Fra Miljenko Stojić: Povijest neće oprostiti ako barem ne pokušamo
O poteškoćama s kojima se suočavaju ljubitelji istine koja je pola stoljeća skrivana te o otkrivanju nepoznatih grobišta i procesu koji se vodi za širokobriješke i druge franjevce koje u partizani i komunisti ubili govori fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, književnik i novinar.
U skorom popisu pučanstva države Hrvatske Crkva se zauzima da se napravi i popis onih koji su pobijeni u vrijeme komunističkih progona i kojima se počesto ni za grob ne zna. Isto tako u duhu istine traži se i popis grobišta, a ne da se manipulira sa žrtvama poput Jasenovca gdje imate primjer da se netko od fašista vodi na popisu kao antifašist, a umro je i pokopan u nekom trećem mjestu, što ruši znanstvenu vjerodostojnost. Je li moguće napraviti taj popis i na koji način? Koliko mogu pomoći crkvene matice?
Zacijelo je taj popis moguće napraviti i posljednji je čas da se to učini. Na žalost svi su izgledi da od toga ne će biti ništa. Domaći pristalice propale komunističke ideologije, uz pomoć određenih inozemnih sila, sve čine da se kotač povijesti vrati natrag. Vidljivo je to počelo onim balkanskim veleskupom u Zagrebu početkom ovoga stoljeća, a nastavilo se tzv. detuđmanizacijom i progonom branitelja. Hod u tom pravcu svakim danom kao da se zahuktava. Međutim, svemu se može naći lijek ako hoćemo i ako se usudimo. U komunističko vrijeme tako su postupili biskup Petar Čule, provincijali, svećenici, franjevci... kad su u tišini poticali župnike i župne vikare da se popišu ubijeni na njihovom području. Ima ih koji su to učinili pa se ja od mladenačkih dana čak sjećam tog popisa koji je postavljen u crkvi u mojoj rodnoj župi. Ubijen je svaki 10., većinom u mladenačkoj dobi. Nešto slično moglo bi se sprovesti i sada s obje strane granice. Ako hrvatska država ne postupi kako bi trebala postupiti, neka se to učini u okrilju Crkve po župama. Crkvene matice mogu nešto pomoći ondje gdje su unatoč svemu takvi podatci ipak upisani. Uz pomoć njih i onih koji još dobro pamte to vrijeme ili su im u kući o tome pričali može se puno učiniti. Znam da izgleda patetično, ali moram reći da nam povijest ne će oprostiti ako to barem ne pokušamo.
U Hrvatskoj se prestalo istraživati žrtve poraća Drugog svjetskog rata, izuzev nekih pojedinačnih ili slučajnih pronalazaka. Štoviše, nisu u stanju osigurati dostojanstven pokop i prijevoz već identificiranoj žrtava u Sloveniji. Koliko se to može povezivati s ideološko-političkom ili možda nekom drugom podlogom koja ne želi istinu?
Ništa se ne događa slučajno. Nastoje nas ugurati u neka nova udruživanja, a komunistička protunarodna ideologija izvrsno je sredstvo za to. Zbog svega toga nije uputno govoriti i istraživati komunistička zlodjela, nego ona koja će služiti razaranju hrvatskog hoda u slobodu. Gledajući sve to neki govore o udruženom zločinačkom pothvatu protiv hrvatske države, aludirajući na, malo je reći, sramotnu optužbu Haaškog suda hrvatske borbe za slobodu. Ipak, ne bi trebalo zanemariti da je sve počelo i prije pojave spomenutog suda. Tako je npr. pod okriljem hrvatske države otkopana jedna od oko 130 jama u Maclju, ona gdje su komunističke ubojice zatrpali pobijene svećenike, redovnike, bogoslove i sjemeništarce. Iako im se znalo za ime i moglo ih se lako identificirati pomoću DNK analize, to nije učinjeno. Kosti su im najprije skupno povađene poput granja na cesti, umjesto da se pazilo da kosti jednog tijela budu zajedno, nakon toga su stavljene u vreće za smeće, dugo stajale na tavanu bolnice, da bi tek zalaganjem Crkve bile dostojno pokopane u Đurmancu. Traljavo, slučajno...? Ma dajte! Što uostalom reći za Jazovku, Hudu jamu, Tezno, Kočevski rog, da spomenemo samo ona najveća stratišta, gdje počivaju kosti itekako mnogih Hrvata. Hrvatska država bi se trebala brinuti za sve to, ali je dolaskom SDP-a na vlast najprije zaustavljen rad Državnog povjerenstva za istraživanje žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, a nedugo nakon toga ono je i raspušteno. Može i jedan drugi primjer. Podnesete li prijavu protiv nekoga za koga znate ili ste čvrsto uvjereni da je kao komunist počinio teške zločine, to po zakonu morate učiniti pred županijskim državnim odvjetništvom. Međutim, nema zakonskog roka do kada vam oni moraju odgovoriti. Ne izvješćuju vas u međuvremenu dokle se stiglo s izvidnim radnjama, nego čim dotični umre odmah vam sutradan pošalju obavijest da se daljnji postupak obustavlja. Kad bi barem odbacili vašu prijavu, imali biste mogućnost predmet predati nižem sudu gdje postoje rokovi, odnosno gdje počinje teći procedura. Nije potrebno previše pameti da bi se shvatilo što se događa.
