Katica Kiš: PROPOVIJED A 3

Na ovu treću nedjelju uskrsnog vremena stoje u katoličkom redoslijedu čitanja dva Evenđelja na izbor, prema tome da li je uskrsni ponedjeljak u jednoj zemlji blagdan ili nije. Njemačka pripada onim zemljama, drage slušateljke i slušatelji, koje slave dva uskrsna dana. U svijetu ove zemlje bivaju zaista jedna manjina koja nestaje. Stoga izabirem poznatu pripovijest iz Emausa, iz Lukinog Evanđelja.
S njom odgovara Luka na pitanje koje nam se danas postavlja: Kako mogu ljudi koji nisu bili suvremenici Isusovi, doći do vjerovanja u njegovo uskrsnuće, njega susresti? Luka govori uistinu o «dvojici Isusovih učenika» (Lk 24,13) Kasnije jednog od njih naziva imenom: «On se zvao Kleofas» (Lk 24,18) Drugi ostaje anoniman. Svaki iz Lukine zajednice ili pak svaki kršćanin danas može (ovdje) svoje ime uvrstiti, identificirati se s ovim.

Zakopane nade

Ova dvojica pak govore o nečemu što treba biti poznato svakom vjerniku. Oni govore o nadama koje su morali zakopati: «Ono o Isusu iz Nazareta» (Lk 24,19) Kroz njegovu smrt na križu uništen je njihov vjerski fundament. Ne pomaže im vjerojatno niti to da su drugi, naime žene, kroz anđela pronašle novu vjeru «On živi» (Lk 24,23) Odlučujuće za oba učenika jest što i za ove žene znači: «Njega osobno pak nisu vidjele»(Lk 24,24) Jezgra kršćanskog vjerovanja jest jedan osobni susret s Kristom. Držati za istinito i preuzeti svjedočenje trećih, nije dovoljno. Ali kako je moguć osobni susret s Kristom?

Mogućnosti susreta s Kristom

Prva mogućnost susreta s Kristom je njegova sljedba koju vjernik ne mora osobno kao takovu prepoznati: Njihovim očima bi uskraćeno da Ga mogu prepoznati(Lk 24,16)
Druga mogućnost susreta s Kristom je čitanje s razumijevanjem «cijelog Pisma od Mojsije do svih proroka» (Lk 24,27) Vođen Duhom čitalac će prepoznati da su ova obećanja ispunjena u Isusu.
Treća intenzivna mogućnost je blagovanje njegove hrane, gdje je On gostoprimac a vjernici njegovi gosti. To se svečano naziva kod Luke: «Dok je sjedio s njima za stolom, uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade.» (Lk 24,30) Svaki kršćanin čuje pri tom riječi Isusa u prostoriji za blagovanje. Djelovanje dogođenog mijenja život: «Njima se otvoriše oči i prepoznaše Ga» (Lk 24,31) Istodobno se i nebo kratko otvorilo. Ali to je bilo dovoljno.

Kada na koncu znači «ali njega nestade ispred njihovih očiju» (Lk 24,31), ne znači to vraćanje na početno stanje, u pomanjkanje nade i vjerovanja. Naprotiv. Njihov susret s Kristom čini da se vraćaju u jeruzalemske zajednice koje su napustili. Tamo dolazi da izmjene (iskustva) i uzajamne potvrde: «Gospodin je zaista uskrsnuo i ukazao se Šimunu». (Lk 24,34) A oni su mogli propovijedati što su na putu doživjeli i kako su ga prepoznali u lomljenju kruha» (Lk 24,35) Pronađena vjera u osobnom susretu s Kristom, tjera u vjersku zajednicu - tada kao i danas. U osamljenosti je teže i ostaje teže vjerovati - da, to je trajno jedva moguće.

P. Ulrich Behlau (Prijevod s njemačkog: Katica Kiš)