Korizma - vrijeme preokreta, a ne odricanja
Podrijetlo. Slijedeći mišljenje sv. Jeronima i sv. Leona neki autori smatraju da korizma počinje već od apostolskih vremena, dakle od prvotne Crkve. Drugi pak misle da nije postojala prije IV. stoljeća. Ustvari, možemo reći, sve do vremena koje je slijedilo nakon prvih progona kršćana u Crkvi nije bio poznat niti zabilježen jedan ovakav asketski preduskrsni period kakav mi danas imamo. No, sigurno je da su kršćani prakticirali već od samih početaka strogi post u jednom dijelu Svetog ili Velikog tjedna.
U Crkvama koje su nastajale u poganskim sredinama kršćani su postili barem kroz četrdeset sati u Velikom tjednu. Taj post ih je sjećao na Gospodinovu smrti. To znači da su postili od petka uvečer do nedjelju ujutro. Oni koji su to mogli, nisu ništa uzimali od petka ujutro ili još više od četvrtka večeri poslije euharistije i svete pričesti, pa sve do pričesti na uskrsno jutro.
U Crkvama koje su nastajale u židovskim sredinama kršćani su počinjali post - iako u blažem obliku - već u ponedjeljak, jer su taj dan Velikog tjedna uzimali kao početak zavjere farizeja koju su poduzeli protiv Isusa da ga ubiju. Taj je dan znači bio početak odlaska i nestanka Zaručnika, a od njih je već židovski običaj tražio da se u vremenu Pashe kroz sedam dana hrane "kruhom boli".
Tako u konačnici taj prvi post, koji su prakticirali kršćani u Svetom tjednu, bio je post sućuti i boli zbog nestanka Krista Zaručnika. To nije bio post kojim su se pripremali na slavlje uskrsnog misterija. Zato ga i nisu zvali preduskrsni nego jednostavno uskrsni post.
Naprotiv, korizma kakvu imamo danas uspostavljena je i nadahnuta upravo brigom kako da se dobro pripravimo na uskrsne blagdane. Počev od Nicijskog koncila (325) koji je prvi spomenuo takvu pripravu, svjedočenja o tome su obilna samo u IV. stoljeću: Euzebije iz Cezareje, sv. Atanazije, sv. Ćiril Jeruzalemski, koncil u Laodiceji i sv Epifan.
Budući da uskrsne svečanosti i sam Uskrs nadilazi sve druge liturgijske blagdane po svojoj važnosti, onda se treba za njega posebno i dobro pripraviti u strogoj čistoći i ozbiljnoj pokori. Ne radi se samo o tome da se sjećamo onoga što se dogodilo, jedne povijesne činjenice našega otkupljenja, nego da taj misterij osobno doživimo i oživimo usvajajući njegovu krepost.
Nastanak korizme nije isključivo vezan uz post. Iako je post jedna od vježbi kojima se pripremamo da sveto proslavimo rođendan Otkupljenja, on je bio stroga obveza na početku samo u Svetom tjednu. Trajanje korizme kroz četrdeset dana nadahnuto je sjećanjem na četrdeseta dana koje je Isus proveo u pustinji, Mojsije na Sinaju i Ilija na Horebu. To znači: korizma je zajedničko "povlačenje" vjernika u jedan poseban stil vjerničkog života kroz četrdeset neprekinutih dana kojemu je cilj da pripravi vjernike na uskrsno slavlje kroz pročišćavanje srca i savršenije vršenje kršćanskih dužnosti. Kroz to vrijeme svaka kršćanska zajednica je posebno sjedinjena s Isusom u pustinji prema programu koji nastoji što više uskladiti s njegovim: život molitve i ustrajnije pokore koja je prožeta intenzivnijim tjelesnim mrtvljenjem, a post je samo jedan od oblika tog mrtvljenja. Ništa nije bio nevažniji, kako to ističi liturgija, post grijeha od materijalnog posta.