U Hercegovini ste potakli osnivanje povjerenstava za otkrivanje i iskapanje žrtava po do sada neistraženim grobištima i drugim stratištima. Koliko su mjesne vlasti tome sklone i može li se to preslikati na Republiku Hrvatsku?
Osnivanje takvih povjerenstava ovisi o svijesti ljudi koje treba uključiti. U Hercegovini je takvo povjerenstvo najprije nastalo u općini Široki Brijeg gdje je objeručke prihvaćeno i nakon tog dobrog iskustva nije bilo teško proširiti ga na općine Ljubuški, Neum i Posušje. U tijeku je njegov ustroj i u još nekim drugim općinama. Nešto slično je moguće napraviti i u državi Hrvatskoj, možda ne na istoj zakonskoj odredbi na kojoj smo mi to ovamo napravili. Ipak, države s obje strane granice još dugo to ne će učiniti zbog političkih procesa koji prevladavaju u njima. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti stvar u svoje ruke. Jedna od najvažnijih zadaća jest popisati sva ta stratišta i grobišta na području općine. Živih je svjedoka, naime, svakim danom sve manje. A onda se dođe do zanimljivih brojki. Tako na području »strašnog ustaškog Širokog Brijega« do sada imamo zabilježeno 100-tinjak masovnih ili pojedinačnih grobišta. Sva su nastala početkom veljače u nekoliko dana kad su partizani osvojili to mjesto. Ne zaboravimo da do tada bojišnice ovdje jednostavno nije bilo. U Ljubuškom, pak, imamo masovne grobnice u kojima su poglavito uhićenici iz ljubuških tamnica. Prošlo ljeto i na jednom i na drugom mjestu iskopali smo po 28 tijela civila, vojnika i vjerojatno nekoliko franjevaca. Vlastima u BiH prijavljujem ovom prilikom popisane masovne grobnice u ovim općinama, a onima u državi Hrvatskoj masovnu grobnicu u Vrgorcu s 40-ak i onu na Biokovu sa 60-ak pobijenih među kojima je vjerojatno i skupina hercegovačkih franjevaca. Hoće li se pokrenuti?
Komunisti su u svomu programu imali nakanu uništenje vjere u narodu i Crkve kao organizacije naroda Božjega pa su tako usmrtili 66 hercegovačkih franjevaca. Znade li se za njihova grobišta?
Do sada znamo za grobove njih 31. Od toga su 22 pokopana u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu, 3 u Maclju, 3 u Čitluku, 2 na Kočerinu, 1 u Međugorju. Ljudi dolaze na njihove grobove, mole se, a tijekom obljetnice ubojstva svih hercegovačkih franjevaca, 7. veljače, ispune prostranu širokobriješku crkvu kazujući time što o svemu tome misle. Posebno je upečatljivo na Širokom Brijegu vidjeti mladež koja prije škole svrati u crkvu i moli se. Od svojih su roditelja naučili da su pobijeni fratri mučenici za vjeru i dom i zato im se utječu u zagovor. Zaključimo da se još ne zna za grobove njih 35. DNK analiza će pokazati jesu li trojica od njih među ubijenim u masovnim grobnicama koje iskopasmo u posljednje vrijeme.
Vodite Vicepostulaturu postupka mučeništva pobijenih hercegovačkih franjevaca. U kojoj je fazi proces i kako je s prikupljanjima dokumenata i svjedoka? Zapravo, može li Hercegovina očekivati uskoro svoje blaženike?
Zadovoljan sam kako stvari idu naprijed, iako to ne znači da ćemo uskoro nazočiti svečanom proglašenju njihova mučeništva. Trenutno se prikupljaju svjedočanstva još živućih svjedoka i potrebna građa za službeni početak postupka. Mislim da je to pri kraju i da ćemo u ne tako dugo vrijeme dočekati da budu proglašeni slugama Božjim što je ustvari početak puta. Zahvaljujem ovom prilikom svima onima koji su nam pomogli i pomažu u svemu tome, naročito svjedocima i crkvenom sudu koji ih ispituje. Svatko onaj tko misli da i sam može nešto doprinijeti neka stupi u doticaj s vicepostulaturom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« preko podataka koje može naći na portalu www.pobijeni.info. Ne mora to biti svjedočenje iz prve ruke, može to biti svjedočenje o onome što se čulo od nekoga tko je to vidio ili tek podatak koji bi vicepostulaturi mogao pomoći ispuniti praznine u dosadašnjem tijeku postupka.
