Na Svjetskom danu mladih u Rio de Janeiru i 300 Hrvata
Dakle, što je to što mlade ljude iz godine u godinu tjera da napuštaju udobnost svojih domova i kreću na put, na hodočašće s ruksakom na leđima i vrećom za spavanje? Ono što će vam svatko od njih reći je da je to radost dijeljenja vjere s vršnjacima, upoznavanje drugih kultura i spoznaja kako nisu sami i jedinstveni na svijetu s problemima koje svijet donosi, ali i da prave vrijednosti vrijede svugdje u svijetu jednako.
Ovogodišnji Svjetski dan mladih
Ove godine susret je održan u Brazilu - zemlji svima poznatoj po sambi i karnevalu, dugačkim pješčanim plažama i nogometu. No, ta je zemlja puno više od toga. Preko tristo mladih iz Hrvatske odvažilo se na ovo hodočašće. Upozorenja o tome kako trebaju paziti na osobnu sigurnost i zdravlje nisu ih odvratila od želje za susretom s vršnjacima u Sao Paulu i Rio de Janeiru, te susretu s novim papom Franjom.
Tjedan misija
Prvi dio hodočašća ili Tjedan misija dio Hrvata proveo je u Sao Paulu, raspoređeni u četiri župe. Trinaestoro ih je bilo smješteno u župi sv. Ivane Orleanske gdje su ih domaćini dočekali otvorena srca i primili ih radosno u svoje domove. Po jedan hodočasnik bio je smješten u jednu obitelj, budući da se puno obitelji javilo primiti nekoga, a mnogi su ostali tužni jer nas nije bilo dovoljno. No, svi su se zato rado okupljali na misnim slavljima, raznim radionicama, a domaćice su nas častile svojim ukusnim kolačima. Svakog dana u jutarnjim satima održavane su kateheze, radionice u kojima se učilo o zajedništvu, važnosti biti vjeran pravim vrijednostima isprepletenim s klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, molitvom križnog puta i krunice, te misnim slavljem. Popodnevni dio bio je rezerviran za upoznavanje s gradom i mladima župe.
Na prvom misnom slavlju predali smo domaćinima i župniku padreu Betu, posudu za pričest sa Susreta Hrvatske katoličke mladeži u Sisku kao poveznicu našeg nacionalnog i ovog međunarodnog susreta mladih, što je domaćine jako razveselilo i željeli su saznati sve o našem susretu i od tada se ta posuda na oltaru nalazila prilikom svakog misnog slavlja. Župnik se trudio dio mise govoriti na engleskom kako bismo lakše mogli sudjelovati, a rado su nas uključili i u glazbeni dio mise.
Moram reći kako su zahvaljujući njihovom brazilskom temperamentu i njihova misna slavlja prilično drugačija od naših, s puno pjevanja i pljeskanja na što smo se svi brzo naviknuli. No, to zarazno veselje nikako nije umanjivalo doživljaj svetosti trenutka, jer je upravo žar vjere koji nose u srcima ono što smo prvo zapazili. Nekoliko puta smo ih iznenadili na ovim radionicama kada smo brzo reagirali na smjernice u kojima je trebalo prepoznati kako tek pomažući jedni drugima možemo uspjeti. U tim trenutcima smo se šalili kako smo mi ipak vjernici od pamtivijeka pa znamo te stvari. Najviše su se radovali kada bismo svaki trenutak iskoristili za pjevanje nekih nama dragih hrvatskih pjesama koje su i sami željeli naučiti.
Obilazeći grad upoznali smo njihovu povijest, muzeje, floru i faunu, svakodnevan način života, pokazali su nam neke svoje crkvene običaje, proslavili smo zajedno župnikov rođendan, priredili su tipičnu zabavu koju priređuju svakog lipnja i srpnja u župnom dvorištu s puno pjesme, plesa i hrane.
