Milosrđe i praštanje u našem životu ne bi smjeli ostati tek lijepe riječi

...između ostaloga, o svom životnom pozivu, o općem stanju u Hrvatskoj i svijetu, o rock glazbi u kontekstu kršćanstva te o Godini milosrđa.
Kada i kako ste se odlučili za svećenički poziv te što Vas je toliko privuklo dominikanskom Redu da ste postali njegov član?

Davno sam negdje pročitao, da se duhovni poziv rađa ponajprije iz susreta s tuđim idealima. A onda, tijekom vremena, svatko se u tom pozivu prepoznaje ili ne prepoznaje: sebe i svoje ideale, koji nas onda nose kroz naš svećenički/redovnički život. U svome darivanju Gospodin je itekako velikodušan. Kao što je dvanaestoricu učenika, koje je bio okupio oko sebe, pozivao na poseban način, tako i danas - svakoga od nas poziva na samo nama osobit i prepoznatljiv način. U mome duhovnom pozivu vjerujem da je najveću ulogu odigrala moja obitelj. Kao djeca odgajani smo u katoličkom duhu: zajednička jutarnja i večernja molitva, a ako smo bili kod kuće, onda s mamom i molitva 'Anđeo Gospodnji' u podne. To je jednostavno bio sastavni dio našega dana. S molitvom smo, dakle, ustajali i lijegali u krevet. K tome, bio sam i jedan od ministranata u našoj župnoj crkvi u Brajkovićima, a to je onda značilo: ne samo nedjeljna sveta misa, nego veoma često i posjet misi preko tjedna. Dakle, odmah nakon ustajanja otišao bih nahranit' krave, oprao bih se i išao u crkvu.

Već od 5. razreda u meni su se počela javljati pitanja: što dalje nakon 8. razreda? Što izabrati? Za što se odlučiti? U onim bosanskim stranama iz kojih dolazim, izbor i nije bio nešto velik, ni interesantan: mogao sam biti rudar u rudniku u susjednom selu, metalurg u željezari u Zenici, ili trgovac u nekoj od 'zadruga' u našim bosanskim selima.

Ne obezvrjeđujući nijedan od životnih poziva za koje su se moji vršnjaci odlučivali, nisam sebe prepoznao ni u čemu od toga; srce mi je sanjalo neko 'more veće', htio sam probati nešto drugo! Ugledajući se u dvojicu starije braće i u sestru - jedan je već bio zaređen za svećenika, drugi je bio pred završetkom studija teologije, sestra je imala položene svečane zavjete - mislio sam: zašto barem ne pokušati? Zašto ne probati taj život - u samostanu?!

Svećenički poziv u našoj kući značio je zapravo redovnički. Za nešto drugo jednostavno nismo ni znali. Tako je i za mene samo po sebi bilo razumljivo, kad sam došao župniku i iznio mu svoju želju. Bez razmišljanja mi je uzeo dokumente i predao ih u franjevačko sjemenište u Visokom. Završivši Franjevačku klasičnu gimnaziju, odlučio sam se za dominikanski red; došao sam u Zagreb, gdje sam - nakon vojske - nastavio školovanje: postulatura, novicijat, bogoslovija. Nakon 3. godine bogoslovije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, otišao sam u Njemačku, gdje sam na bonskom učilištu završio i diplomirao teologiju na temu "Pastoral beskućnika i njihov povratak u život dostojan čovjeka".

Već od početka gimnazije u Visokom, a posebno pred maturu, sve više sam osjećao nekakav nemir; tražio sam se, tragao sam za nečim drugim i drugačijim - nečim u čemu bih se mogao ogledati i sebe prepoznati. Opet sam, dakle, tražio to neko 'more veće' - i našao ga kod „bijelih fratara" u Redu sv. Dominika, čije je geslo „istina". Otprve me je oborila ideja sv. oca Dominika, da u molitvi, studiju i propovijedanju svaki brat ostvaruje sebe. Dominikance se od samih početaka nazivalo Redom propovjednika, jer je propovijed bila njihova prvotna zadaća - propovijed shvaćena u onom smislu kako ju je razumio sv. Dominik: kao služba i kao ponuda Riječi Božje svakom čovjeku, neovisno o načinu na koji će biti prenesena - bilo kao dijalog, kao razgovor, informacija o vjeri ili diskusija.

Dugo vremena ste župnik župe Kraljice sv. krunice u Zagrebu.
Kakva iskustva imate sa svojom župom, u smislu organizacije raznih programa, dolaska ljudi na misu, angažiranosti laika i slično?

