Isus, samoća i osama

Obilazeći kuće i stanove prigodom blagoslova obitelji susretao sam se sa brojnim obiteljima, ali i sa samcima koji žive samačkim životom. Osjetio sam u njihovim riječima i razgovoru da im je samoća izuzetno teška. Pogotovo onima koji su imali brojnu obitelj, a sada su već godinama sami nakon gubitka bračnog supružnika. Teško je biti i živjeti sam. Teško je nakon sretnog braka spoznati da si ostao sam ili sama, bile su najčešće izjave samaca. Iako neke posjećuju djeca i unuci, samoća ostaje i dalje prisutna. Nakon dinamičnog obiteljskog života, vrijeme se pretvorilo u bol samoće, u bolni teret duše. Teško je bilo što kazati samcima kao dobar savjet u takvoj boli duše. Ono što sam često činio, bio je moj osobni poticaj izrečen riječima: budite hrabri. U vrlo kratkom vremenu nemoguće je dati pravu riječ osamljenima koji trpe samoću. Hvala Bogu, ima onih koji su vrlo hrabro osmislili svoju samoću. Tako sam sreo gospođu koja već ima 70. godina, dobrog je zdravlja i pobijedila je samoću. Riječ je o vrlo altruističnoj osobi koja obrađuje veliki voćnjak, a dobivene sokove na jesen najčešće dijeli svima. Uživa u prirodi, u cvjetanju svake svoje voćke, u košnji trave. Na kraju razgovora rekla mi je da se svaki dan moli Duhu Svetom za snagu koju ima. Zahvalna je Bogu za zdravlje i činjenicu da može pomagati ljudima. Druženje sa prirodom koju voli, očekivanje plodova je za nju velika sreća. Ponosna je na sebe i duhovni mir kojeg ima u obavljanju svih poslova u voćnjaku. Teško je čuti meni svećeniku suze i jecaj nekog samca koji se bori kako bi mu samoća bila lakša. Postajemo društvo bez empatije za samce, za njihove bolne terete duše. Crkva kao zajednica vjernika mogla bi po svakom svom članu biti bliža samcima u njihovim kompliciranim situacijama.
Negativan i pozitivan pogled na samoću

Negativan pogled na samoću je onda kada on postaje bolni teret duše izrican kroz suze i bol. Osjećaj nedostatka supružnika i šire obitelji stvara nervozu u stanju: nekada je kuća bila živahna, puna događanja, a sada je nastala praznina, preveliki mir koji tjera u samoću. Ako se to novo stanje brzo, tijekom barem dvije godine ne prihvati, ostaje bolni teret duše. Pozitivno gledanje na samoću mogu stvoriti oni koji znaju da samoća može biti ne samo „nesreća i bol", nego i mogućnost da bude duhovno blago i blagoslov. Do te spoznaje se dolazi molitvom Duhu Svetom koji je snaga slabima, malodušnima i pesimistima. Na umu uvijek moramo imati Isusov odnos prema samoći. On je naš Put, Istina i Život. Uzor svake vrste samoće je u Isusovom stavu prema samoći, prema odlascima u osamu, u tjeskobno stanje kada se vidi da činiš dobro a osuđen si na sve načine. Paradoks! Isus čini čuda, a židovske vlasti ga žele ubiti. Kakav je to osjećaj bio za Isusa. Strašno! Na Cvjetnicu ga slave, plješću, a za nekoliko dana traže da ga se razapne. Kakve su to boli, biti osuđen na montiranom procesu. Ta patnja traži povlačenje u osamu i molitvu.
Isus, samoća i osama

Za Isusa samoća i osama nisu izričaj jake duhovne boli, žalosti, depresije nego potreba. Sva četiri evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan Isusa promatraju kroz odlazak u samoću, na samotna mjesta. Oni nikada ne spominju da je Isus samoću i odlazak u samoću činio žalosna srca. Samoće su se događale u osvit dana ili na kraju napornog propovijedanja mnoštvu naroda koji ga je slijedio. Sveti Matej samoću molitelja naziva skrovitost duše. On prenosi Isusov poticaj na molitvu u tišini kutka moliteljeve sobe. „Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svom Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." Mt. 6,6 Skrovitost i osama nije samo čovjekovo stanje, skrovitost je i Očeva vrlina. Dakle samoća nije prokletstvo jer je ona dio Božjeg života. Isus se povlačio na samotno mjesto kada je čuo neku tragediju, neku žalost. Tako se nakon vijesti o pogibiji Ivana Krstitelja povukao u osamu. „Kad je Isus to čuo, povuče se odande lađom na samotno mjesto, u osamu." Mt. 14,13. Žalosna vijest o nasilnoj smrti Ivana Krstitelja, bila je razlog da Isus bude sam sa sobom, sa svojim mislima, u molitvi. Odlazak u samoću je učinjen bez puno riječi i komentara. Isus se povlačio u osamu ponekad u osvit dana da bi molio. „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše." Mk. 1,35. Molio je u prirodi. Zar ne bismo i mi ponekad mogli moliti u prirodi, u šetnji, na samotnim mjestima uz more, negdje u planini, promatrajući ljepote prirode. Sami, mi i Bog. Mi, Isus i Duh Sveti. Sveti Luka također spominje Isusov odlazak na osamu u osvit zore. „Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto!" Lk.4,42. Jedan od velikih Isusovih razloga za samoću i za samotna mjesta bili su već ostvareni susreti sa mnoštvom ljudi, ili dolazak takvih susreta gdje će stajati i propovijedati pred mnoštvom ljudi. Nakon čuda umnoženja kruha i ribica sa kojima je nahranjeno 5 000 ljudi, Isus potiče učenike da i oni odu u osamu. „Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto i otpočinite malo." Mk. 6,31. Samo jednom Isus spominje veliku žalost zbog koje odlazi u osamu. Tu žalost spominje sveti Matej prije dolaska velike muke za Isusa, prije montiranog procesa protiv njega. Pozvao je učenike da sa njim bdiju i mole. „Tada im reče: Duša mi je na smrt žalosna. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom! I ode malo dalje, pade nice moleći: „ Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti." Mt. 26, 38 - 39.
Mi, samoća i samotna mjesta

Što je samoća? Samoća je u askezi stanje vanjske izdvojenosti i unutarnje duhovne usredotočenosti na Boga, na sabranost, na preispitivanje života i molitvu. Na stvaran način se isključujemo privremeno iz društva. Ali to nije izolacija radi izolacije. Samoća i samotna mjesta za vjernika su blagoslovljeno vrijeme osluškivanja dubina osobne duše. Ona ima djelatno i stvaralačko obilježje. Ne isključujemo se iz zajedništva drugih ljudi. Ali se poput nekog redovnika samotnjaka usredotočujemo na duhovnu stvarnost. Kršćanstvo iz monaškog života poznaje tri stupnja samoće: 1. povlačenje iz svijeta ( fuga mundi ), 2. muk, tišina ( sillentium ), 3. mir i spokoj. To troje možemo sasvim slobodno povremeno poput Isusa aktivirati u svakodnevnom životu. Zašto? Jer u takvom stanju duše i tijela upoznajemo svoje duhovne dubine, moguće jake duhovne nemire. Blizu smo s Bogom prisutnim, jer on djeluje u tišini, u skrovitosti. Upoznaj samog sebe. Otvori svoju dušu Bogu. U miru i spokoju moli. Tako oplemenimo sebe u samoći koja nam je silom prilika nametnuta, ili smo je poželjeli sami kako bismo zadobili snagu Duha Svetoga.

vlč. Vladimir Trkmić