Bili i dio susreta svih hodočasnika sjevernog dijela Sao Paula s njihovim biskupom. Susret je započeo pjesmom i plesovima, susretom s hodočasnicima iz drugih zemalja od kojih je najviše bilo onih iz Latinske Amerike tako da smo na ovoj hemisferi mi Hrvati bili egzotična pojava obučeni u kockaste majice i ponosno mašući svojom zastavom. Nažalost dio ovog programa prije svete mise pokvarila je jaka kiša, no do misnog slavlja sve se smirilo, tako da smo svi rado učestvovali. Hrvatska i ovog puta nije bila zaboravljena tako da je jedan naš predstavnik sudjelovao na početku misnog slavlja zajedno s predstavnicima ostalih zemalja.
Probali smo puno tipične brazilske hrane, voća i sokova raznih okusa od voća kojem nismo stigli niti imena zapamtiti jer su se brzo izmjenjivali s novim okusima. Često smo govorili kako više ne možemo jesti, ali bi se zatim domaćini pojavili s novim tipičnim brazilskim jelom za koje smo morali naći mjesta. Svi smo osjećali kako smo postali dio njihovih obitelji, pa čak i oni koji su bili smješteni blizu favela doživjeli su istu radost i zajedništvo ljudi koji i sami imaju jako malo, ali i to malo uvijek dijele s drugima. No, vidjeli smo i onaj tužni dio života tako velikog grada gdje siromašni i ovisnici spavaju na ulicama, postoje prilično opasni dijelovi grada u koje nije preporučljivo ulaziti, no domaćini su se uvijek dobro brinuli za našu sigurnost i nismo osjećali nikakve opasnosti. Iako mnoge obitelji koje su nas primile nisu govorile engleski ili drugi strani jezik, svi su se trudili komunicirati na razne načine koje današnja tehnologija dopušta, pa su tako google prevoditelj i druge aplikacije bili svima od velike pomoći, ali ono što je najvažnije - osmijeh na svakom jeziku znači isto.
Na zadnjem misnom slavlju u župi svima koji su pomagali darovali smo sitnicu obećavši kako će nam uvijek ostati u srcima, dok je cijela župna zajednica plakala želeći da ostanemo još i duže i vratimo im se što prije, a što bi mnogi od nas rado i učinili. Mnogi nisu znali niti gdje se Hrvatska nalazi, ali svojim ponosom na našu Domovinu, pjesmama i pričom o njenim ljepotama, zainteresirali smo mnoge koji će možda u skoroj budućnosti i posjetiti našu zemlju kako bi se uvjerili u istinitost naših priča. Tome su pridonijele i monografije i ostali materijali SHKM iz Siska koje je darovala Sisačka biskupija i promotivni materijal Turističke zajednice grada Siska koje smo podijelili domaćinima kako u Sao Paulu tako i u Riu.
Početak SDM u Rio de Janeiru
Na putu do Ria de Janeira zaustavili smo se u najvećem brazilskom marijanskom svetištu Majke Božje od Aparecide. Milijuni hodočasnika svake godine posjete ovo svetište u kojem su po zagovoru Marije zabilježena mnoga čudesna ozdravljenja i uslišane molitve. Ovdje smo se nalazili upravo kada je papa Franjo sletio na brazilsko tlo što je domaćinima predstavljalo posebno uzbuđenje i radost. Mjere osiguranja su bile velike tako da nismo mogli posjetiti neke dijelove svetišta, no već samo sudjelovanje na molitvi s mnoštvom mladih bio je poseban doživljaj.
Dolazak u sam Rio nije bio baš svečan jer su nas na samim vratima župne crkve dočekale demonstracije koje je policija rastjerala suzavcem, a mi zahvaljujući spretnosti vozača brzo izbjegli i vratili se nakon što se situacija smirila. Nakon toga nismo doživjeli više nikakvih neugodnosti.
I ovog puta imali smo sreće biti smješteni u obiteljima jako blizu samog centra Ria. Misom otvorenja koju je na Copacabani predvodio nadbiskup Ria, započeo je sam susret, a usprkos kiši okupilo se oko milijun mladih. Kako je loše vrijeme koje nije tipično za to doba godine, trajalo nekoliko dana, poremetilo je planove organizatora za odvijanje bdijenja i završnog misnog slavlja s Papom na prostoru izvan samog Ria, tako da su se sva važna događanja odvijala na plaži Copacabana dugoj 4 kilometra.
Mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, vodio je tri dana kateheze i misna slavlja za Hrvate u jednoj od crkava Ria, kojom prilikom su se mladi mogli i ispovjediti. U popodnevnom dijelu mogao se pratiti drugi program raspoređen u raznim dijelovima grada kao što su koncerti duhovne glazbe, razne radionice, rad u favelama, klanjanje, ispovijed u jednom od parkova, pratiti promocija duhovnih zvanja i slično, te uz sve i razgledati grad i posjetiti Šećernu glavu, kip Krista Otkupitelja, razne muzeje i crkve. Za razliku od prvog dijela susreta ovdje mladi nisu bili vezani posebno za jednu župu već su slobodno birali program koji će pratiti, a uz to mnogi su sklopili i prijateljstva s hodočasnicima iz drugih zemalja.
Zanimljivo je kako smo mi Hrvati bili prepoznati na svakom koraku zahvaljujući zastavi i kockicama, a svi su se željeli fotografirati s nama. Zanimljivi su bili susreti s dvije Argentinke čiji su baka i djed porijeklom iz Hrvatske, s dvije sestre rođene u Njemačkoj, ali žive u Kanadi, no roditelji su im iz Hrvatske, mladim Hrvatima iz BiH koji su došli s Austrijancima, Amerikancima koji vuku korijene iz Hrvatske, Hrvatom iz Subotice koji je s Mađarima sudjelovao u bojanju kuća u favelama i drugima. Mnogi su čuli za Međugorje, a dosta ga je starijih Brazilaca i posjetilo, no još uvijek smo im kao narod nepoznanica. Kada bismo im rekli kako Hrvata ima svega 4,5 milijuna smijali su se govoreći kako samo u Sao Paulu toliko ima automobila. A nama je bilo teško pojmiti veliku napučenost njihovih gradova.
Ono što svima upada u oči je briga za sigurnost. Kuće obično imaju veliku ogradu, često sa bodljikavom žicom na vrhu ili pak žicom sa strujom, dok sve stambene zgrade osim visoke ograde obično sa šiljcima imaju i dvadesetčetiri satnu zaštitu čuvara koji provjeravaju tko ulazi i izlazi u zgradu. Nismo vidjeti niti djecu koja se slobodno igraju u parkovima, već u sklopu zgrada uobičajeno postoji još jedan ograđeni dio u kojem se djeca mogu igrati.
Sami susreti s Papom na Copacabani bili su posebni. Svaki puta - za sam doček Pape, križni put, bdijenje i završnu misu broj sudionika se povećavao za stotine tisuća. Službeni podatak za završno misno slavlje je 3,7 milijuna sudionika što je stvarno impresivna brojka. Sama Copacabana bila je popunjena skoro do samog kraja i bilo je nevjerojatno biti dijelom te mase ljudi koja pobožno prati sve što se na prostoru oltara događa preko video ekrana sudjelujući kroz pjesmu ali i tišinu, pozorno prateći riječi Pape. Kada smo nakon mise otvorenja odlazili s Copacabane policija je bila u stanju pripravnosti jer nisu znali što točno mogu očekivati. No, mladi koji su bili radosni zbog međusobnih susreta, činjenice da se nalaze zajedno u Brazilu i što mogu podijeliti vjeru koju nose u sebi razilazili su se u miru, s pjesmom na usnama i šireći osmjehe i radost oko sebe, tako da su i svi iz osiguranja bili zatečeni. Poslije sam saznala da je to tako jer svaki puta kada se na tom istom mjestu dočekuje Nova Godina ili neko drugo slavlje obično bude velikih nereda. Na to su bili spremni i ovog puta. No, za intervencijama stvarno nije bilo potrebe, tako da su se i policajci i vojnici drugi puta radosno fotografirali s mladima.
Papa Franjo i njegove poruke
Papi je ovo prvo međunarodno putovanje i sigurno da je njemu kao i mladima bio veliki poticaj i ispunilo ga zadovoljstvom što se moglo vidjeti i iz njegovih reakcija koje su često bile spontane, a po svom običaju je često mijenjao i dogovoreni protokol, koji se na licu mjesta prepravljao.