Nauk
Između onih koji su najviše i najiscrpnije pisali o korizmi izdvajamo sv. Augustina i sv. Leona. Sedam govora sv. Augustina De Quadragesima nemaju značenje samo za liturgiju, nego u njima nalazimo važne misli o asketskom značaju korizme, njezinu cilju i njezinoj važnosti od samog početka. Još više i uzvišenije u svojim izričajima o korizmi govori sv. Leon u svojih dvanaest govora. Zato ga možemo nazvati naučiteljim korizme. Kao papa odredio je konačno značenje korizme u svoj njezinoj širini i točnosti. Tome možemo dodati i kratko poglavlje iz Pravila sv. Benedikta De Quadragesimae observatione koje sadrži točne napomene koje su vrlo korisne za korizmenu askezu.
Prema svim svjedočanstvima od početaka jasno je da je korizma ustanovljena da pripravi vjernike na slavljenje tajne smrti i uskrsnuća Isusova. Krist je naš uzor i naš vodič za vrijeme korizme, jer se nakon krštenja povukao u pustinju i tu ostao četrdeset dana. Taj broj četrdeset ima svoju simboliku. Sv. Augustin je najbolje uočio njezino značenje. Podsjetimo se samo da Stari Zavjet ima više epizoda u kojima je broj četrdeset znakovit: potop je trajao 40 dana; hod Izraelaca kroz pustinju 40 godina; broj dana koji su bili potrebni da se Niniva obrati je 40, itd. Ipak dvije su zgode najuočljivije koje korizmena liturgija izravno spaja s boravkom u pustinji. To je Mojsijev boravak 40 dana i 40 noći na brdu Sinaju i hod proroka Ilije 40 dana i 40 nići prije nego je stigao na brdo Horeb. Iz ovih različitih zgoda izlazi, kako veli sv. Augustin, da je broj 40 božanski određen da pripravi ljude na djela koja se ovdje dole ostvaruju u borbi i naporu.
Boravak u pustinji bio je za Gospodina prava priprava za djelo koje je trebao ispuniti na Kalvariji. Ništa ne znači što se između tih 40 dana u pustinji i njegove muke smjestilo razdoblje javnog rada i propovijedanja koje je trajalo tri godine, jer njegov javni život je bio samo uspon prema križu.
Kad se jednom povukao u samoću pustinje, Krist je mogao proživljavati intenzivnije svoju povezanost s Ocem. Tu je bio toliko zahvaćen nebeskim stvarnostima da mu je božanska jasnoća što je natapala njegovu dušu bila dovoljna da hrani i podržava napore i sile njegova tijela. S druge strane, Evanđelje nam veli da je Isus bio nagnan u pustinju da ga đavao kuša. Tako je, na početku svog javnog života ušao u božanski plan kao novi Adam, borio se, odmjerio svoje snage s napasnikom i trostrukom pobjedom popravio poraz prvog čovjeka.
Gospodinov boravak u pustinji postao primjer za kršćansku korizmu koja se sjeća te tajne i obnavlja je. Uzimajući Krista kao svoj uzor i kao svog vodiča, sjedinjujući se s njim u misteriju svete korizme, kršćani se pripremaju da uniđu s njim i u misterij njegova križa. Razumljivo je stoga da dan kojim Crkva počinje slavljenje tog misterija, to znači prva nedjelja korizme, bude sasvim usmjerena na evanđelje koje govori o Isusovoj kušnji. No, Kristov primjer u pustinji ostaje pred našim očima sve do kraja korizme da bismo ga mogli slijediti prema njezinu razvoju. Stavljajući iz dana u dan na naše usne stihove najznakovitijeg 91. psalama, Crkva nas poziva da uniđemo u osjećaje koje je Krist doživljavao za vrijeme svoje borbe protiv napasnika.
Po Isusovu primjeru, svom vođi i uzoru, kršćanin se za vrijeme korizme potpuno predaje u službu Bogu. Kao što je Isus bio izložen napadima zloga Duha i kršćanin im je izložen. To znači da je korizma vrijeme najčišćeg i najsavršenijeg kršćanskog života i u isto vrijeme ona je razdoblje duhovne borbe. Isto tako korizma je razdoblje čišćenja i duhovnog nadnaravnog rasta. Ona je najposebnije posvećena čišćenju srca. To čišćenje nije nešto što u sebi sadrži samo negativnu značajku, to znači čišćenje od zla, nego ono u sebi sadrži također i pozitivan element rasta u kreposti. Sv. Benedikt veli da korizmena praksa zahtijeva potpuno udaljavanje od poroka. Kroz cijelu korizmu liturgija nas opominje da postu tijela treba odgovarati i post duše koji nije ništa drugo nego strogo uzdržavanje od grijeha. Da iskorijenimo zlo koje je u nama, treba ga najprije dobro upoznati. Sv. Leon misli da je korizma za svakog kršćanina povoljan trenutak za pažljiv ispit o svojim nutarnjim raspoloženjima i nagnućima. Kad je postao svjestan svojih slabosti, kršćanin će se vježbati u ozbiljnoj kontroli svojih misli, riječi i djela.