Župa Kraljica svete krunice tipična je gradska, zagrebačka župa, koju dominikanci vode evo već 50 godina, obogaćujući je svojom karizmom. Crkva, koja se u župnoj zajednici rađa i stvara te se po župi očituje svijetu, predstavljena je u slici o trsu i lozi, a tu sliku nalazimo u Evanđelju. Na Drugom vatikanskom saboru, župa je opisana kao 'sjeme Božjeg kraljevstva', koje je odvjeka predviđeno (LG 5), produženi Krist 'u kojem se ljudi spašavaju' (Dj 4, 12), novi mesijanski naraštaj koji pred svijetom ispovijeda kako su jedno jer se hrane 'kruhom koji je s neba sišao' (Iv 6, 50).

Sadašnji Papa nas poziva da od naših župnih zajednica napravimo 'dom i školu zajedništva' te da promičemo 'duhovnost zajedništva'. Naši hrvatski biskupi dali su nam 'pastoralne smjernice' na početku trećeg tisućljeća, sa željom da živimo našu kršćansku svetost kao braća i sestre jedne Crkve, boreći se protiv podjela, protiv beznađa i posljedica kriza u našoj Domovini.

Kad je, dakle, riječ o konkretnom radu u jednoj takvoj zajednici vjernika kakva je župna zajednica - a u kojoj sam evo već treći put na službi, onda mogu reći da sam se na tu zajednicu već toliko navikao, da me ona više ni u čem ne može iznenaditi. Imam i vrlo ugodna iskustva u pastoralnom radu, da ne kažem iskustva koja me kao svećenika oduševljavaju i čine sretnim, ali isto tako se sjećam i poražavajućih iskustava koja me čine žalosnim. No, kao što rekoh - tim i takvim problemima bavio sam se nekada, dok sam bio mlađi. Dirala su me i pogađala takva iskustva, oduševljavala ili pak dovodila do suza. Tijekom vremena, u svom svećeničkom i redovničkom pozivu učio sam od starije i iskusnije subraće - i na-učio da sve prepustim Gospodinu: i radost, i tugu, i brigu, i pitanja... - Njemu prepusti sve, govorili su mi; On neka vodi sav tvoj rad, a ti se drži onoga na što si i zbog čega si pozvan: 'idi i propovijedaj!' Gospodin nijednom riječju nije rekao, ispred koliko ljudi; je li to u staračkom domu pred pet bakica, ili je u koncertnoj dvorani pred tisućama - nego je rekao: 'idi i propovijedaj!'

Bogu hvala, to sam naučio, i to evo danas i činim - Njemu na slavu!
Programi su dakako različiti, ovisno o uzrastu vjernika koji se okupljaju pri našoj župi. Posebno smo dakako ponosni na članove župnog pastoralnog vijeća, ali i na druge grupe laika, članova naše 'dominikanske obitelji' - mlađe i starije, koji se okupljaju pri našoj župi i aktivni su u svojoj kršćanskoj vjeri. Posebno je aktivna karitativna zajednica, koja brine o najugroženijim članovima naše župe. Ponosni smo, dakako, i na pjevačke zborove koji aktivno sudjeluju u slavlju svetih misa i drugih događanja u životu naše župe.

Zašto je u Hrvatskoj, u zemlji gdje se barem oko 86 posto građani deklariraju kao katolici, prisutno toliko laži, korupcije, krađe i nemorala?
Kako stati tome na kraj?

Jedan pametan čovjek je rekao, da se u 'dobrim vremenima pripremaju zla vremena'. Budući da je to tako, ljudi bi trebali biti budniji u dobrim vremenima nego li u zlim, a trebali bi zato jer se u dobrim vremenima ljudi opuste, predaju se svemu drugome, osim onim bitnim stvarima u životu. A lopovi i varalice koji su prošli svijeta, naučili su se igrati prljavo; pretvaraju se i zavode narod. I ako im se pravovremeno ne odgovori, ako se ne uđe s njima u borbu, ako ih se ne počisti, može biti kasno za dobra vremena. Onda se vrlo lako nesretna vremena nadviju nad gradom i nad cijelom državom.

