Jugoslavija je pobila velik broj svećenika, otela crkvena imanja. Neka ova država ispravi nepravde

Biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski Ratko Perić u intervjuu za Miportal.hr govori o životu, ređenju, izazovima, Hrvatima u BiH... Intervju biskupa Ratka Perića prenosimo u cijelosti.

Preuzvišeni gospodine, uz kršćansku zahvalnost za sve učinjeno u 50 godina svećeništva i, od toga, 27 godina biskupstva, dopustite osobniji pristup: nagledali ste mnogo nevolja, prosijali mnogo duhovnoga žita i kukolja. Naš je dojam da još uvijek zračite svježinom, radošću i nadom. Kako je danas biti biskup u Mostaru, u BiH i Hrvatskoj?

– Kršćansko-koncilskom radošću i nadom – da! Svježinom? – Vrijeme nosi svoje breme. Slijedeći crkveni kanon, prije više mjeseci predao sam odreknuće od službe u Papine ruke. Očekujem nasljednika po Duhu Svetomu. A dotle sve se redovito odvija. Biti biskup u Mostaru, i u BiH, i u RH i jučer i danas i sutra znači: “podnositi tegobe i žegu dana“, odnosno „mnoge nevolje“. Biskupska katedra daje dostojanstvo biskupu, a biskup opravdava ili ne opravdava takvo dostojanstvo. On je po službi učitelj, posvetitelj i upravitelj u zajedništvu s drugim biskupima i „cum Petro et sub Petro“.

Koji su vam bili najradosniji trenutci tijekom Vašega dosadašnjeg svećeništva i biskupstva, a što su bili najteži izazovi?

Najradosniji, sve po milosti Božjoj: – Svećeničko ređenje s četvoricom kolega u Prisoju na Petrovdan 1969. rukopolaganjem biskupa Petra Čule; – Mlada Misa u Rotimlji, 22. kolovoza iste godine. – Pozdrav papi Ivanu Pavlu II. u Papinskom hrvatskom zavodu i u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 21. listopada 1989. – Oslobođenje grada Mostara od agresora, 11. lipnja 1992. na dan proglašenja koadjutorom biskupu Pavlu Žaniću. – Sedam beatifikacija mučenika naše Crkve: nadbiskupa Stepinca u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., Pet Kćeriju Božje Ljubavi – Jule, Berchmane, Antonije, Krizine i Bernadete u Sarajevu, 24. rujna 2011. i don Miroslava Bulešića u Puli, 28. rujna 2013. – Proslava 25. obljetnice episkopata u Mostaru, 14. rujna 2017.

Najteži izazovi?

– Dolazak u Trebinje za župnika, 17. prosinca 1971. – Preuzimanje predavanja ekumenske teologije na Bogoslovnoj školi u Sarajevu, u studenome 1974. – Ulazak u rektorsku službu u Zavodu sv. Jeronima, 8. veljače 1980. – Prihvaćanje Papina imenovanja za biskupa koadjutora, 29. svibnja 1992. – Osnivanje, zajedno s biskupom Žanićem, četiriju novih župa u Mostaru, odjelidbom od katedralne župe, 6. siječnja 1993. – Pohod franjevcima u šest dekanatskih mjesta (Duvno, Posušje, Široki Brijeg, Gorica, Humac i Čitluk) zajedno s generalnim vikarom Reda manje braće, p. Stephanom Ottenbreitom, ofm, – kao suizvršitelji Dekreta Romanis Pontificibus, postavljeni od Kongregacije za evangelizaciju naroda – radi potpisa Izjave o posluhu u smislu primanja pastoralnoga dekreta u Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, 19.-20. lipnja 2000. Tada je većina franjevaca potpisala provedbu Dekreta. – Izbor u peteročlanu Komisiju za proučavanje osobe i djela blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, pod pokroviteljstvom Svete Stolice, srpanj 2016. – srpanj 2017.