Činiti dobro je najbolji način i najbolje sredstvo da pobijedimo zlo. Za vrijeme korizme, koju sv. Leon zove "četrdeset dana vježbanja", kršćanin se treba, kao dobar Kristov vojnik, pažljivo vježbati u prakticiranju kreposti. Nijedno liturgijsko razdoblje ne pogoduje više rastu vjere, nade i ljubavi od korizme. Ona oživljava u dušama žalost zbog grijeha i uvodi ih u raspoloženje duboke poniznosti za koju je Krist dao primjer kad je postao našim slugom. Liturgija usmjerava našu pažnju na Krista i pokazuje nam ga kao našeg jedinog Učitelja. Ona nas poziva da ga slijedimo od njegova povlačenja u pustinju pa sve do trenutka njegove smrti, da ga gledamo i da ga slušamo. Poziva nas da se divimo njegovim božanskim krepostima: poniznosti, blagosti, strpljivosti, itd...
Korizmena djela: post, milostinja i molitva.
Post
Sigurno je da post, po svojoj oštrini, strogom slijedu, a posebno po Kristovu primjeru, najosnovniji element vršenja korizme. Za sv. Augustina kao i za sv. Leona korizma je jednostavno "presveti i najveći post". Post je sigurno lijek. Sv. Leon govori o korizmi kao o vremenu koje je posvećeno "ljekovitom postu". Mnoge darovne molitve ističu spasonosnu učinkovitost korizmenog posta koji je uspostavljen za ozdravljenje duše i tijela. Predslovlja u korizmi sažimaju u nekoliko riječi plodove posta. Praksi posta, koji je obvezatan, Crkva dodaje sva druga djela kršćanskog mrtvljenja. Posebno preporučuje strogu štedljivost kod uporabe dobara i komotnosti sadašnjeg života. Korizma je ozbiljan i strog period u kojemu se trebamo odreći određenih radosti koje su inače dopuštene. Sv. Augustin nas upozorava da je dobro odreći se onoga što je dopušteno da ne padnemo u osjećaj pretjerane krivnje. Postom krotimo poroke i postajemo gospodari tijela. On učvršćuje tijelo i po njemu zaslužujemo milosti. Pokorom postižemo oproštenje grijeha i zaslužujemo nebesku nagradu.
Postiti znači jednom se u danu do sita najesti, a u druga dva obroka manje uzeti. Post obvezuje sve koji su navršili 18 godina i nisu prešli 60. godinu. Nemrs znači ne jesti meso. To smo dužni činiti sve petke kroz godinu, a napose u korizmi. Post i nemrs jesu obvezatni na Čistu srijedu ili Pepelnicu i na Veliki Petak .
Milostinja
Pod imenom milostinje treba shvatiti sva djela milosrđa prema bližnjemu što sv. Leon zove "pobožna djela". Sveti Ocu su jednodušni u izjavi da je milostinja nužni dodatak postu. Naravno, čini milosrđa ne ograničavaju se samo na ublažavanje fizičke bijede. Gospodin nam je zapovjedio da u isto vrijeme dajemo i opraštamo. Zato kršćanin treba za vrijeme korizme prakticirati dvije vrste milostinje: davati i opraštati.
Korizma nas pripravlja na slavljenje misterija križa. Nitko ne može dobiti puninu božanskog opraštanja, plod vlastit tom misteriju, ako sam najprije ne ispuni uvjet koje je sam Spasitelj postavio: oprostite i bit će vam oprošteno. I na kraju milostinja upotpunjava post.