Upravo to se događa u Hrvatskoj, gdje se osjeća da je vrijeme euforije odavno prošlo. Ostavili su ga Hrvati, zajedno kao što su ostavili i demokratske promjene početkom 90.-ih; pokrstili se, primili ostale sakramente oni koji to 'na vrijeme' nisu bili učinili. Godine kada su crkve bile prepune, te godine su davno iza nas. Sada u crkvu opet dolaze oni koji su i prije dolazili, danas svoju kršćansku vjeru žive oni koji su je i prije živjeli. To je otprilike kao i sa slavljima svetaca, ili kao s čitanjem knjiga poznatih pisaca. Ima mnogo drugih pisaca koji su važni za povijest književnosti, ali nisu važni i za njezinu sadašnjost - a nisu zato, jer ih više nitko ne čita.

A zašto ih nitko ne čita, zašto se svece sve manje nasljeduje? Zato, što živimo u jedno drugo i drukčije vrijeme, u vrijeme u kojem je moto mnogih ljudi postao: 'jesti svoj kruh, a voditi tuđu brigu'; vrijeme kada je „in" razgovarati o susjedovim pogrješkama, umjesto gledati - kako pomoći drugome; vrijeme u kojem se itekako prati, što će mediji servirati o životnom ludilu slavnih i bogatih, za koje je čak izmišljena i riječ koja ništa ne znači: 'celebrity', a mogla bi se prevesti ovako: oni koji danas jesu, a sutra će biti zamijenjeni ljepšima, mlađima, bogatijima...

Vrijeme u kojem kao čovječanstvo danas živimo k'o da se pogužvalo i nabralo na mnogo strana. Živi se brzo i malo je onih koji još uopće imaju volje razmišljati, a kamo li nasljedovati one, koji nam svojim životima govore već tolika stoljeća. Njih mi susrećemo, oni su putokaz i svjetlo na raskrižjima naših života - sveci / svetice, oni i postoje zato da ih sret­nemo u našem životu! Kako je rekla supruga jednoga od današnjih glazbenika, koji puni koncertne dvorane: 'mnogi u njemu vide svjetlonošu, i možda to on mnogima i jest - ali svjetlo nije nikako!' Upravo u tome leži odgovor na ovo pitanje: umjesto da se okrenemo Svjetlu, Istini, mi mnogi još uvijek živimo u sjeni prošloga sistema, kada je vrijedila parola: 'druže, snađi se'.

Kad malo pogledam po forumima, što i o čemu ljudi govore, o čemu razmišljaju, onda vidim - koliki je broj njih koji se deklariraju kao kršćani/katolici, a u dubini svoga bića ostali su na nivou 'druže, snađi se', na nivou predbacivanja: 'tko je upalio svjetlo?!', ili 'bilo nam je bolje, kad je bilo gore!'
Sve, dakle, dok se ne dogodi obnova čovjeka, i to obnova koja će početi iznutra, iz srca - sve dok „svjetlonošama" ne bude obasjana većina putova kojima korača Hrvatska - sve dotle ćemo imati ovo što smo naslijedili iz prošlih vremena, a o čemu punimo uši današnjoj generaciji, jednako kao i onima koji dolaze za nama.

Sveti papa Ivan Pavao II. u više je navrata govorio o potrebama ''nove evangelizacije'', o novim pristupima propovijedanja Radosne vijesti. Živimo u svijetu u kojem su znanost i tehnologija dosta napredovali, pa tako i medijska sredstva.
Uz svećenike i redovnike, kako uključiti i laike u evangelizaciju?

Svima su puna usta te nekakve ''nove evangelizacije'', a što bi to konkretno imalo značiti, to kao da nitko pravo ne zna! U zadnje vrijeme sve češći pozivi na izlazak na 'periferiju' o kojoj govori papa Franjo. Kad s ove današnje točke pogledam unatrag, vidim u kakvom smo zapravo neiskvarenom i netaknutom miljeu živjeli i odrastali, ispod one naše bosanske kape nebeske.

Uz rock glazbu koju smo slušali, od početka - i meni, i mom starijem bratu - ideja nam je bila da to što slušamo obučemo u jednu ljepšu haljinu, da toj vrsti glazbe dadnemo drugi i drukčiji predznak. Ta ljepša haljina bila je poruka ljubavi i mira koja je trebala zamijeniti poruku nasilja i uništavanja. 'Zašto ne svirati tako žestoko i pjevati o Isusu Kristu?' bilo je naše pitanje, i pri tome nam nikad nije padalo na pamet, kako bismo te i takve pjesme onda svirali u crkvi. Jer, zašto bi se na koncu konca svaka glazba morala svirati u crkvi? Pokazujem li ja svoju vjeru samo u crkvi? Ili, i kada izađem kroz crkvena vrata, trebam li i onda ostati čovjek vjere koji će tu svoju kršćansku pripadnost svjedočiti bez straha - svjedočiti je i preko glazbe.

