Molitva krunice je nevjerojatno moćno oružje u rukama vjernika
Ako nas molitva krunice neprestano ne mijenja i usavršava, zar zaista mislimo da će ta naša molitva promijeniti nekoga drugoga? Ta je molitva prvenstveni dar nama koji je molimo, a onda i svima onima za koje molimo. Možemo li svakodnevno biti u prisutnosti neba po Mariji, uvučeni u silu Duha i ne mijenjati se? Možemo li promijeniti svoj sklop shvaćanja i razmišljanja i konačno shvatiti kako u jednoj krunici 53 puta izgovaramo riječi: „moli za nas grješnike sada" i kako zaista i trebamo očekivati da Marijin zagovor promijeni i nas, a ne samo one za koje molimo? Osim ako se kod nas ne treba ništa mijenjati...
Nedavno sam se spremao za propovijed, te sam kao i obično 'čekao' na Duha Svetoga da mi 'pokaže' o čemu trebam govoriti. Naime, gotovo nikad ne propovijedam, a da prethodno ne tražim Duha Svetoga da mi dâ vodstvo. On jedini zna kome ću propovijedati i što je najkorisnije da osobe koje propovijed slušaju u tom trenutku kroz Božju riječ zaista i prime. U misli mi je tada došao duhovni mentalitet kršćanina, posebno katolika. Kod duhovnog mentaliteta, podrazumijevam način shvaćanja, razmišljanja i prihvaćanja vlastite vjere. O čemu taj mentalitet sve ovisi? Svakako o mnogim stvarima. Vjerski odgoj roditelja, vjeronauk u crkvi i školi, homilije na misama, vlastita molitvena iskustva i mnoge druge okolnosti formiraju, svjesno ili podsvjesno, naše poimanje vjere i duhovnosti općenito.
Ovdje bih htio govoriti o onima kojima je stalo do njihove vjere, jer postoji i velik broj krštenih katolika koji zbog neprakticiranja duhovnog života nisu ni imali prilike 'stvoriti' nekakav ozbiljniji duhovni mentalitet.
Kod većine odraslih katolika, duhovni se život sastoji od nedjeljne mise i osobne dnevne molitve. Samo je jedan manji postotak uključen u razne laičke pokrete ili prakticira neki drugi vid pobožnosti (npr. treći franjevački red). Dakle, velika većina ovisi o nedjeljnih petnaestak minuta misne homilije, te o svojoj osobnoj molitvi.
Važniji dio osobne molitve većine katolika svakako je molitva krunice. To je molitva koja se ne samo izgovara, već se i razmatra. Ta je molitva uvelike kreirala duhovni mentalitet većine katolika.
Razmatrajući i moleći pojedina otajstva, ona polako ali sigurno postaju dio naše duhovne osobnosti. Postaju način našeg shvaćanja i razumijevanja vjere. Upravo je to jedan od najvećih blagoslova koji nam molitva krunice donosi. Razmotrimo malo kako pojedina otajstva formiraju našu duhovnu osobnost!
Radosna nam otajstva donose Isusov život od trenutka začeća do prvog javnog nastupa u hramu u Jeruzalemu. Govore nam o poniznom prihvaćanju onoga što nam Bog želi dati, te o Božjem ohrabrenju i pomoći. Zatim nam govore o ispunjenju Božjih obećanja, o potrebi prikazanja sebe i svojih bližnjih Bogu, o Božjoj mudrosti, te o povjerenju koje možemo imati u Boga i u zagovor njegove majke. Radosna nam otajstva ulijevaju nadu u život, te donose nutarnje iscjeljenje vlastitih iskustava...
Žalosna nas otajstva uvode u svijet potpunog prikazanja i sjedinjenja s Kristom patnikom, ali također i s Gospom patnicom. Donose nam snagu da izdržimo i najveće patnje u svojem životu, poniznost po kojoj možemo opraštati onima koji nam nanose zlo, te daju svrhu našoj osobnoj patnji i patnji naših bližnjih.
Žalosna otajstva vode nas do najvećeg izvora Božje ljubavi, tj. do Kristove vlastite patnje kojom nas je otkupio, te nas na taj način ne samo sjedinjuju s njime kao patnikom već nam otvaraju mogućnost izvanredne intervencije Božjeg milosrđa.
Nerijetko se kroz molitvu žalosnih otajstava događaju najčudesnija obraćenja, ozdravljenja i oslobođenja. Žalosna su otajstva vrelo uranjanja u Božju mističnu ljubav...
Slavna nam otajstva govore o pobjedi vjere, o našem budućem uskrsnuću po Kristovu uskrsnuću. Govore nam o stvarnoj prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi, slavnom uznesenju Kristove majke, te njezinoj krunidbi na nebu. Govore nam kako i mi trebamo željno čekati nebesku proslavu. Ta nam otajstva usmjeravaju pogled srca na obećanu vječnu domovinu...
Izostavio sam otajstva svjetla kako bismo mogli stvoriti prosječnu sliku osobne duhovnosti iz triju do sada najčešće moljenih otajstava. U njima je obuhvaćeno upravo ono u što većina katolika vjeruje i način na koji većina katolika shvaća življenje vlastite vjere. Neke od značajki su: poniznost, predanje u Božju volju, prihvaćanje Božje volje (iako se ponekad pretjeruje te se svaka situacija koja nam se dogodi olako pripisuje Bogu), sakramentalnost, povjerenje u Gospin zagovor (također zagovor svih svetih), vjera u vječni život i drugo. Sve su to hvalevrijedni i poželjni plodovi molitve.