Molitva
Sv. Augustin kaže da su post i milostinja dva krila koja dižu k Bogu molitvu u korizmi. Post i molitva su zato da očiste dušu i da joj lakše pomognu da se uzdigne k Bogu. Zauzvrat molitva potiče i oživljava obdržavanje korizme. Molitvom dobivamo milost koja nam je potrebna da počnemo "svečanost posta" s djelatnom ljubavlju koju primamo i da je ispunimo sve do kraja u pobožnosti. Molitva čini naš post ugodnim pred Gospodinom i daje mu spasenjski učinak. Nema sv. mise u korizmi u kojoj ne bi Crkva, na ovaj ili na onaj način, molila i tražila od Boga da blagoslovi i posveti njezin korizmeni post.
Period čišćenja i nadnaravnog rasta u korizmi zahtijeva da molitva bude ustrajnija, pouzdanija i gorljivija nego obično. Sv. Leon traži da molitva u korizmi bude što ustrajnija. Najsigurniji način podržavanja duha molitve jest sabranje, vanjska tišina i šutnja i postojana meditacija o Svetom Pismu. Liturgijski tekstovi pokazuju u više navrata djelotvornost božanske riječi koja silazi s neba, prodire u dušu i čini je plodnom poput osvježavajuće kiše. K tome, bitka protiv zlog Duha traži od nas da trajno zazivamo Božju pomoć protiv zamki zloga.
Nutarnja raspoloženja koja trebaju pokretati naš korizmeni elan
Skrušenost srca
Da bismo ostvarili duboko i potpuno čišćenje duše, korizmena djela trebaju izlaziti iz skrušena srca, a to znači iz one boli koja zahvaća i ostvaruje u duši živo žaljenje zbog grijeha. Zato ne čudi da Crkva odmah od početka traži od svih duh skrušenosti i kajanja. Čin pepeljenja znači zauzeti pred Bogom stav u kojem priznajem da sam zaslužio smrt i zato se hrabro usmjeravam na put pokore i ispaštanja. Da bi skrušenost trajno rasla Crkva svaki dan moli od Boga da vjernicima stravi u dno njihovih srdaca pravu pokoru koja je prvi polog božanskog milosrđa. Zato nas zove da razderemo svoja srca. Duh skrušenosti se ostvaruje u molitvi. Korizmena liturgija nam predlaže model skrušenosti srca u osobi ponizne grešnice iz Evanđelja koja svjedoči svoje istinsko obraćenje suzama kojim pere noge Gospodinu i obasipa ih cjelovima. Nije li to slika duše koja nudi Bogu korizmenu pokoru kao žrtvu skrušena i ponizna srca?
Povjerenje u Boga
Skrušenosti srca treba se pridružiti povjerenje u Božje milosrđe. Kršćanin treba iskoristiti korizmu za otvaranje širem povjernju u Božje djelovanje. Izbor čitanja kroz korizmu želi u nama snažno probuditi i učvrstiti povjerenje u Boga. Zato Crkva s pravom naviješta za vrijeme cijele korizme da Božje milosrđe nema mjere.
Strpljivost
Vrijeme kušnje i borbe, vrijeme ispaštanja i askeze, vrijeme korizme zahtijeva više nego ikoje drugo vrijeme kroz godinu vježbanje u kreposti strpljivosti koju sv. Pavao predstavlja kao raspoznajni znak pravih Kristovih slugu: "nego se u svemu iskazujmo kao poslužitelji Božji velikom strpljivošću" (2 Kor 6,4). Crkva nastoji posvijestiti svojim vjernima da ne mogu sudjelovati u uskrsnuću svog Spasitelja ako strpljivo one sudjeluju u njegovoj smrti i križu.
Radost
Značajno je da sv. Benedikt u kratkom poglavlju koje je posvećeno korizmi u svom Pravilu spominje dvaput radost. Korizma donosi kršćaninu blagodat dvostruke radosti: radost dragovoljne i dobrohotne uzdržljivosti i radost Uskrsa za kojim gorljivo čezne. Sv. Benedikt kaže da nas korizma pripravlja za pashalni misterij života koji savršeni kršćanin treba čekati s radosnom duhovnom željom. Zato nedjelja "Laetare" odiše jednom vrlo čistom radosti u kojoj se već odražava nešto od uskrsne radosti. Diskretna, nenametljiva i suzdržljiva, ali duboka radost korizme ne poznaje uzmaka ni pomračenja.
[Ljubuski-online]
Vezani članci