Zašto franjevci na području cijele BiH, unatoč ogromnim žrtvama, nemaju ni jednog blaženika niti sveca?
Ovo bi se pitanje moglo protegnuti i na čitavu Crkvu u Hrvata. Unatoč mnogobrojnim svjedocima vjere malo ih je proglašeno mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Jedan od odgovora zašto je to tako zacijelo su i nepovoljne povijesne okolnosti. Dok se boriš za goli život, teško je misliti na nešto drugo. U takvim trenutcima skloniji smo vjerovati da nije tako važno je li netko proglašen svetim, važnije je da on to jest. U posljednje vrijeme puno se više čini na tom planu, pa je konačno došlo i do toga da se pri HBK ustrojava povjerenstvo, na čelu s biskupom Milom Bogovićem, koje bi trebalo početi voditi sustavnu brigu o stradanju Crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću. O njegovim namjerama i radu vjerujem da će se uskoro puno toga čuti. Zacijelo će zahuktavanju rada pomoći i skoro proglašenje blaženima Drinskih mučenica. Valjda će nekome tada pasti na pamet i da počne raditi na postupcima mučeništva mnogobrojnih svjedoka vjere u tursko vrijeme. Nisu progoni počeli tek u prošlom stoljeću. A vjernici obilaze njihove grobove, mole se i svjedoče o zadobivenim milostima.
Koliko je vrijedan dokument biskupa Petra Čule u kojem piše Svetoj Stolici o ubojstvu fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. kao i njegovo traženje da se ispitaju svjedoci? Kako je tada reagirala Ozna?
Biskup Petar Čule odigrao je izvrsnu i rekao bih providonosnu ulogu u otkrivanju istine o ubojstvu hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu. Ne samo da je o tome pisao Svetoj stolici, nego je vjerujem i najzaslužniji da je to ubojstvo ušlo u tekst onog glasovitog Pastirskog pisma iz rujna 1945. A tada je sve to značilo staviti glavu na panj. Došlo je, dakle, do toga da su s jedne strane komunisti ocrnili ubijene fratre da su se protiv njih borili s oružjem u ruci, a s druge strane Crkva je jasno svjedočila da su nevini. Čim je počelo ispitivanje prvih svjedoka stvorila se OZNA i svu skupljenu građu zaplijenila. Zabranili su, podrazumijeva se, da se nastavi u tome smjeru. Počela su proganjanja i uhićenja. Tako se nastavilo sve dok komunizam nije pao. Međutim, uvijek se našlo onih koji se nisu bojali sve to istraživati i bilježiti tako da su do nas došla i neka pismena potpisana svjedočenja osoba koje su tu bile i sve to vidjele. Ima i onih koja zbog straha nisu potpisana, ali su žive osobe koje su pribilježile njihova svjedočenja tako da mogu zajamčiti njihovu vjerodostojnost. Često zastanem i zahvalim Bogu na načinu kako stignu do vicepostulature ili kako saznam za osobu koja bi mogla svjedočiti.
Koliko su susretljivi u svojim iskazima oni koji su počinili zločine nad brojnim nedužnim Hrvatima? Na koji način komuniciraju? Koliko se pravdaju - takav je bio zakon? Pa zar i Hitler nije radio po svom zakonu? Koja je razlika između komunističkih i nacističkih zakona ili fašističkih?
Oni koji su svojevoljno, bez obzira zavedeni ili ne, sudjelovali u ubojstvima vrlo se teško otvaraju, čak i onda kad postanu svjesni kakvo su zlo napravili. Jedan od razloga jesu njihovi sudrugovi u svemu tome. Unutar te skupine vladaju jednostavno mafijaški zakoni. Kad je hrvatska država bila jača nego što je to danas, njihovo otvaranje bilo je puno lakše. Osjećali su se zaštićenima koliko-toliko ako progovore. Najviše govore oni koji su silom nešto tako učinili, nazočili nečemu takvom, slučajno to vidjeli ili čuli od nekoga tko se jednostavno nije mogao odhrvati govoru savjesti. Takvi se ne pozivaju na zakon koji su morali provoditi. Oni to osuđuju i kaju se. Kad čovjek sve to pogleda, prouči povijesnu literaturu, shvati da između komunističkih, nacionalsocijalističkih i fašističkih zakona nema neke velike razlike. Zločin je u temelju svih tih ideologija, jer su uostalom i nastali iz istog korijena. Sjetimo se samo revolucionarnog sveučilišta, hotela Lux u Moskvi gdje je i Josip Broz Tito, 10. na rang listi zločinaca, pekao svoj zanat. Došlo je konačno vrijeme da se potpuno odbaci takva ideologija. Pozivam sve one koji žele progovoriti da to učine što prije. Ne mora to biti javno, ako to ne žele. U vicepostulaturi je svako svjedočenje pod prisegom i uz najviše moguće čuvanje anonimnosti. Podatci se samo rabe za potrebe postupka mučeništva pobijenih franjevaca i ni za što drugo.