Nažalost, toliko je krštenih ljudi koji su ostali izvan Crkve; nisu unišli unutra kroz crkvena vrata. Prema statistikama, u gradskim sredinama od 7 do 8 posto ljudi dolazi u crkvu, u seoskim je to negdje oko 15 posto. - Što napraviti s tim ljudima, kako ih vratiti? E to je za mene ta 'periferija', o kojoj govori i papa Franjo? To je zapravo i ta ''nova evangelizacija''. Trebam otvoriti vrata i izaći van; uputiti se prema tim ljudima. Rock glazba treba biti 'udica' na koju će se oni zakačiti. Ona mreža o kojoj Isus govori: 'bacite mrežu, budite ribari ljudi'.

Nikada nisam sumnjao u to, mogu li kršćanska vjera i ta vrst glazbe zajedno?! Za mene je to od početka spojivo. Posebice nisam imao tih dvojbi nakon što sam vidio kako heavy metal/hard rock scena sve više na sebe oblači haljinu ružnoće i zla, poprima oblik sotonskog. Govorim o razdoblju od kraja 1970.-ih pa naovamo, s pojavom novog vala britanskog metala i stvaranja black metala s bendovima poput 'Venom', 'Slayer' i sl. Javlja se sve više bendova koji izrazito propagiraju sotonu. Kada sam to vidio, u meni se sve više rađao otpor. Nisam htio dopustiti da mi netko profanira i prlja tako svetu stvar kao što je glazba, u kojoj sam osjećao toliko sakralnoga. To sakralno sam htio prezentirati i pokazati, kako je netočna predodžba da samo sotonsko može ići uz takvu glazbu. Glazba je dar od Boga, ono prelijepo što nam je dao Bog, a što mi činimo s tim, to je već druga stvar.

U knjizi ''Rock glazba i sotonizam'' iz 1998. godine, napisao sam u pogovoru ovako:
"Jedino će mladi moći opravdati nadu Crkve ako Crkva sama uspije pronaći način pristupa k njima, tj. način izgrađivanja međusobnog povjerenja, međusobnog odgajanja. Mislim da bi Crkva, ukoliko želi biti budućnost mlade generacije, trebala igrati i na ovu kartu, tj. u rock-glazbi tražiti mjesto dijaloga s mladima. Umjesto da rock-glazbu svodi samo na pojedinačne trenutke i funkcije, mora se i ona početi istinski i ozbiljno vrednovati kao mnogo-dimenzionalna i ambivalentna cjelina s nezanemarivim, životno potrebnim značenjem za ljudski i moralni razvoj mladih ljudi. Umjesto da mlade ljude i njihove često jedine kulturalne oblike izražavanja naziva djetinjastim ili ih paušalno diskriminira ili čak kriminalizira, trebaju se konačno početi pronalaziti konstruktivni i slobodni oblici dijaloga ravnopravnih partnera. Tome dakako pripadaju: konfrontacija, provociranje, kritiziranje, integracija i poosobljenje. Umjesto dosadašnjeg distanciranja, trebala bi konačno nastupiti volja za suradnjom, jer samo kroz obostrano priznavanje moguć je put u životno vrijednu i ispunjenu budućnost."

U prosincu 2015. godine je izašao u Večernjem Listu rezultat istraživanja o religioznosti mladih u Hrvatskoj, gdje se pokazalo da sada više mladih ide na misu i gotovo polovica ih svakodnevno moli.
Što mislite, koji su čimbenici utjecali na ovakav rezultat?

Pedesete godine prošloga stoljeća bile su u Americi vrijeme dubokih kulturnih i socijalnih promjena. Može se reći da su to bili početci prvih mladenačkih pobuna, kada su mladi Amerikanci počeli pokazivati jednu vrst nepodnošenja svijeta odraslih, koje su smatrali dosadnima i zaostalima. Na zapovijedi mame i tate odgovarali su odlučnim 'ne', sanjajući život slobodan od svakog zakona i prisile.

Bilo je to vrijeme briljantina u kosi, blue-jeansa i kožnih prsluka; auta kojima se krov mogao otkriti, vrijeme prvih cigareta popušenih skrivajući se od roditelja. U takvoj atmosferi jednog sveopćeg bunta, javlja se i nova vrst glazbenog izričaja; jedna drukčija glazba, otkačena, glazba koja tjera na pokret, poziva na ples, glazba koja će postati vodilja prave revolucije - glazba nazvana rock n' roll.

