Katica Kiš: Uslišana molitva

Doista, tko god ište, prima; i tko traži nalazi; i onomu koji kuca, otvorit će se!" Mt.7,7-8

Kao mnogi Hrvati, tako je i Dragan, rodom iz Žepča, B i H, došao 1988. godine u Njemačku u potrazi za boljim životnim uvjetima i boljoj budućnosti. Bio je oduvijek dobar vjernik, jer su se kršćani u Bosni morali vjekovima boriti za opstanak svojih vjerskih uvjerenja, budući da je Bosna bila nekoliko stoljeća pod turskom vlašću, koja nije tolerirala kršćanstvo.

Kad je Draganu poginuo brat Ilija u saobraćajnoj nesreći 1992. godine, on je zavapio Bogu:
„Bože, ako ikad budem imao sina, zvat će se Ilija".
Iz ljubavi je ušao u bračnu zajednicu sa suprugom Mirom i uskoro im se rodio sin, kojega su zaista nazvali imenom Ilija. Dijete je bilo zdravo do 10. godine, kada su jedno ljeto pošli na godišnji odmor u Rijeku. Cijeli dan su se kupali u moru i odmarali na plaži. Navečer je sinu Iliji naglo pozlilo. Dobio je temperaturu, obuzela ga je opća slabost, te se hvatao rukama za zid i napokon pao na pod. Prevezli su ga u bolnicu na pretrage koje su trajale tri dana. Na veliku zabrinutost i tugu roditelja ustanovljeno je da Ilija boluje od opake bolesti epilepsije te da će cijeli život morati uzimati medikamente.

Ova sinova bolest uzdrmala je temelje njihove bračne zajednice. Dragan je postao, zbog životnih teškoća sklon piću, kako bi makar na kratko vrijeme zaboravio sve životne nedaće, što je još više pogoršalo njihov međusobni život. Godine 2004, na sam Božić, njegova supruga Mira ga je napustila, jer više nije mogla podnositi ovakav neuredan život, odvela sa sobom djecu, a Dragana ostavila samog u stanu. Na ovaj blagdan Isusovog rođenja, kada se mnoge obitelji raduju, Dragan je ovako sam i napušten proživljavao najteže trenutke u svojemu životu. I opet se opio do besvijesti. U tom teškom trenutku osjećao se vrlo usamljenio i izgubljeno, bez vjere i nade u bolju budućnost. Pomišljao je i na samoubistvo, jer mu se činilo da ovaj zemaljski život za njega više ne donosi nikakvu radost, ljubav, mir...
Kada se otrijeznio i došao svijesti, shvatio je da mu samo Bog može pomoći. Božja ljubav ga nije napustila. U tom trenutku, smogao je snage kleknuti pred Kristovo raspelo i otvoriti Bogu svoju ranjenu dušu i srce koje je krvarilo. Ostao je tako oko tri sata skrušeno se moleći Gospodinu da mu pomogne u ovim teškim trenucima. Tada je dobio duševni poticaj da čita jednu knjigu iz Međugorja. Tu je pronašao, u sličnim životnim primjerima sebe i svoj životni put. Ostao je nekoliko dana sam, dok je supruga bila s djecom.

Uskoro je dobio poziv na sud, a zatim i nalog da napusti zajednički stan. Otišao je kod svoje sestre Marice u Frankfurt.
Čuo je za karizmatičku duhovnu obnovu kod sestre Margarithe u Bad Sodenu. Upoznao je tu sestru u kući Raphael koja je imala posebne duhovne darove i povjerio joj svoje životne poteškoće, te mu je ona priopćila da će uskoro biti sve dobro. Na ovim karizmatičkim susretima, mnogi vjernici su vidjeli Dragana kako se žarko, ustrajno i skrušeno moli Gospodinu. Već prije samog početka susreta, Dragan je klečeći molio, dok su mu suze pokajnice tekle mlazovima niz lice, topeći pod na kojemu je klečao. Ljudi su se čudom čudili i pitali se, kakva je to nevolja i nesreća stigla ovog jadnog čovjeka da se toliko usrdno i intenzivno moli Gospodinu. Dragan je predao sama sebe i svoj život u Božje ruke, donio sav životni teret pred Isusa Krista, kajući se zbog svojih grijeha i propusta, moleći Gospdina za pomoć, jer sam više nije mogao ništa učiniti. Kada se iskreno i usrdno molio, dugo klečao, nije obraćao pažnju na druge ljude. Suza je suzu stizala kada se molio za svoje potrebe, za svoju obitelj, a napose za svoga bolesnog sina Iliju, nadajući se i vjerujući čvrsto u Božju providnost, milost i pomoć.

Snaga žarke molitve i čvrste vjere učinila je svoje. Gospodin se smilovao Draganu, jer se danima iskreno i usrdno molio, često posjećivao Misna slavlja moleći se i za svoju suprugu Miru da ju Gospodin obrati. Poslao ju je na sv. Ispovijed kada je naš karizmatik fra Ivo Pavić bio u Rüsselsheimu. Potom ju je upitao:
„Vjeruješ li ti da Isus može ozdraviti naše dijete?"
Supruga se također obratila i povjerovala rekavši:
„Ako ti kažeš da ove tablete više ne trebam davati svom sinu Iliji, ja u to vjerujem".
Potom je Dragan bacio tablete, jer je vjerovao čvrsto da će Isus izliječiti sina. Nakon tri mjeseca otišli su liječniku koji je ustanovio i potvrdio pravo čudo ozdravljenja od epilepsije njihovog sina Ilije. Draganova molitva je bila uslišana, jer „ljudima je nemoguće, ali je Bogu sve moguće".
Dragan je posjećivao svoju djecu i suprugu i jednoga dana imao je divan osjećaj da će se zauvijek vratiti svojoj kući, djeci i supruzi. Još uvijek se usrdno molio Gospodinu rekavši:

„Neka sve bude u ime Isusovo", jer je vjerovao kada se namjera ili posao stavi pod zaštitu Isusa Krista, tu zlo više nema pristupa. Kad je došao kod svoje supruge ona ga je upitala:

„Jesi li donio i svoje stvari?" Taj dan su se supružnici pomirili. Draganova molitva je i ovaj puta bila uslišana. Gospodin je sastavio ono što je bilo rastavljeno. Njihova ljubav pobijedila je svaku neslogu, razdor i mržnju.
Draganova skrušena i žarka molitva Bogu svemogućemu bila je uslišana, jer je molitva izraz naše vjere, nade i ljubavi; molitva je najveća moć na ovoj zemlji. Ono što je kući temelj, to je molitva našoj duši.

Danas Dragan živi u miru i harmoniji u sretnome braku, a njihova je kuća - kuća molitve. On nikad neće zaboraviti Božju ljubav i milosrđe i nema te cijene koju ne bi platio da ovo dobiveno blago i sreću ne izgubi. Njegov život je sada u znaku nove nade i novog početka pravednijeg života u ljubavi. Nastoji poštivati Božje zapovijedi, ljubeći Boga i svoje bližnje, živeći svoju vjeru kao pravi obraćeni kršćanin.