Katica Kiš:Vrisak

Hrvatica, Marija Š. iznenada je preminula nakon dugogodišnje bolesti zglobova. Samo tri dana trajala je borba između smrti i života, ali je smrt bila pobjednica. Gotovo svi su poznavali Mariju iz katoličke zajednice u Mainzu. Bila je tiha i radišna žena, velika vjernica, uzorna supruga i majka dvoje djece. Gospodin ju je pozvao k sebi, jer je vjerojatno, ispunila svoju zadaću ovdje na zemlji.
Miris upaljenih svijeća i miris mnogobrojnih cvjetnih vijenaca lebdio je u polumračnoj kapelici, u koju su ulazili hrvatski vjernici, kako bi se oprostili od pokojnice.

Fra Anto, naš svećenik, uputio je dirljive i utješne riječi saučešća najprije rodbini, a onda svim prisutnima, naglašavajući, da onaj koji vjeruje u Isusa Krista, ako i umre, živjet će. Vjerom se zaista može lakše podnijeti svaki gubitak i svaka smrt bližnjeg nam čovjeka. Ali ipak ostaje gubitak, ostaje velika praznina tamo gdje je preminuli živio i djelovao. Upravo tu prazninu je teško ispuniti, teško ju je shvatiti.
Mala kolona je tada krenula kroz sjenoviti park prema Marijinom zadnjem počivalištu. Svoje hrvatske kosti, Marija će ostaviti u tuđoj zemlji kojoj je darovala i svu svoju životnu snagu, jer joj se cijela obitelj nalazi ovdje u Njemačkoj, gdje će mladi vjerojatno i zauvijek ostati.

Nakon kraće molitve, lijes s posmrtnim Marijinim ostacima, radnici pogrebnog poduzeća, počeli su spuštati u grob.
Najednom je prodoran i bolan vrisak odjeknuo iz grla Marijine kćerke Danijele. Bio je to vrisak koji para srce, vrisak koji je ujedno i vapaj jednog slomljenog srca od velike tuge, srca koje je sigurno krvarilo. Ovaj vrisak bio je ujedno molitva i bespomoćni znak jednog nemoćnog čovjeka da se suprostavi strahoti smrti i njezinim posljedicama, bespomoćan zaustaviti vrijeme, zaustaviti ukapanje voljene majke.

Val sućuti i sažaljenja razlio se u srcima svih prisutnih i natjerao suze na oči. Vidjela sam suzu i u očima svećenika, te sam pomislila:
„Čuj i vidi, Marija, koliko te tvoji ljube!"
Činilo se kao da je vjetar žalosnije zacvilio, potresao zlatno lišće koje je počelo padati po grobu, kao da želi pokazati da i ono svake godine umire, ali da se i ponovno rađa u proljeće. Ako s vjerom gledamo na ljudski život, isto je tako i s ljudima. Jednoga dana, po božjoj volji i milosti, ustat će svaki na život koji vjeruje u Krista Spasitelja; na život u kojemu više neće biti smrti, niti jauka, niti patnje, niti boli.

Grupa hrvatskih vjernika, tiho se razilazila svojim kućama, svi ganuti ovim događajem, puni sućuti i neke čudne sjete, svjesni svoje osobne krhkosti i prolaznosti. Samo je vjetar tiho cvilio kroz ogoljele krošnje drveća, pjevajući tužnu uspavanku Mariji, dok je zlatno lišće šuštalo i kovitlalo se ispod nogu hrvatskih vjernika. Njemačka zemlja postala je plemenitija i bogatija za još jedno hrvatsko tijelo.

Katica Kiš