Želimo li osuvremeniti, tj. aktualizirati taj mladenački bunt, sudarit ćemo se s nekoliko određenih kategorija ponašanja gradske mladeži. To su prije svega svakodnevni izlasci u kafiće, ostajanje u diskotekama do ranih jutarnjih sati; zatim tu je strah od porasta težih socijalnih devijacija, kao što su alkoholizam, delinkvencija, narkomanija...

Činjenica je da ne samo u velegradskim, nego čak i u seoskim sredinama, mladi koji su sve više djeca, iz svojih domova i obitelji izlaze onda kada bi trebalo ići na počinak. Sve više provode ostatak noći u mračnim i zagušljivim prostorima; prostori su zaglušujuće bučni, u kojima je gotovo nemoguće čuti onoga pokraj sebe. Nerijetko pred svanuće, vraćaju se iscrpljeni, liježu od preobilja ispraznosti te prespavaju cijelo prijepodne, budeći se tek u kasno poslijepodne. Bili su kao zajedno, a uopće se nisu susreli. Djeca-mladi-odrasle osobe koji na ovakav način žive, kad-tad će se sudariti s pitanjem: tko mi to otima moj život; koji je uopće smisao ovakvog života? Kakva je moja budućnost; tko mi 'besmisao' podmeće kao nešto što je cool? Kad-tad će se javiti nezadovoljstvo ovakvom ponudom besmisla, jer upitnici postavljeni na kraju pitanja bit će svakim danom sve veći i veći.

Kako krajem 50.-ih godina prošloga stoljeća - tako i danas, činjenica je da mladi teško prihvaćaju pothvate od strane bilo koje institucije, jer su to obično pothvati koji se čine 'odozgor'. Mladi, s druge strane, imaju potrebu i žele biti začetnici i pokretači svoga života, žele planirati i izgrađivati vlastitu osobu. Oni nipošto ne žele biti predmetom vjerskog odgoja, niti vole da itko o njima misli - da samim time što su mladi, da su oni pacijenti koje treba oblikovati. Ne! Nego je važno pobuditi pothvate s njihove strane, u čemu će se oni osjetiti važnima i vrijednima.

Točno je, mladi se vole družiti, vole se zabavljati, vole postavljati vjerska pitanja - čak više i od odraslih; mladi izražavaju i novu potrebu duhovnosti, posjeduju sposobnosti za opisivanje kršćanstva na posve njima blizak i originalan, često i radikalan način - a sve zato jer su mladi ljudi itekako otvoreni izazovu vjere. I jedino oni mogu opravdati nadu Crkve, samo ako Crkva najprije uspije pronaći način pristupa k njima, tj. način izgrađivanja međusobnog povjerenja, međusobnog odgajanja.

Umjesto dosadašnjeg distanciranja, trebala bi konačno nastupiti volja za suradnjom, jer samo kroz obostrano priznavanje moguć je put u životno vrijednu i ispunjenu budućnost. Crkva u Hrvatskoj je svjesna ove istine; zato se i budi na mnogim mjestima i u mnogim zajednicama, kušajući ovu realnost ozbiljno shvatiti i aktivno je zaživjeti.

Poznato je da ste veliki ljubitelj metal glazbe. Godine 1990. osnovali ste sa svoji bratom Jadrankom kršćanski rock-band ''Glasnici nade''.
Kako ste došli do toga i kako je tekao Vaš glazbeni put?

Još kao dječak shvatio sam da je glazba izvrstan medij koji itekako može utjecati na nečiji život. Odlučujući je predznak, kojega glazba ima, odlučujuće je dakle svjedočanstvo života onih koji drže gitaru i mikrofon u rukama.

U našoj kući oduvijek se slušao onaj čvrsti glazbeni zvuk. Odrastao sam uz ploče Deep Purplea, Beatlesa, Nazaretha, T-Rexa, Bijelog dugmeta, kasnije Divljih jagoda...

