Katica Kiš: Počinak u duhu ili duhovna anestezija

...ovu novu Duhovnu obnovu, dar Duha svetoga crkvi u našem vremenu. Osnovna karakteristika ove duhovne obnove su karizme, tj. darovi Duha svetoga: dar jezika, dar proroštva i dar ozdravljanja.
Molitveni sastanci svih sudionika ispunjeni su intenzivnom molitvom, meditacijom, čitanjem Božje riječi, Euharistijskim slavljima, polaganjem ruku za blagoslov i zdravlje bolesnika, slabih i starih.

Jednoga dana u Rüsselsheim došao je za nekoliko dana dr. Ivo Pavić, poznati karizmatik iz Bosanske Posavine. S prijateljicama Marijom i Katicom pošla sam i ja, kako bih vidjela ta velika neviđena čuda, što se tamo događaju.
I zaista. Sve do sada viđeno i doživljeno na hodočašćima nije se moglo usporediti s ovim što se tamo događalo. Fra Ivo se mnogo trudio da ljudima usadi u dušu i srce ljubav prema Bogu, onu ljubav koju je, vjerojatno i sam osjećao. Ljudi su se na ovom sastanku emocionlano uzbuđivali ili opuštali uz glasnu muziku, pjevanje i slavljenje fra Ivinih sljedbenika. Meni osobno je to djelovalo kao masovna hipnoza gdje poneki ljudi nisu mogli pokazivati svoju osobnu volju. Potom je uslijedilo Euharistijsko slavlje, uz prosječnu propovijed, ali su za to muzika i pjevanje bili glavni čimbenici ovog slavlja. Potom je slijedio blagoslov i pojedinačno polaganje fra Ivinih ruku na prisutne. Što se tada događalo nije bilo za vjerovati. Gotovo trećina prisutnih padala je na leđa, kao pokošena, čim bi ih se fra Ivo doticao. Asistenti su pridržavali padajuće vjernike kako se ne bi ozlijedili. Većina ih je ostajala neko vrijeme ležati na podu. Pomislila sam:

„Kakvog li predanja božjoj volji i fra Ivi, kakva li je to čežnja za Bogom i božjom blizinom!"
Prijateljica Katica, vidjevši masu kako leže na podu, ne shvativši zašto se to događa, reče uzbuđeno:
„O Bože, pa što je ovo? Zašto oni tako padaju?"
Marija se vraćala u klupu poslije blagoslova i ja ju upitah:
„Marija, pa ti nisi pala?!"
Ona mi tužnim glasom, pomalo razočarano odvrati:
„Ne, ja nažalost osta na nogama".
Upitala sam jednu prijateljicu, što je osjetila prilikom pada na zemlju. Rekla mi je da je osjećala savršeni mir, toplinu, blaženstvo i kao da ju neka nježna ruka miluje po obrazima.

Iako čuju sve oko sebe ne mogu i ne žele odmah ustati, jer su im tjelesna osjetila slabija od duhovnih i stoga što se jednostavno u tom stanju osjećaju blaženo.
Ako bivaju tada zaista ispunjeni Duhom Svetim, njihov budući kršćanski, djelotvoran i plodonosan život bi to trebao i pokazati. Trebali bi postati nova stvorenja, puna ljubavi, milosrđa, razumijevanja i mira - oslobođena od mnogih grijeha i poroka - bliže svetosti.
Mislim da svako ima pravo moliti se Bogu onako kako on to najbolje misli i umije. Ponekim vjernicima je potrebna glasna muzika i glasno pjevanje, a ponekima mir i tišina. Ako se pak istinski, žarko i skrušeno mole Gospodinu, svejedno je gdje se mole - bilo sami, bilo u molitvenoj zajednici, jer Gospodin sve vidi, poznaje ljudsko srce i čežnju ljudske duše za svojim stvoriteljem.

O fenomenu ovog padanja na pod, prilikom polaganja ruku na blagoslov, fra Bebić je jednom, pomalo zajedljivo, rekao:
„Ja se ne molim Bogu da vjernici padaju, nego se molim da oni ustaju".