Pozicionirajte nam, biskupije kojima upravljate: Mostarsko – duvanjsku i Trebinjsko – mrkansku. Naša javnost o tome premalo zna? Kakva je, posebice, budućnost Trebinjsko-mrkanske biskupije i katolika u njoj?

– Mostarska: od Bune do Duvna, od Konjica do Gabele Polja uključujući, od 1890., župu Nevesinje s Fočom, Čajničem, Kalinovikom, Ulogom i Gackom, svega 66 župa. A Trebinje od Stjepan Krsta do Neuma i od Domanovića do Trebinja s 15 župa i biskupijskim centrom u Stocu. Trebinjska povijesno ima tri otočića u Jadranu: Bobaru, Supetar i Mrkan, po ovome nazvana i mrkanska, bila je pod upravom iz Dubrovnika od 1819. do 1890., a od tada do danas pod Mostarom. Trebinjska biskupija nije administratura, nego prava biskupija koja ima mostarskoga biskupa za apostolskog administratora.

Vaš svećenički i profesorski život obilježila je dionica u zavodu Sv. Jeronima. O tom vremenu malo se u našoj javnosti zna, pa nam opišite borbu za tu ustanovu u Vatikanu?

– U pet redaka pet stoljeća, je li? Mi smo Hrvati od Ulcinja do Rovinja i od Trebinja do Petrovardina službeno bili u Rimu Illyrici i Illirici, od 1451. sve do 1971. godine. Rektor Đuro Kokša uspio je kod Svete Stolice te Iliriče preimenovati u Croate s nazivom: Hrvatski zavod. Papa je dodao i naslov Papinski. Osamdesetih godina, u vrijeme moga mandata, to je provedeno i na svim civilnim forumima. Bitka oko imena posebno se vodila od 1901. do 1911. i od 1924. do 1928. A u to su se bile umiješale: vlada austrijska, vlada mađarska, vlada talijanska, vlada crnogorska u suradnji s vladama srpskom, ruskom i francuskom, konačno vlada srpsko-hrvatsko-slovenska. Hrvatski je episkopat bio kompaktan, na čelu sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Stadlerom do 1918. Sve je izvučeno na čisto. Tako da smo mi u Rimu priznati punokrvnim Hrvatima tek od 1971.

Svoju svećeničku formaciju počeli ste od najmlađih dana. Nizale su se postaje: Sjemenište Šalata, Bogoslovni fakultet Zagreb i Rim, Visoka teološka škola u Sarajevu, rimska sveučilišta. Kakva je, po Vašem mišljenju, proteklih desetljeća, bila razina odgoja i intelektualne formacije budućih svećenika?

– Dvije se opasnosti nadvijaju i medijima raznose nad današnje čovječanstvo: sekularizam, sustav zatvoren u ovaj svijet, bez Boga, i relativizam u svemu, sustav bez apsolutnih vrijednosti koje bi sezale u vječnost. I Crkva je zaskočena tim prijetnjama. Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, Gospodin Isus ušao je u ovaj svijet utjelovljenjem u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga, a uskrsnućem izišao u novu životnu sferu i otvorio odgovore i na sekularizam i na relativizam. Ne će nas ti vjetrovi ovoga svijeta pomesti ako se budemo držali nauka i zakona Kristova.

Jeste li danas zadovoljni formacijom sjemeništaraca i bogoslova?

