Izašao novi broj glasila 'Stopama pobijenih'
Glavni urednik i vicepostulator fra Miljenko Stojić u Uvodniku naglašava: »Zadaća je društvenih vlasti da u rasvjetljavanje mraka, što nam ga je ostavilo komunističko vrijeme, krene odlučnijim korakom. Na žalost, to se ne događa. Naprotiv, neki se odlučnije vraćaju u taj mrak.
I dok mi još tražimo kosti razbacane po raznim masovnim grobnicama, dotle društvene vlasti okreću svoju glavu kao da se ništa ne događa. Na stranu svjesni pojedinci koji čine sve što je u njihovoj moći da bi se stvari pokrenule s mrtve točke. Jedna od stvari koje su u zadnje vrijeme pokrenute, upravo zahvaljujući svjesnosti, jesu povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na području općina Široki Brijeg, Ljubuški, Neum i Posušje. Vicepostulatura ima čast da je bila njihov idejni začetnik i da prema svojim mogućnostima pridonosi njihovom uspješnom radu. Uz Božju pomoć dovršit ćemo započeti posao i onda zadovoljno odahnuti jer smo učinili što smo mogli. Od svakoga od nas zaista se ne traži ništa drugo.«
Fra Ante Marić piše o posljednjim ratnim danima na Širokom Brijegu zaključujući kako komunistima ništa nije bilo sveto. »Crkveni oltari obeščašćeni, kipovi iznakaženi, malom Gospinom kipu pilane su ruke. Narod Širokog Brijega priča da su se nakon ulaska partizana u samostan događale čudne stvari.« Tko je žena u bijelom koja je potjerala partizane iz širokobriješke crkve pročitajte, dakle, u tekstu pod naslovom: Komunističko obeščašćenje crkve na Širokom Brijegu.
Glasilo donosi i dva odlomka iz knjige fra Jerke Karačića Uspomene iz doba mučeništva koja uskoro izlazi iz tiska u izdanju Vicepostulature. Sljedeći redci su uistinu potresni: Pužući između pojedinih zatvorenika, dopustio sam, na zamolbu, da oni stavljaju svoje usne na moje uho, onda ja svoje usne na njihovo uho - tako da je izišlo da je to bila noć ispovijedanja; mnogima sam tako podijelio odrješenje - ispovjedio ih. Nedugo nakon toga većina je od njih ubijena.
O devet dana iskapanja masovne grobnice Tomića njiva u Ljubuškom piše fra Miljenko Stojić u obliku dnevnika. Tijekom komunizma milicija je revno privodila one koji bi se usudili pohoditi to mjesto i barem se kratko na njemu zadržati. Međutim, njegovim padom puk je sve događaje nastojao otrgnuti od zaborava. O njima se počelo javno govoriti i zahvaljujući poglavito franjevcima iz samostana na Humcu na mjestu masovne grobnice podignut je željezni križ s natpisom. Dnevnik donosi svaku podrobnost iz ovih devet dana koje su sudionici i svi oni koji su posjećivali mjesto iskapanja doživjeli kao novi susret sa žrtvama. Svjedoci i rodbina pobijenih iznosili su dragocjene podrobnosti iz vremena stradanja, tako da je sve to bila svojevrsna devetnica, ljubavlju izrečena za ove mučenički ubijene nevine ljude, među kojima je najvjerojatnije i nekoliko franjevaca. Koliko samo teških ljudskih sudbina... Što sve kriju posmrtni ostatci ubijenih, pokazat će daljnja stručna analiza, a potresni dnevnički zapisi slažući svjedočenja i zatečene posmrtne ostatke daju mozaik strašnih vremena. »Oko 9.30 kraj tijela br. 18, koje je bilo omotano pelerinom za koju zaključismo da je mogla biti iznad habita nekog fratra, pronašli smo i ostatke franjevačke krunice kao i dijelove habita, različite od pelerine. Ubrzo pronađosmo i dijelove moćnika koji je dotični imao uz sebe. Je li to fra Paško Martinac, fra Martin Sopta ili neki drugi ubijeni franjevac za kojeg nismo ni pretpostavljali da bi mogao biti ovdje? DNK analiza kazat će nam o kome je točno riječ. Tada će biti skinuta i žica oko njegovih šaka koja se, krvnički stegnuta, zajedno s habitom prilijepila uz kost.« Dnevnik završava riječima: »Hvala ubijenima što su nam dopustili dirati im u mir ispod gomile smeća koju su komunisti ciljano dopustili da se stvara na tom mjestu. Čim prođu svi potrebni postupci, dostojno ćemo ubijene pokopati da u miru Božjem počivaju do Sudnjega dana.«
