni ljudi i razorene obitelji. Izravan povod ovoga komentara je stradanje mladića iz Ljubuškog koji je sam sebe ozlijedio odsjekavši si penis. I tu su vijest prenijeli svi portali, na našim lokalnim je bila najčitanija.
I većina je učinila ispravnu stvar zabranivši komentiranje, sluteći kakvi bi komentari mogli biti. No mene je šokiralo da su ljudi ipak našli način da od te vijesti naprave bizarnost, zanimljivost, objekt zabave. Rugalo se s tim kroz komentare na Facebooku, kroz komentare na portalima koji su dopustili komentiranje vijesti i slično. Mi ne možemo znati što je bilo u mladićevoj glavi kad je to odlučio ili učinio, ali logika kaže da je to trenutak neuračunljivosti i možemo zaključiti da nitko to ne bi poželio svome bližnjemu ili ne daj Bože sebi. Ali i ovaj što je to učinio je jedan čovjek između nas. Je li nas industrija zabave i vijesti toliko učinila tupima da ne vidimo dalje od površine, jesmo li i sami postali toliko „profesionalni“ sa nemamo obzira ni sućuti za ljude koji žive oko nas? Ili živimo u hladnom vremenu koje se ne obazire na drugoga? I, umalo sam zaboravio napomenuti ono što često kažem. U tom smislu vrijeme ne postoji, vrijeme je onakvo kakvi smo mi. Zato ću i preformulirati pitanje koje je dobro sebi postaviti: Je li i ovo vrijeme bezosjećajnih ljudi koje tuđa patnja ne dotiče, jesmo li mi ljudi koji su od tuđe tragedije sposobni napraviti zabavu?
fra Mate Logara/ljportal.com
Uspijeva ga izdvojiti iz svijeta i problema u kojima se nalazi. I to je dobro i potrebno. Čovjeku zabava treba, ali i ona ima svoje granice. Ne može čovjeka učiniti sretnim jer zabava traje kratko, a sreća je ipak stalnija i dugotrajnija kategorija. Zabava može čovjeka navesti da privremeno zaboravi na ono što ga muči, ali ne daje izlaz iz situacije u kojoj se nalazi. Mnogo puta zabava se pretvori u bolest, stvori veće probleme od onih od kojih čovjek bježi. Nisu li problemi s drogom, alkoholom i kockanjem često samo zabava koja je izmakla kontroli, situacija kad se ljudi više nisu spremni suočiti sa stvarnošću pa biježe u taj zamišljeni svijet?
U ovom bi kontekstu samo kao napomenu ubacio i pitanje: kako nam se dogodilo da su najgledaniji filmovi u kojima je najviše krvi, kako to da djeca najradije igraju igrice u kojima ubijaju protivnike? O tome šire možda neki drugi put.
Drugi stup većine medija je prenošenje i proizvodnja vijesti. I vijesti postaju oblik zabave. Stalno gledamo ratove, stradanja, sukobe, nesreće... i ostavlja nas ravnodušnim. Zapravo nas zabavlja, samo što se to ne usuđujemo priznati. Tako nas i vijesti na jedan način izoliraju od ljudi s kojima živimo. Čitamo novosti i statistike, ali i ne obraćamo pažnju. Kad neki stručnjak kaže da je među Hrvatima oko 60 000 ljudi ovisno o klađenju i još 230 000 na putu da to postane, te da je broj alkoholičara oko 250 000 vjerojatno nas ne dira puno ako sami na neki način nismo time pogođeni. Dakako, ne moramo plakati nad statistikom, ali nije dobro zaboraviti da se iza apstraktnih brojeva kriju stvarni izgubljeni ljudi i razorene obitelji. Izravan povod ovoga komentara je stradanje mladića iz Ljubuškog koji je sam sebe ozlijedio odsjekavši si penis. I tu su vijest prenijeli svi portali, na našim lokalnim je bila najčitanija.
I većina je učinila ispravnu stvar zabranivši komentiranje, sluteći kakvi bi komentari mogli biti. No mene je šokiralo da su ljudi ipak našli način da od te vijesti naprave bizarnost, zanimljivost, objekt zabave. Rugalo se s tim kroz komentare na Facebooku, kroz komentare na portalima koji su dopustili komentiranje vijesti i slično. Mi ne možemo znati što je bilo u mladićevoj glavi kad je to odlučio ili učinio, ali logika kaže da je to trenutak neuračunljivosti i možemo zaključiti da nitko to ne bi poželio svome bližnjemu ili ne daj Bože sebi. Ali i ovaj što je to učinio je jedan čovjek između nas. Je li nas industrija zabave i vijesti toliko učinila tupima da ne vidimo dalje od površine, jesmo li i sami postali toliko „profesionalni“ sa nemamo obzira ni sućuti za ljude koji žive oko nas? Ili živimo u hladnom vremenu koje se ne obazire na drugoga? I, umalo sam zaboravio napomenuti ono što često kažem. U tom smislu vrijeme ne postoji, vrijeme je onakvo kakvi smo mi. Zato ću i preformulirati pitanje koje je dobro sebi postaviti: Je li i ovo vrijeme bezosjećajnih ljudi koje tuđa patnja ne dotiče, jesmo li mi ljudi koji su od tuđe tragedije sposobni napraviti zabavu?
fra Mate Logara/ljportal.com
Vezani članci