– Nije ni formacija svuda ista, niti su sjemeništarci i bogoslovi svuda jednako zadovoljni. Glavni, primarni ili temeljni odgoj daje se u malom sjemeništu, od 15. do 19. godine. Danas u nekim bogoslovijama ima više kandidata koji nisu vidjeli maloga sjemeništa, a završili su neku srednju školu koja po sebi ne priprema za studij filozofije i teologije, nego onih koji su došli iz sjemeništa. Kada se ima sve to u vidu, i kriteriji se odgoja pomalo spuštaju da se izađe u susret pridošlicama. Biskupi su nerijetko u škripcu koga postaviti za odgojitelje, koga za duhovnika. Ako su poglavari nezadovoljni svojom službom, kako ćeš očekivati da bogoslovi budu zadovoljni poglavarima. Danas je stanje takvo da je pitanje hoće li poglavari u dogledno vrijeme imati koga odgajati u bogoslovijama. Kriza nas nagoni da će nam biti veća briga nova zvanja, nego sam odgoj.

Posljednjih desetljeća jasno istupate u našoj javnosti: civilnoj i crkvenoj. Recite nam, zapravo pojasnite, što znači biti biskup i koja je uloga biskupa?

– Biskup bi trebao biti teološki opremljen, moralno hrabar, crkveno jasan. Pastir koji ne samo raspoznaje glas svojih vjernika i svećenika, nego i onaj koji zna odgovorno voditi povjerene mu duše. Ono što se ustručava reći ili napisati vjernik ili svećenik, tu bi biskup morao nastupati neustrašivo, istinito i razgovijetno. U posljednje vrijeme upadate u dijalog i rasprave na mnogim bojišnicama. Ističete sigurnost i važnost Učiteljstva.

Dovodi li se, pomalo, i u našoj crkvenoj javnosti u pitanje hijerarhijski ustroj Crkve?

– Ne vidim da bi se dovodio u pitanje hijerarhijski ustroj Crkve, jer tu su biskupi svjesni svoje službe, zadaće i ovlasti. Shizma nastaje kada se biskup odvoji od zajednice i formira svoju skupinu vjernika. U nas toga nema. Čini mi se nedovoljno jasno reći da moramo biti otvoreni prema onima koji „drugačije“ misle. Taj je pojam rastezljiv do škandala: Kalvarija nije Areopag, iako su se mogla čuti najrazličitija golgotska mišljenja: Siđi s križa pa ćemo ti vjerovati. Druge je spasio neka spasi sam sebe! Po našem Zakonu on mora umrijeti! Oče, oprosti im jer ne znaju što čine! Isuse, sjeti me se kada u raj dođeš! Znamo koja su mišljenja mjerodavna, istine vječne, Objava. A koja su – besmislice ljudske!

Je li teologija u službi Učiteljstva ili se odviše osamila kao čista znanost? Zašto ste kritički progovorili o nedavnom teološkom susretu u Dubrovniku?

– Može li se protumačiti stajalište jednoga Pape koji bi se lišio teološke pomoći Kongregacije za nauk vjere kojoj je upravo to glavna zadaća? Može li se razumjeti da se jedan biskup ili kardinal ne služi profesorima svoga fakulteta da mu pomognu u nacrtu poslanica, okružnica? Ne vidim da se naša teologija pretvorila u čistu znanost. U Zagrebu se svake godine održava Teološko-pastoralni tečaj. Ne samo teološki. Razlog mojemu „kritičkom osvrtu“ bio je u raščišćavanju teoloških pojmova. Sve je bilo javno, u medijima. Bio je to poziv da jedna feministička „teologinja“ – kako ćeš je drukčije osloviti nego pod navodnicima? – ne može prosipati zlo sjeme i očekivati da se mi prilagodimo tomu zlosjemenu, kao nečemu „različitu“ od pšenice i da poštujemo tu njezinu „različitost“, otrov. Ne može se na teološkoj školi buncati što komu padne na pamet ili reći studentima da se kritički postave prema onomu što čuju. Izabrat će točno ono što udara u srž Crkve: zanijekat će božanstvo Isusa Krista, zanijekat će opstojnost đavla, zanijekat će u Evanđelju autentičnost Isusovih riječi jer tada nije bilo magnetofona, prihvatit će da se pričest jednako daje parovima koji su u zakonitu braku i u preljubu, poigravat će se idejom o ređenju žena i o ukidanju celibata i slično.