Stariji brat Jadranko već je imao svoj bend ''202''; svirali su pretežno covere i tek dvije-tri svoje pjesme. Bile su ih pune školske dvorane u Lašvanskoj dolini. Nakon povratka sa studija u Njemačkoj, gdje sam se još više upoznao s pokretom ''white metala'' (heavy metal glazba s kršćanskim tekstovima), odlučili smo nas dvojica pokrenuti projekt ''kršćanskog rocka'' (prvi u ovim našim stranama), što će reći: isti zvuk kakvim smo se nekad zanosili, samo poruka pjesama bit će poruka 'Radosne vijesti' našega Učitelja iz Nazareta - i dakako, primjer našeg kršćanskog života. To dvoje trebalo je biti temelj našeg glazbenog opredjeljenja. Znali smo da će biti teško, ali čvrsto smo vjerovali u ideju iza koje smo stali.

Od samog početka nailazili smo na velike teškoće. Bilo je to teško vrijeme za 'Glasnike', vrijeme kad su nas puno više slušali 'vani', tj. u izvan-crkvenim krugovima nego unutar Crkve. Duhovna glazba već je imala svoje utabane stereotipe, u koje se nas dvojica kao 'Glasnici nade' nismo uklapali, a da pravo kažem - nismo se ni dali. Takvi klišeji nama su se i svirački - i tekstualno činili odviše sladunjavi. S druge strane, naš način razmišljanja i naša glazba mnogima je bila obična buka.

Prve audio-kasete koje smo tih 90.-ih godina snimili, širili smo među slušateljima s takvim oduševljenjem, čvrsto vjerujući u ono što činimo. Naravno da su me boljele riječi čak i neke moje subraće; kada bismo ih zamolili da dođemo svirati kod njih, odgovorili bi: 'Moji mladi ne slušaju takvu glazbu!' ili: 'Kad odsvirate to svoje, biste li mogli onda nešto i za zabavu?!' Njima, koji su se brinuli o ispravnom odgoju mladih u župnim i drugim zajednicama, često smo najprije njima morali objašnjavati da mi nismo došli zbog zabave, nego da mlade želimo i kroz glazbu odgajati, želimo ugrađivati u njih kršćanske vrijednosti.

Vjerovali smo da će doći to naše vrijeme, vrijeme kad će na vidjelo izaći one istinske vrijednosti koje smo kao 'propovjednici' željeli pokazati baš kroz glazbu i preko glazbe. Uza sve to, nama se glazba činila i kao izvrsno 'mjesto susreta' s mladima, koji s Crkvom i s bilo kakvom religioznošću nisu imali - ili nisu željeli imati ikakav kontakt. Opće je poznato da današnji mladi svi odreda slušaju glazbu; upravo je dakle glazba trebala biti jedna vrst udice za koju bi se mladi zakačili i koja bi ih potaknula da malo više počnu razmišljati o poruci koju mi odašiljemo u svojim pjesmama.
Kad bi čuli naše pjesme, ili na sam njihov spomen, mnogi bi samo zavrtjeli glavom. Svi ti kritičari kao da su zaboravljali ono bitno: da mi živimo i izvan crkvenog prostora, izvan liturgije. Kad završi sveta misa, ja i dalje ostajem kršćanin-vjernik koji svoju vjeru želi živjeti i svjedočiti je i drugima! Mi nijednom riječju nismo rekli da se naše pjesme moraju svirati za vrijeme svete mise. Ali svoju kršćansku vjeru i svoje vjersko opredjeljenje ja nosim posvuda sa sobom - i želim ga svjedočiti kroz glazbu i tamo gdje to neće biti nimalo ugodno ni poželjno.

Recite nam nešto o reakcijama ljudi, kada saznaju da volite metal glazbu i o plodovima kod ljudi koji ste stekli preko nastupa Vašeg benda.

Puno je njih, nažalost, koji samo okrene glavu. Vidljivo je to i sa strane onih koji se javljaju na HKR-u, kao negativna reakcija na emisiju kršćanskog rocka koja ide ponedjeljkom od 22.30 do ponoći. Barem u početku, bilo je puno prigovora, zašto odmah nakon krunice i meditativnih sadržaja počinje ta žestoka glazba, to 'rokanje'?!

U početku, kada su 'Glasnici nade' tek počeli djelovati, nije bila rijetkost da sam dobivao i pismeno prigovore u kojima me se čak i vrijeđalo. Postavljala su se pitanja: kakav sam ja to uopće svećenik? Zar ne vidim da takvom glazbom propagiram sotonu?! Kada su uvidjeli da me ne mogu baš tako lako 'staviti u red', uslijedili su telefonski pozivi, opomene. Onda su počeli kontaktirati moje nadležne, moga provincijala, tražilo se od njih - neka me oni stave u red! Evo već 26. godina ide otkako se intenzivnije bavim propagiranjem kršćanskog rocka, i u tom razdoblju ipak mogu reći da je bilo puno više lijepoga. A sve ono drugo i drukčije, stavljam pred Gospodina, u Njegovu milosrdnu ruku.