Međutim, kroz ta tri otajstva ipak nije izražen cjelokupan Isusov život i djelovanje. Čak se usuđujem reći da smo kroz stoljeća bili 'uskraćeni' za vrlo važne dijelove Isusova života i djelovanja koji su itekako važni za formiranje vlastite duhovne osobnosti. Mislim da je papa Ivan Pavao II., darujući joj otajstva svjetla, ostavio Crkvi jedan od najkorisnijih darova svojeg pontifikata.
Primijetio sam kako je za prosječnog katolika vrlo teško prihvatiti nešto novo. Pritom mislim na nešto novo za njega osobno. Naime, postoje biblijske istine koje su stare koliko i sama Biblija. No, ako ih u svom životu nismo spremni 'uvrstiti' u svoj 'mentalni sklop duhovnosti', one su za nas teško prihvatljiva novost. Svjedoci smo naglog porasta laičkih pokreta, te silnog djelovanja Duha Svetoga u Crkvi, nakon Drugog vatikanskog koncila. Kao da se i u našem vremenu obistinjuju riječi proroka Joela kojima je nagovijestio kako će u posljednja vremena Duh Sveti silno zahvatiti Crkvu! Također se ispunjava molitva pape Ivana XXII. za novim Duhovima Crkve.
Otajstva svjetla donose promjenu u naš mentalni sklop. Počinju nam govoriti o sili Evanđelja, o sili Duha Svetoga, o sili pobožnosti za koju je apostol Pavao pisao Timoteju da će je se vjernici odreći! Otajstva svjetla donose nam spoznaju da svijet nikako ne trebamo prihvatiti onakvim kakav jest, već ga silom Duha Svetoga koja se očituje kroz našu pobožnost trebamo mijenjati da bude onakav kakva Bog zaista želi da bude. Otajstva svjetla donose svijest o potrebi utjecaja i na vlastitu sudbinu.
Duh Sveti nam nije dân kako bismo činjenice u svom životu prihvatili onakvima kakve jesu, već kako bismo ih njegovom pomoći promijenili da budu onakvima kakve ih je Bog za nas predvidio!
Otajstva svjetla uče nas kako s Marijom svaki naš dan može biti svadba u Kani Galilejskoj! Počinjemo shvaćati da se Bog želi brinuti za nas u svim životnim potrebama, a ne samo u potrebi spasenja. Primjerice, Bog nije uz nas kad smo bolesni samo zato da nam dadne snage kako bismo mogli izdržati, već nas toliko puta naprosto želi i ozdraviti. Mnogi umiru, a da ni ne znaju koliko bi im Bog htio produžiti život, kad bi se samo vjerom mogli pouzdati u njegovu dobrotu! Sigurno je da čovjek treba shvatiti i na ispravan način prihvatiti patnju koja je neophodna za njegov pravilan duhovni rast - no jednako je tako sigurno da je potrebno i Božje milosrđe. Bog želi i mora biti Otac koji povija i liječi naše rane. Nemamo li dovoljno vjere u tu vrstu Božje ljubavi, obratimo se Gospi, s punim pouzdanjem da će je njezin sin, kao u Kani Galilejskoj, u svemu uslišati!
Također, otajstva svjetla nam govore o potrebi evangelizacije - naviještanja spasenja. Moleći, u nas ulazi svijest kako je svaki od nas pozvan, u skladu sa svojim mogućnostima, talentima i darovima, sudjelovati u evangelizaciji. Ne možemo svi biti biskupi, svećenici, časne sestre, proroci, činiti čudesa... No svi možemo i moramo molitvom posredovati za spasenje svijeta, a osobito onih koje nam Bog stavlja na naše puteve. U svojem mentalnom sklopu počinjemo shvaćati da je svaki od nas pozvan, te itekako bitan u Božjem planu spasenja. Usuđujem se reći da nema mnogo većih službi od službe posredničke molitve za spasenje, a ta nam je služba svima darovana i svi u njoj trebamo sudjelovati.
Otajstva svjetla uvode nas i u dvije najvažnije činjenice našeg života, a to su krštenje i Euharistija. Govore nam o dva neizmjerno važna susreta s našim Bogom. Jedan nam daje pravo na vječni život kroz prihvaćanje vjere u Isusa Krista i ponovno duhovno rođenje, a drugi hranu da taj isti život živimo. Oba nam susreta govore o Božjoj blizini i brizi za nas. Oba nas susreta dovode u Očevu svemoguću ljubav!
Tu, dakle, vidimo koliki nam je dar naš dragi papa Ivan Pavao II. ostavio. Vidimo kako je tim otajstvima svjetla prosvijetlio put Crkvi i poveo je u novom smjeru. Dao nam je mogućnost potpunije izgradnje vlastitog duhovnog mentaliteta!
Usuđujem se reći kako će u bližoj budućnosti otajstva svjetla donijeti potpuno novi duhovni mentalitet katolika. Ako dobro poznajemo Crkvu, možemo uočiti kako se to već uvelike počelo događati. Usmjerenost na Duha Svetoga snažno je prisutna u Crkvi. Stvarnost ponovnog rođenja stvarnost je koja je prihvaćena na svim kontinentima i među svim narodima. Duh Sveti sve jače ukazuje na snagu Euharistije. Čak su i mnoge reformirane Crkve u posljednje vrijeme počele ozbiljno promišljati o Euharistiji. Moje je osobno mišljenje kako će nas, kršćane, upravo Euharistija, koja je jedino moguća po pravovaljano zaređenim svećenicima, ponovno ujediniti u jednu svetu i katoličku Crkvu.
Kroz molitvu krunice, Duh Sveti ovaj put Spasitelja svijeta ne zàčinja, nego ga sa svojom zaručnicom na novi, snažniji način svijetu uprisutnjuje!
Vezani članci