Pisali ste i o stanju u Europi. Snažan je Vaš tekst „Kako kršćani konstruiraju križni put?“ (19. travnja 2019.). Je li vrag donio novu šalu i prijevaru? Što se to događa s katolicima Europe?

– Križ je poput onoga kamena temeljca: Tko s križem i s Križnim putom izvodi prijevare i šale, padne li na njega, „smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Bog se ne da izrugivati, ni od katolika ni od bezvjeraca! Psalmist u molitvi Bogu veli: „Poštenu poštenjem uzvraćaš, a lukavca izigravaš!“ (Ps 18, 26–27). Ne može se Boga predriblati! A neki misle da može, pa i među biskupima.

Vidljiv je Vaš doprinos tzv. „Svetoj Hrvatskoj“. Aktualizirali ste naše duhovne velikane, a knjigom „Nada koja ne postiđuje“, prvog heroja u koloni hrvatskih pobjednika, Bl. Alojzija Stepinca. Što o tome trebaju znati sadašnji i budući naraštaji Crkve u Hrvata?

– U prvoj polovici prošloga stoljeća nositeljima duhovnih zvanja stalo je da sveto žive u svojim staležima. A nama u drugoj polovici stoljeća i početkom ovoga kao da je više stalo da što više kandidata iz Crkve među Hrvatima vidimo ovjenčane blaženom ili svetom krunom na oltaru. Na primjer, u periodu od 1912. do 1924. živjelo je više od 20 svetaca, blaženika i slugu Božjih (Antić, Benigar, Bulešić, Gabrić, Lang, Mahnić, Mandić, Merz, 5 Drinskih mučenica, Durković, Muzić, Palić, Peran, M. Petković, Stadler, Stantić, Stepinac, Vošnjak, Ž. Ivasić…). A u drugoj polovici 20. stoljeća i u ovih 13 godina početka 21. stoljeća beatificirano je Devetero, a kanonizirana Trojica svetaca. Pišući o Mariji Petković, dva izdanja Kćeri poslušna (2003. i 2004.), učinilo mi se važnim donijeti kratke životopise naših svetaca i blaženika. A od studenoga 2017. svakoga mjeseca u Crkvi na kamenu sažet je životopis slugu Božjih, blaženika i svetaca koji pripadaju dotičnu mjesecu. Ako ispustimo iz vida konkretnu svetost života, kakvi smo onda kršćani, katolici?

Mnogi će reći da iza sebe ostavljate neraščišćene stvari i da su posebno franjevci kod Vas kamen spoticanja. Što zapravo Vi o njima mislite?

– Treba jasno reći da nije katolički fratar onaj koji misli ili koji se vlada kao da je župa njegovo vlasništvo. Nije. Ni po „historijskom“ pravu ni po nekim zaslugama. Župa je Crkvino vlasništvo. A Crkva je Božja. Mi smo sluge, „sluge smo beskorisne“, pa i kada smo sve učinili po dužnosti (Lk 17,10). Mi danas djelujemo u jednoj službi, sutra u drugoj. Sveta je Stolica dekretom iz 1975. zajamčila u Hercegovini polovicu vjernika pastoralnoj brizi franjevaca. Na drugoj su polovici svi ostali. A još smo daleko od te „idealne“ podjele. Što o fratrima mislim? Kada se drže katoličke ekleziologije i Zakonika kanonskoga prava, više su nego poželjni i potrebni suradnici u biskupiji.

Svoje ste snage trošili i u tzv. „fenomen Međugorja“. Ove godine niste ondje bili ni na krizmi. Međugorje je stavljeno pod patronat Svete Stolice. Ima li suglasja o budućnosti Međugorja? Može li se nekako pomiriti stajalište Svete Stolice i mjesnih biskupa u Mostaru?