On je kao i stotine drugih svećenika ispovijedao mlade u jednom od brazilskih parkova, susreo se sa svojim mladima iz Argentine, s volonterima, biskupima, sjemeništarcima, političarima, ali i običnim ljudima. Posjetio je jednu favelu, tamo obišao jednu obitelj u njihovoj skromnoj kući objašnjavajući kako je to posjet svim obiteljima koji žive u takvim naseljima kojima želi pružiti toplu riječ i s njima se pomoliti. Tom prigodom posebno je naglasio kako svatko mora biti osjetljiv na nejednakosti koje vladaju u svijetu i svatko prema svojim mogućnostima mora učiniti sve da se te nejednakosti okončaju.
Papa je posjetio i bolnicu gdje se liječe ovisnici kojima je poručio da se ne predaju tim slabostima već pronađu snage boriti se za svoj život. Progovorio i o važnosti obitelji, brizi za djecu, mlade i starije. Potaknuo je mlade da se odvaže na sakrament braka umjesto samo zajedničkog života. Posebno je dojmljiv bio prizor obitelji koja je na traženje samog Pape tijekom prinosa darova na oltar prinijela i svoju teško bolesnu djevojčicu za koju su liječnici savjetovali da se nad njom izvrši abortus, na što roditelji nisu pristali te se i sada s ljubavlju skrbe za nju pružajući joj najviše što mogu.
Poruke koje je papa izrekao svima su vrlo jednostavne i poticajne. Obraćao se razumljivim jezikom često naglašavajući kako sami mladi moraju biti aktivni sudionici društva, kako ne smiju dozvoliti da život prolazi kraj njih, da budu na repu događaja i gledaju kako drugi stvaraju svijet i svoje prilike, već je molio da mladi sami budu pokretači društvenih događaja. U duhu gesla Susreta „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode" Papa je govorio mladima o osobnoj odgovornosti svakoga od njih za bolje sutra, o lošem utjecaju ovisnosti i raznih vrsta kriminala, o potrebi da svatko učini najviše što može za brata čovjeka kojem je pomoć potrebna. Ali isto tako neka ne budu sami, već zajedničkim snagama ostvaruju ciljeve ne bojeći se nositi Radosnu vijest i Krista i u najudaljenije krajeve svijeta i društva.
Mladi su odgovarali skandiranjem - ovo je Papina mladež, dirnuti riječima ohrabrenjem i poticaja koje im je papa Franjo uputio. Sigurno je kako će se još dugo razmatrati njegove poruke, a Latinska Amerika i Brazil doživjeli su jedan novi obrat, doživjeli su eksploziju dobre volje, čiste vjere i pozitivnog razmišljanja, za koje je jedan stariji čovjek dok smo prolazili rekao kako je upravo to ono što im treba da bi se trgnuli iz zatvorenog kruga demonstracija i nezadovoljstva u kojoj se nalaze.
U jednom od razgovora s novinarima pitali su Papu osjeća li se sada više Argentincem ili Brazilcem, a on je u duhovitom odgovoru rekao kako je on po rođenju Argentinac, ali je svima poznato kako je Bog ipak Brazilac, aludirajući na čestu uzrečicu Brazilaca koji upravo to tako tvrde. Odgovarao je i na pitanja o tome zašto se ne preseli u papinsku vatikansku rezidenciju kada je naglasio kako te prostorije nisu raskošne kako se misli, ali da je on jednostavno navikao biti s ljudima, a tamo gdje sada boravi se nalaze biskupi i druge osobe s kojima često surađuje zbog čega se s njima želi nalaziti i u neformalnim situacijama, što sve olakšava njihovu svakodnevnu komunikaciju. Upravo svojim neposrednim odnosom, konkretnim odgovorima koje mnogi nisu očekivali, Papa je zadobio srca mnogih, a mnoge natjerao da propitaju svoje ponašanje i osjećaje i sigurno je da će se o njegovim porukama još mnogo govoriti i proučavati ih.
Mladi koji su imali prilike sudjelovati na ovom susretu vratili su se kućama noseći sa sobom ljubav brazilskih domaćina, potaknuti Papinim riječima na djelovanje u svojim zajednicama i s novim žarom za vjernije služenje Bogu i ljudima.
Marija Zaloker/laudato.hr
Vezani članci