Kako smo napisali na omotu našega albuma ''Bili jednom ratnici'' iz godine 2003.: Ako je glazba 'Glasnika nade' utjecala, promijenila ili pridonijela oživljavanju samo jedne osobe, ako je makar jedna osoba u našoj glazbi ugledala onaj tračak svjetla, ili je pronašla snagu da izdrži surovu svakodnevicu - onda mi vjerujemo da je svaki naš trenutak proveden u studiju ili u stvaranju novih pjesama bio vrijedan toga!

Gospodin je jedini znao da nama dvojici nije bilo stalo do neke ekstravagantnosti, nego smo to činili zato što smo vjerovali u to. Stajali smo cijelim svojim bićem iza toga. I evo, vrijeme je pokazalo da ovih šest albuma koje smo dosad snimili nije bilo vrijeme bačeno u vjetar. Ostavili smo trag i ideja kršćanskog rocka koju smo od početka zastupali, ta je ideja stvorila stanoviti pokret u Hrvatskoj.

Svjedoci smo da se u raznim klubovima i kafićima te na koncertima znaju puštati pjesme, koje su nerijetko nemoralne, pa čak i otvoreno antikršćanske.
Međutim, koncert "Progledaj srcem" koji se održao u studenom 2015. godine, je pokazao da postoji veliki interes kod mladih i za kršćansku glazbu.
Kako ju promovirati još više?

Koliko je i u samom Zagrebu, kao i u drugim velikim gradovima Hrvatske - koliko je stvar izmakla kontroli, najbolji su svjedoci prepuni klubovi, diskoteke, kafići... - u kojima se do jutra slušaju cajke i turbo-folk 'made in Šumadija'. Nažalost, na takav 'papanluk' nasjeli su i naši dični nogometaši, a onda i toliki drugi kojima su oni uzor. Usput, nije li čudno da te iste zvijezde, kada ulaze na nogometni teren - križaju se, čime i pred drugima javno svjedoče svoju religioznost; a već nekoliko sati nakon toga zalaze u nekakve ''Ludnice'' i odaju se svemu onome što sa znakom križa nema nikakve veze.

Ne bojim se uopće ustvrditi, da su upravo takva mjesta gdje se pije i gdje se 'povlači crta' i šmrče se do iznemoglosti - upravo su takva mjesta najveća legla na kojima vlada sotona, a ta glazba koja se tamo svira i koja u mladim ljudima budi te porive - ta glazba je sotonistička glazba. Mladog čovjeka treba odgajati, treba ga educirati; prilaziti mladom čovjeku kao ravnopravnom partneru i ponuditi mu alternativu. Kršćanski rock nije samo opredjeljenje! Kršćanski rock je alternativa svemu ovomu!

Zato mi i jest beskrajno drago da se dogodio koncert ''Progledaj srcem'', koji je zapravo pokazao - koliko je i u Hrvatskoj veliki interes kod mladih za kršćansku glazbu. To je samo pokazatelj da treba iznalaziti nove putove, kako tu vrst glazbe s tako pozitivnim porukama, kako je još više promovirati, kako je na što više mogućih načina dostaviti na adresu mladoga čovjeka.

I emisija kršćanskog rocka na HKR-u ''Oni rokaju za Gospodina'', i ''Sacro ritam'' četvrtkom, i emisija gosp. Grozdanova o ''Inozemnoj duhovnoj glazbi'', i sve ono lijepo što će nam još doći s ''LaudatoTV'' - sve su to različiti vidovi edukacije, itekako potrebni mladom naraštaju ovoga našeg vremena. Dao Bog da se u tome još dugo ne umorimo!

Za sve one koji ne znaju, a htjeli bi poslušati - možete li nabrojati barem neke kršćanske rock i metal bandove?

Bogu hvala, zahvaljujući internetu, mnoge su barijere lako premoštene.
Danas je dovoljno u Google ukucati nekoliko riječi, i odjednom pred očima se izlista bezbroj imena bendova koji sviraju kršćanski rock, kršćanski metal, punk... - ili što koga već zanima. Nekada se do svih tih informacija dolazilo puno teže, ali rekoh - Bogu hvala na internetu, danas je put do saznanja, tj. do one prve informacije mnogo lakši. A za sve ostalo, za svaku temeljitiju spoznaju o životu i radu pojedinog benda, to je kao i u svemu ostalome: treba 'ugrijati stolicu', ili kako to moj brat kaže, kada je riječ o vježbanju gitare: treba trunuti u kakvom podrumu, i vježbati...