– Četiri su teološke komisije osnovane i djelovale da ispitaju radi li se o autentičnim ukazanjima ili ne. Očekivalo se proglašenje pravorijeka. Papa je rezervirao sebi i daljnji studij i pravorijek. Po svomu Vizitatoru preuzeo je pastoral i domaćih i došljaka. Pa i kada Papa proglasi je li neko ukazanje vjerodostojno ili nije, župni pastoral ostaje. U tom pogledu nije bilo nesuglasja. A takozvani „hodočasnici“ mogu dolaziti spontano ili umjetno. Medijska propaganda uvijek je imala svoga udjela i utrška.

Kažu neki analitičari Vama blizu da Vas „fratri nisu voljeli, a da su Vas se Vaši bojali!“ Biskupe Ratko, kako biskup na ovo može odgovoriti?

– Svima je bilo vidljivo da smo se uzajamno poštovali i poštujemo.

Jedan mi je prelat doslovce ovako rekao: „On je katedrala, a oko njega su stećci! Tvrdi i prezahtjevni!“ Znači sve kamen do kamena! Ima li po Vama što pozitivno u ovoj tvrdnji?

– Svi trebamo biti kao stećci ako se radi o čvrstoći vjere i morala. Ima istina o kojima se ne može raspravljati, pogađati i trgovati. Tu se hoće stećak. A ima stvari gdje je poželjna i potrebna fleksibilnost, elastičnost. Isus je to poslovično rekao: „Bezazleni kao golubovi, a mudri kao zmije“. Zmija mudro čuva glavu, a ako joj se rep i otkine, narast će. Možemo se pogađati o kamatama, ali ne o glavnici.

A, napokon, famozni „Hercegovački slučaj“. Što se zaključilo na tom planu?

– Zaključilo se i potpisalo 1999. godine da će se provesti dekret „Romanis Pontificibus“ iz 1975., po kojem dijecezanskom kleru u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji pripada osam župa: Blagaj-Buna, Crnač, Čapljina, Gradac Mostarski, Grude, Jablanica, Ploče-Tepčići i Nevesinje. Pobuna od 10-ak franjevaca omela je da se dekret provede u potpunosti. Stanje je sada ovakvo: Nevesinje i Jablanica više se ne ometa, posve su na raspolaganju biskupu. Ali vjernika sve manje. Župne urede i župne crkve s polovicom vjernika u župi Čapljini kao i sve Grude drže po tri franjevca (dvojici su po 83 godine), svi su otpušteni iz Franjevačkoga reda, suspendirani od službe i sve što čine nedopušteno rade, a nevaljano ispovijedaju, krizmavaju i vjenčavaju. U Čapljini djeluju dva dijecezanska pastoralca, imaju Pastoralni centar i imaju na brizi oko 3.000 vjernika, tj. više od polovice. Blagaj-Buna ima 3.000 vjernika, od toga ex-fratar iz Čapljine obilazi jednu šestinu. Župne urede i župne crkve u Gradcu Mostarskom i Tepčićima drže ex-franjevci iz Čapljine, ali više od polovice u Tepčićima pastorizira dijecezanski svećenik koji ima svoj Pastoralni centar s crkvom i stanom. Crnač drži jedan ex-franjevac kojemu su 83 godine.

Crkva u demokraciji. Je li se snašla? Je li izgubila ili joj je umanjen dio zadaća (npr. čuvara nacionalne baštine…)?

– Crkva je Kristova u prvom redu čuvarica i promicateljica dvotisućljetnog pologa vjere i morala. A onaj koji ne vidi da je Crkva svojom liturgijom na hrvatskom jeziku, Svetim Pismom na hrvatskom jeziku, propovijedanjem na hrvatskom jeziku, doista Majka i Učiteljica, taj je slijep na oba oka. Ako takva slijepca vodi drugi sličan slijepac, onda su se obojica uputila u jamu. Tko hoće shvatiti, neka shvati!