Dr. Ante Čuvalo donosi svoj pogled na iskapanje grobišta na Tomića njivi. »Moralo bi svima biti jasno da ovdje nije riječ o traženju osvete i o nečijem zatvaranju i progonu nego o želji da se sazna povijesna istina, da naši mrtvi ne ostanu prešućeni, da ih se pokopa na dostojanstven način i da im se oda dužno poštovanje. Ako se to napravi, bit će lakše djeci i rodbini pobijenih. Bit će mirniji i oni koji su doprinijeli i sudjelovali u ovim zločinima. Traži se samo da istina već jednom ugleda svjetlo dana, a istina oslobađa. Oslobađa sve!«
Damir Šimić opisuje okolnosti partizanskih napada na Široki Brijeg i njihov zločin nad hercegovačkim franjevcima. Autor donosi kakav je bio stav hercegovačkih franjevaca prema politici. »Iz širokobriješke franjevačke gimnazije je 1943. zbog članstva u ustaškom pokretu, bio izbačen i Benedikt Benko Penavić. Dakle, Crkva u svojim redovima nije uopće dopuštala pripadnost bilo kojem pokretu, nego je samo poticala domoljublje.« Zašto zločin? »Onog trenutka kad je visokim oficirima OZNE, putem izvješća koja su dobivali s terena, postalo vidljivo da ne će moći osigurati otvorenu franjevačku potporu partizanskom pokretu i Titovoj KPJ, očito je u samom partijskom vrhu donesena politička odluka da franjevci moraju dijeliti sudbinu poraženih ratnih protivnika i drugih političkih i klasnih neistomišljenika. Takva politička odluka nije mogla biti donesena ni na razini korpusnih ni divizijskih štabova, oblasnih ili okružnih komiteta KPJ u Hercegovini ili Dalmaciji, a niti u područnim uredima OZNE. Odluku o masovnim fizičkim likvidacijama političkih neistomišljenika mogao je donijeti isključivo Josip Broz Tito.«
Dr. fra Robert Jolić predstavlja lik fra Mariofila Sivrića. »Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: "Ja ne ću od svoga naroda", te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Trenutno je teško reći gdje je točno ubijen i pokopan. Prema svjedočenjima to bi moglo biti u novootkrivenoj masovnoj grobnici u Dubravi u Knešpolju. DNK analiza na koju se čeka odgovorit će na to pitanje.«
Fra Slavko Soldo, bivši hercegovački provincijal i jedan od najzaslužnijih za pokretanje sadašnje brige o pobijenim hercegovačkim franjevcima u razgovoru za glasilo svjedoči: »Pojedinosti o stradanju fratara prvi sam put čuo pred ulazak u novicijat. Sada već pokojni, fra Blago Karačić nam je držao duhovne vježbe koncem lipnja 1967. u Slanom. U predvečerje smo se izvezli samostanskom barkom na sredinu slanskog zaljeva. Bila je bonaca. Spustili smo sidro i izmolili krunicu. Potom nam je fra Blago imao nešto važno kazati o našoj Provinciji. Govorio nam je o stradanjima kroz koja je Provincija prošla zajedno s narodom i fratrima. Pričao je s osjećajima i proživljeno na način kako to samo on može i zna. Osjetio sam da ti trenutci imaju veliko značenje. Možda su na mene ostavili dublji dojam nego sam čin oblačenja redovničkog odijela koji je uslijedio za nekoliko dana.«
Veličanstveno, krv mučenika sjeme je novih zvanja!
Dr. fra Miljenko Šteko, razlažući teološku potku kulta svetaca, govori kako se on razvijao kroz povijest. Puk je uvijek igrao i igra jednu od glavnih uloga. Nemoguće je biti svetac ako takvim nisi priznat, a Crkva je tu da to službeno ispituje i objavljuje. Zaključimo da zbog svega toga ovi postupci ovako dugo traju. No, to nije ni bitno, bitno je iznijeti istinu na vidjelo jednoga dana.
I ovoga puta glasilo Stopama pobijenih u svojim redovitim rubrikama donosi bogatstvo informacija i tako, pišući o našoj krvavoj prošlosti, postaje sve neophodnijim pomagalom u našem putovanju kroz danas i sutra. A urednik u svome Uvodniku zaključi: Svojim djelovanjem rasvijetlimo mrak oko sebe. Usudimo se misliti i bit će nam jasno što i kako trebamo učiniti.
Glasilo Stopama pobijenih je zacijelo glas istine.
Pobijeni.info
Vezani članci