Može li se bez istine do pomirbe i oprosta, ali ne zaborava i potiskivanja? Zapravo, koliko bi istina olakšala u vođenju postupaka istrage, a na drugoj strani i dušu progonitelja ili počinitelja?
Želimo li dobro svojoj državi i svome narodu moramo učiniti sve što je u našoj moći da što prije dođe do prave istine o događajima koji su obilježili našu suvremenu povijest. Ona će pomoći ne samo da još živući krivci dođu do potrebe za kajanjem, već da i njihovi potomci progledaju i pokaju se za svoj dio hoda krivim stazama. To opet vodi oproštenju onih koji su pogođeni ovim zlom, bilo još živućih ili njihovih potomaka. Lanac zla konačno se mora raskinuti. Bilo se to počelo događati u Domovinskom ratu. Djeca i partizana, i ustaša i domobrana i... zajedno su se borili i stvarali novu duhovnost u društvu. Na žalost, pripadnici političkih stranaka koje baštine propalu ideologiju, uz pomoć raznih saveznika, čine sve da se podjele i nesporazumi u hrvatskom narodu nastave što više. Želimo li si dobru budućnost moramo što prije doći do pomirdbe, iako to ne znači zaustaviti istraživanja i gumicom prebrisati što se dogodilo. Tada će to, naime, postati samo povijest, a mi ćemo okupani oprostom zajednički snažno krenuti naprijed.
U Hrvatskoj je donesena deklaracija na europsku rezoluciju o osudi komunističkih zločina, dakle oni se samo slažu. Kako je to u BiH?
BiH je još uvijek čardak ni na nebu ni na zemlji pa je tako i s tim. Bilo kakav ozbiljniji dokument, posebno glede komunističkih zločina, nemoguće je donijeti na razini države. A hrvatski narod nakon inozemnog nasilnog ugasnuća Herceg Bosne nema svog političkog okvira u kojemu bi to barem za sebe učinio. Ovamo kao da je vrijeme stalo. Partizanski filmovi i povratak u prošlost postaju nešto prirodno. Obnavljaju se partizanski spomenici, a samo koju stotinu metara dalje ti su isti ubili nedužne franjevce i puk. Tupi se o antifašizmu, a zaboravlja se istina da se ne može biti antifašist ako u isto vrijeme nisi i antikomunist. I tako život ide dalje dok oni koji povlače konce ne reknu da je svega toga dosta i da se treba ozbiljno ponašati ili dok ne upale fitilj novih sukoba na ovim prostorima. Sve je moguće. Pitanje je samo koji će izbor prevladati u određenom trenutku. Bilo kako bilo, na nama je stvarati mir, a oni neka odgovaraju za svoja djela.
Obvezuje li katolike da u svojoj molitvi i boli trpe i šute o teškim zločinima ili svojim glasom i svim legalnim sredstvima trebaju tražiti i zagovarati istinu?
Ako je zadatak vjernika katolika da bude služitelj istine, a jest, onda nema nikakvo pravo biti mazohist i trpjeti zlo umjesto da ga prokaže i učini sve da do njega više ne dođe. Neki su očito krivo shvatili nauk Drugog vatikanskog sabora o približavanju svijetu, miru, oprostu i sličnome. On nije rekao da pritom izgubimo svoju bit, već samo da prilagodimo način svog govora da bi nas ovo suvremeno vrijeme moglo razumjeti. Uostalom, to je zadaća za sva vremena. I Isus je govorio ondašnjim, a ne današnjim rječnikom. Stoga se katolici moraju što prije probuditi i prestati trpjeti da im raznorazni skorojevići oblikuju sutrašnjicu. Osobito bi se morali više posvetiti razvoju javnih glasila u svome duhu, isto tako školstva i kulture. Trebali bi se prestati neprestano oslanjati na crkvene strukture i čekati da one to učine. U krajnjem smislu to i nije njihova zadaća. Crkvene strukture moraju nam tumačiti Božju riječ, a na puku je Božjem zajedno s njima ostvarivati je u svakodnevnom životu. Vjerujem da bi tada katoličanstvo procvjetalo, jer bi jednostavno pokazalo svoje pravo lice. Pustimo, dakle, čekanje i samosažaljevanje, a uporabimo svoju glavu i darove koje nam je Bog dao, očito ne da ih bacimo u zapećak. Bit će nam tada svima bolje.
Vlado Čutura | Glas Koncila
Vezani članci