Pastoralne zadaće ovoga vremena: mladi, stari. Tu su i obitelji?

Mladi: ako su fizički odrasli do 24. godine, nisu odrasli ni intelektualno ni afektivno. Raste se i uči svega života. Crkva im želi pomoći, od krštenja do sprovoda. Stari: otvaraju se sve više domovi za stare i nemoćne, ali ni blizu koliko je potrebno. Kada bi mladi imali na pameti da će i oni jednom biti stari i da se sve vraća i sve plaća… Obitelji: to su Božje stanice i jedinice. Ako su one zdrave, zdravo je cijelo društveno tijelo. Ako su one kancerozno, kancerozno je cijelo društvo, i crkveno i nacionalno. Unatoč nepobitnu iskustvenu dokazu u suprotno, neki i dalje misle da mogu zlo raditi, a dobru se nadati!

Kako gledate na važnost nacionalne pomirbe i zajedništva, a sve više i crkvenoga? Kako to zajedništvo graditi?

– Kao što nam se tijelo neprestano raspada i razboljuje, a stalno ga liječimo i njegujemo, slično se događa i s crkvenim i nacionalnim zajedništvom: stalno je ugroženo i potrebno nam je svakovrsno i pomirenje i ozdravljenje. Bog nas okuplja, otkupljuje i spašava kao zajednicu, Crkvu, pa koliko god mi bili samosvojne osobe.

Kakvi su odnosi s pravoslavnima i muslimanima?

– Svaka takva zajednica – katolička, pravoslavna i muslimanska – ima svoje interese i ciljeve, religiozne i nacionalne. Ako druga zajednica ne interferira i ne ruši takve interese i ciljeve, mogući su susreti poglavara ali bez ikakva religioznog dijaloga, više da se očuva vanjski mir. Pa i to je nešto. Čuvamo mir.

Ima li ovako ustrojena, položena i vođena Bosna i Hercegovina budućnosti?

– Ova država od Daytona nema ni sadašnjosti ni budućnosti. To je država, a nije država. Protektorat, a nije protektorat. Njome upravlja Amerika, a miješa se i Rusija i Turska. Mi možemo godinu dana bez vlade i bez glave. To ti je država! Ovdje vlada pravi relativizam: je li ispravnije reći može ili more? Po „bosansku“: mere i tako i tako!

Može li i kako hrvatski narod u BiH biti ravnopravan? Što očekujete od hrvatskih političara u Hrvatskoj i BiH u tom pogledu?

– Mi smo povijesno i topografski pravi rebus, enigma. Izazov je to velik svima. I Crkvi. U Hrvatskoj je poveliko mnoštvo Hrvata iz BiH. Zahvalni smo svima onima koji mudro, sustavno, institucionalno pronalaze načina i pomažu onima koji su potrebni pomoći na području zdravlja, kulture, znanosti, školstva, gradnje. Nitko nas neće razumjeti kao što mi možemo sebe razumjeti i pokazati ruku pomoćnicu. A suradnje ima, Bogu hvala.

Broj Hrvata i katolika u odnosu na vrijeme prije rata je prepolovljen. Konstitutivnost postoji još samo na papiru. Možemo li reći da su Hrvati tako postali najveće žrtve rata?

– Pošteno je priznati da smo u ratu svi gubitnici! A mi smo u BiH gubitnici svi i nakon rata, svi i sve do sada!

U kojoj mjeri katolici u BiH žive svoju vjeru, a u kojoj mjeri je njihova vjera običajna i prigodna?

– Govorim za Hercegovinu: Ako gledaš sakramente inicijacije: krštenje, Pričest i krizmu, tu su 100 % katolici. Ako su vjenčanja između katolika, i tu je gotovo 100 %. Ako vjeru procjenjuješ po nedjeljnim katolicima, onda su vjernici do 30 %. Je li to običajno i prigodno, najbolje se vidi i po odseljenima u druge zemlje. Ako se zaustave u Hrvatskoj, uglavnom se zadrži sve ono što je bilo i u župama krštenja. To se manifestira i u duhovnim zvanjima, svećeničkim i redovničkim. Ako odlazi dalje, vjera se umanjuje kako se ide do krajeva svijeta, barem s obzirom na duhovna zvanja.