Nabrojat ću ovdje tek nekoliko njih, koje već desetljećima slušam i pratim u njihovom radu, iako ih u svojoj glazbenoj arhivi imam 158x više:

- Stryper, Bloodgood, Resurrection Band, Whitecross , Barren Cross, Bride, Jerusalem, Sacred Warrior, Leviticus, Daniel Band, Holy Soldier, Guardian, Shout, Narnia, Neon Cross, Idle Cure, Petra, Believer, Kutless, King James...

Uza sve obveze koje imate, uspijevate li se odmoriti? Kako provodite slobodno vrijeme?

Naravno da slobodnog vremena nemam baš previše. Učitelj sam dominikanskih studenata i župnik sam na jednoj velikoj zagrebačkoj župi. I jedno i drugo zahtjeva od mene puni angažman, a po prirodi sam čovjek koji ne voli osrednjost, mlakost.

Volim na miru poslušati dobru glazbu, volim odvojiti vremena za dobar album - posebno ako je s područja kršćanskog rocka; volim pogledati i dobar film. - A ono što me posebno veseli jest početak mjeseca lipnja, kada se u Švedskoj održava ''SRF'' (Sweden Rock Festival), gdje kroz tri-četiri dana uživam u buci, i u svemu onome što su organizatori tog po meni najbolje organiziranog rock festivala za tu godinu pripremili.

Netko uživa u razgledanju velebnih građevina, netko se voli izležavati na suncu; ja volim stati ispred stage-a, biti jedan između 30-40 tisuća posjetitelja, i uživati u moćnom zvuku mojih glazbenih idola i uzora. To je mjesto gdje se dobro odmorim, gdje se opustim i uživam.

LaudatoTV se počeo emitirati na Božić 2015. godine. U ovom kratkom vremenu, tu televiziju je vidjelo preko pola milijuna ljudi, što potvrđuje činjenicu da postoji veliki interes za gledanjem kvalitetnog vjerskog sadržaja.
Što za Vas znači Laudato TV i kakva očekivanja imate za nju?

Laudato TV za mene znači upravo sve to, i od nje očekujem možda i previše, ali očekujem da ispuni sva očekivanja gladnih gledatelja koji su ovakvu televiziju dugo očekivali.

Kroz ove božićne dane, za vrijeme 'blagoslova obitelji', bio sam u posjeti kod mnogih starijih i nemoćnih osoba. Da vam je samo vidjeti tu njihovu radost i oduševljenje vašim programom. Očekivanja tih osoba, koje život u mnogočemu nije mazio, njihova očekivanja su da Laudato TV bude ona mala svjetiljka nade, koja će ih grijati svojom toplinom u hladnoći ovoga svijeta i ovoga vremena.
Potpisujem ovu njihovu želju!

Nalazimo se u 'Godini milosrđa'. Za Vas je ovo posebna godina jer ove godine se slavi 800. obljetnica osnivanja dominikanskog Reda. Možete li nam za kraj nešto reći o plodovima samog Reda i odaziv ljudi prema posvećenom životu te ulogu Milosrđa u svemu tome?

Milosrđe i praštanje u našem životu ne bi smjeli ostati tek lijepe riječi, nego ih je potrebno provodit u djelo u našoj životnoj svakodnevici. Po tome postaje vidljivo da je vjera preobrazila naše srce, i da smo na tragu one ljubavi i opraštanja kako nas Bog ljubi i kako On nama oprašta, a što je postalo vidljiva stvarnost u Njegovu Sinu Isusu.

U ovoj Godini milosrđa, kada slavimo 800.-tu obljetnicu od priznanja dominikanskog reda, papa Franjo je nama dominikancima udijelio mogućnost podjeljivanja potpunog oprosta svim vjernicima koji sudjeluju u slavljima Jubileja na međunarodnoj razini i u svakoj provinciji te svima koji budu hodočastili u crkve i kapelice braće i sestara dominikanskog reda.

O Godini posvećenog života mnogo se pisalo, čak su se i pjesme pjevale. A o odazivu ljudi prema posvećenom životu - držim se uvijek one Isusove rečenice: 'Žetva je velika, ali je radnika malo; molite dakle Gospodara žetve da radnika pošalje u žetvu svoju!'

laudato.hr