Katica Kiš: PROPOVIJED A 2. Nedjelja Došašća

Nastup Ivana Krstitelja
Nastup Ivana Krstitelja, kako se poručuje u Matejevu Evanđelju, budi u meni dvojne osjećaje. Tu je najprije divljenje. Njegova radikalnost, njegova marljivost i njegova ozbiljnost, djeluju tako da imam respekt od njega. Kod pogleda na njegovu opremu, počinjem se ipak zbunjivati. On djeluje na mene pomalo teatralno, upadno i pomalo penetrantno. Tu se počinjem pitati: Da li je on pravi? Kuda ide navečer, kada je gotov s propovijedi? Kako dugo će on to izdržati? Da li je on religiozni fanatiker ili jedan bezazleni zanesenjak? On me podsjeća na ulične propovjednike u velegradovima. Također i ovdje mi pada teško i njih uvrstiti. On me podsjeća i na vođe sekti čija je radikalnost dojmljiva, od kojih se istovremeno plašim da su sposobni i na brutalnost.

Propovijed Ivana Krstitelja
Također i njegova poruka me baca tamo i amo. Slažem se s njim, kada on tako neopredijeljeno zahtijeva povratak Bogu, bez za i protiv. On ima hrabrosti čvrsto zgrabiti ugledne farizeje i saduceje. Ako pak pogledam što on pojedinačno zahtijeva, osjećam se prilično bespomoćno i napušteno: Obraćenje? «Ne samo tako», odgovorilo bi se u Austiji na jednu takovu propovijed. Kako treba ovo obraćenje konkretno izgledati, mi to ne čujemo.
Na neki način nalazim se opet u društvu farizeja, koji su se trudili ozbiljnije nego prosjek tadašnjeg društva za Bogu-ugodnu pravednost. Što se na tome može kritizirati? Ja ne bih želio biti izjednačen sa saducejima i htio bih prije svega znati, zašto neću uspjeti pred prijetećim sudom...
Meni je simpatično kako Ivan najavljuje jednoga, koji ima više toga za reći nego on. Čini me znatiželjnim na onoga koji će krstiti vatrom i Duhom svetim. U čemu se sastoji veća vrijednost vatrene propovijedi Isusa u odnosu na vodenu propovijed Ivana? U čemu se sastoji tzv. viša kvaliteta očekivajućeg Duha svetoga?

Novo je nužno potrebno
Ono što mi se sviđa i također uvjerava na Ivanu jest njegova istinitost i iskrenost. On osjeća da nešto nije u redu u tradicionalno-religioznom sistemu kojega reprezentiraju farizeji i saduceji. To ne donosi uvjerljive plodove. Oni su samo pobožni i imaju strahopoštovanje prema Bogu. Imaju suosjećaja i prema siromasima. Njihova milostinja je poravnala poneke nepravde njihovog vremena. Oni pak nemaju hrabrosti i dalekovidnosti da na sistemu nešto i promijene. Oni pokušavaju prevazići sve druge sa svojom pravednosti. Hoće biti bolji i bolje činiti nego drugi. U jednom vjerski učinkovitom društvu izvršuju oni velike učinke. Ivan je dio ovoga sistema, možda čak da i sam to ne vidi. On pokušava živjeti radikalnije nego svi ostali, iako osjeća da nešto nije u redu. Osjeća da je nešto novoga potrebno, ali to ne može još imenovati. Na proročki način vidi on nužno potrebno novo dolaziti u Isusu.

Duh solidarnosti
Kako to novo treba izgledati, pokazuje tekst čitanja kod Izaije. On najavljuje jednog novog duha pravednosti, koji ne odlučuje prema čula-kazala i ne nastavlja ono što je do sada bilo uobičajeno, već se stavlja na stranu bespomoćnih i siromašnih, te njima donosi njihovo pravo. U Isusu se ostvaruje ovaj novi duh. On prevazilazi duha natjecanja u biti-bolji i stavlja duha solidarnosti sa siromašnima na ovo mjesto.

Vizija jednog novog društva
Tamo gdje su jaki solidarni sa slabima, ne napuštaju ih tamo gdje oni ne mogu sudjelovati. Oni znaju kako je svaki opremljen s drugim jakostima i da svaki ima i svoje slabosti. Tamo gdje ljudi spoznaju svoje slabosti, te stoga i svoje jakosti dijele s drugima, nastaje vizija jednog novoga društva. Kako ono izgleda, kazuje nam drugi dio iz Izaijinog čitanja, tamo gdje se sprijatelji vuk i janje, panter i jare, tele i lav, krava i medvjedica. Nesumljivo je to sve pomalo iluzorno. Ipak ova vizija nam pokazuje pravac.
Na početku trećeg tisućljeća ima mnogo toga na čega možemo biti i ponosni. Čovječanstvo je pronašlo takove snage i naučilo ih koristiti, o kojima se nisu usudile niti sanjati prijašnje generacije. Upravo zapadni svijet je svjestan svojih jakosti. Jaki stoje rado u iskušenju da slabe prepuste i ostave u svom vlastitom društvu, u siromašnim zemljama. Oni se brane od toga da nuždu slabih uzimaju ozbiljno i da primjećuju nepravednost, kako na lokalnom tako i na globalnom području.
Na početku trećeg tisućljeća, sukobljeni smo sa stvarnošću za koju se moramo stidjeti. Ja sam uvjeren, da ćemo velike probleme našega vremena, na duži period, samo moći riješiti, ako naučimo da se solidarno ophodimo jedni prema drugima. K tomu pripada i dijeljenje naših jakosti sa slabima, te da mi jakosti drugih, koji su nam do tada bili strani, naučimo štovati.

Advent
Mi smo pozvani u Došašću na promišljanje i obraćenje. Što to znači konkretno? Trebamo li mi postati još pobožniji, još bolji, još marljiviji, češće ići u crkvu i za siromahe još malo više darivati nego prošlih godina? U odnosu na tekst Biblije ove nedjelje, to je premalo. Došašće nas hoće voditi prema nečemu novom. Prema jednoj novoj vrsti pravednosti, koja ne samo da dijeli od izobilja jednih, siromašnima na drugoj strani, već da pomaže slabima da dođu do svojega prava. Ako budemo svjesni svojih jakosti i istovremeno svojih slabosti te budemo spremni da dijelimo u sveopćem smislu jedni s drugima, poći ćemo putem one vrste pravednosti pred Boga koju je zahtijevao Izaija i Isus proživio.

P. Hans Hütter Prijevod s njemačkog: Katica Kiš