Kako na simboličnoj razini od strane države izraziti priznanje žrtvi svećenika za narodnu i vjersku slobodu tijekom komunizma i je li to uopće potrebno?

– Prethodna je država zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja. Neka ova država ispravi povijesne nepravde, vrati Crkvi što je Crkvino, a ne trebaju nikakva posthumna priznanja i ploče odlikovanja.

Hercegovci su proteklih desetljeća doživjeli u Hrvatskoj hvalospjeve kao najvjerniji i najodaniji Hrvati, ali i teške uvrjede kao oni koji su pokrali i osramotili Hrvatsku. Kako vi doživljavate Hercegovce i njihovo hrvatstvo?

– Ima najvjernijih i među Konavljanima i Srijemcima, a ima kradiša i među Istranima i Bosancima. A ima udruženih zločinačkih pothvata i u međunarodnoj. Tko poštuje tuđe, a svojim se diči, to je pravi i Hrvat, i Srbin, i Argentinac, i Ukrajinac…

Puno pišete. Je li zapostavljena pisana riječ kod nas u pokrajinskoj Crkvi i Crkvi u Hrvata? Koliko je važnost kulture kao podupirateljice vjere?

– Nije zapostavljena pisana riječ, možda jest ona čitana. Internet je „opismenio“ i one najprimitivnije koji su sposobni izbaciti sav šljam iz sebe i potpisati se. Jadna nam je kultura, i vjerska i teološka, i ljudska i nacionalna. Kada gledam neke inozemne portale, i njihove komentare, divim se čitateljima koji se natječu u kulturi s piscem glavnoga članka.

Moramo na kraju pitati: tko vam i zašto složi onaj famozni film „Od Fatime do Međugorja“ 2017.? Kako je biti optužen, i to oklevetan?

– Zloglasni film složio je režiser kojemu je generalni vikar odgovorio. Odakle mu onoliko drskosti da sve isisa iz prsta i stavi na Internet? Dva biskupa oklevetao, a nije se obogatio! Čovjek, oklevetan lažima, koja je sve jedna ogavnija od druge, miran je u savjesti. A klevetnik najbolje zna kako mu je.

Koga biste izdvojili kao primjer u Hercegovini i Hrvatskoj? Tko su po vama neupitni i najvažniji svjedoci vjere i domoljublja?

– Kako ćeš između stotina tisuća istaknuti svjedoke iz Blajburške tragedije (1945.), iz Hrvatskoga proljeća (1967.-71.), iz Domovinskoga rata (1991.-95.)? Po onome što sam čitao i čuo glasujem po dvojicu u Hercegovini: don Mate Nuić (1909.-1987. u zatvoru: 1948.-1955.) i fra Bonicije Rupčić (1910.-1984. u zatvoru: 1949.-1956.). U Hrvatskoj: nadbiskup Alojzije Stepinac (1898.-1960.), blaženi od 1998. Don Miroslav Bulešić (1920.-1947.), blaženi od 2013.

Preuzvišeni, kada biste uz 50. obljetnicu misništva i najmanje 18.250 odsluženih misa htjeli ostaviti poruku i pouku – amanet, što biste nam poručili?

– Bog ravna poviješću čovječanstva i poviješću svakoga čovjeka. Imat ćemo toliko blagoslova i uspjeha koliko se budemo Bogu molili i držali naravnoga morala, koji je Božji moral, životnih istina, koje su Božje istine. I ne zaboraviti da ćemo svi stati pred sudište Kristovo!, rekao je biskup Perić u razgovori za Miportal.