Fra Mario Knezović: Manchini se 'ukazao' u Međugorju!

...o poziciji biskupa Milovana, kako je nogomet postao apsurd, kako su se Hrvati razgolićili, te kako i zašto dva oca oplakuju sinove...

Biskup Milovan nije „milovan"

Isus reče: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." Kad sam vidio porečko-pulskoga biskupa Ivana Milovana u izjavi koju je davao za televiziju ove riječi su mi prve došle u misao. Biskup je izgledao ostavljen i shrvan, ali ne bez nade. Njegova izjava odisala je poniznošću i znakovima svetosti. Mirno je kazao kako ide u mirovinu i da će biti na raspolaganju ako ga tko štogod bude trebao. Od sebe ne želi praviti žrtvu premda ima uvjete za to. Javnosti je poznata činjenica oko Dajle koju biskup Milovan nije svojim potpisom htio prepustiti tuđinu. Taj potpis su stavili drugi. Nije kriza od olovaka i tinte nikad bila. Sve veća je kriza hrabrih i odvažnih ljudi koji su spremni staviti svoju službu na raspolaganje u ime svoga naroda kojem služe. Pastir ne napušta stado kad nagrnu vukovi! Teška je ovo tema za komentiranje i traži vremenski odmak. Jedno se sa sigurnošću može reći: Nije laka okolnost za biskupa Milovana niti za njegova nasljednika biskupa Kutlešu. Obojicu preporučam u molitve. No, ne mogu pobjeći od dojma kako biskup Milovan u ovom slučaju nije „milovan". Dapače, osjetio je svu gorčinu moćnijega i snagu jačega.

Hrvati se pokazali i sprijeda i otraga

U mjesecu lipnju Hrvati su pokazali sve svoje „kvalitete". Bila je to prezentacija u 3D formatu. Jedni su marširali splitskom rivom pokazujući stražnjice, a druge po poljskome Poznanu pokazujući razgolićene grudi. Tako smo se uspjeli u kratko vremena predstaviti cijelome svijetu i sprijeda i otraga. Ove razgolićene krapinske djevojke kao da su htjele nagovijestiti konkurenciju ukrajinkama! Uz njih dobrano su nas na smotri nogometa sramotili neki navijači (čitaj huligani) koje je Platini s pravom nazvao kretenima. Na divljaštvo dvojice ili trojice dolaze nesnosne novčane kazne po nekoliko stotina tisuća eura.

Zar nije došlo vrijeme da se takvima pokuca na vrata kuće i zatraži od njih da sve rasprodaju i plate nanesenu štetu kad već ne mogu oprati sramotu koju nanose cijeloj naciji? Ma kakvi. To se neće dogoditi jer smo društvo koje prešutno sponzorira izgrednike, divi se glupanima. Da je tomu tako svjedoči divljenje onim djevojkama kojima čak neki nude besplatno ljetovanje po dubrovačkim hotelima. Besplatno? Nipošto! One su već sve to platile izgubljenim dostojanstvom! Ima li što skuplje od toga?

Nijemci koji to nisu

Komentator s Europskoga nogometnoga prvenstva Krešimir Čampa tijekom prijenosa jedne utakmice kliče kako je na terenu očita Njemačka upornost i Njemački mentalitet. Stvarno je Njemački sastav u tom trenutku bio pun Nijemaca: Gomez, Boateng, Podolski, özil, Kedira, Klose... Pomalo se gubi smisao nacionalnih sastava, a često ponavljane izjave postaju floskule koje više nemaju svoga temelja niti realnoga pokrića. Kojim ritmom se ujedinjuje globalni svijet, ruše se granice, bojim se da i na nacionalnom nogometnom području možemo doći do toga da će dres države oblačiti oni koji ne znaju ni jezik ni himnu svoje zemlje. Važno će biti tko i koliko plaća. Bit će to legija stranaca i plaćenika koji će umjesto na srcu držati ruku na novčaniku.

Taj proces veće je zahvatio Francusku i Njemačku. U košarci je za Nijemce još gore. Na prvenstvu prije tri godine od dvanaest igrača samo je bio jedan Nijemac. Koliko je novac zahvatio pore sporta najbolje je oslikao sastava Real Madrida od prije dvije godine kada ni jedan od igrača toga kluba nije navijao za taj klub za koji je igrao! Ima li to sve skupa smisla? Je li sve to vrijedno trošenja emocija, puštanja suza?

Prezime sveto, a djelo loše

Hrvatska ministrica okoliša dala je ostavku jer je tražila da se s posla ne otpusti žena njezinoga stranačkoga „druga" iz SDP-a. Mnogi analitičari će reći kako je platila cijenu neiskustvu jer to ovi prokušani političari, koji rijetko vade prste iz pekmeza, rade na prefrganiji način. Oni to rješavaju na ručcima i večerama koje, da tuga bude veća, plaćaju oni koji će biti otpušteni s posla i ostati bez mogućnosti za ručak. No nije tu kraj priče. Kako bi se ublažio ovaj nemoralni čin opet su se teze okrenule.

Tako su mediji, koje uglavnom našom krivicom drže ljevičari, počeli pitati tko je otkrio taj njezin dopis umjesto da čestitaju onima koji su to učinili. Sjetimo se tužne priče Ankice Lepej koja je otkrila službeno čuvanu tajnu banke i otkrila račun predsjednikove žene Ankice Tuđman. To što je Lepej učinila, a bilo je protuzakonito i kažnjivo, ovi ljevičari su dočekali s odobravanjem i ushitima. A sad kad su „lijevoj" ministrici Mireli Holy legalno objavili dopis ti isti ljevičari napadaju one koji su to učinili. Kad se sve sabere i oduzme možemo ovako zaključiti: Ministrica Holy je ozbiljno shvatila očuvanje okoliša pa je i samu sebe uklonila jer korupcija i mito duže i sporije u Hrvata trunu od plastičnih vrećica i boca.

Očevi oplakuju sinove

Stoje dva oca držeći fotografije u rukama. Prilazim k njima. Oni i prije pozdrava govore kako su to njihovi sinovi koji su poginuli kao pripadnici Pukovnije „Ante Bruno Bušić". Fotografirajte nas s našim sinovima, zamolili su. To sam i učinio promatrajući suze i ponos ovih očeva i tu fotografiju možete ovdje vidjeti. Zatekao sam ih na Posuškome Gracu gdje se obilježavala 20 obljetnica te slavne postrojbe koja je dala 106 sinova za Domovinu. Obojica očeva su iz Žepča.

Nekoliko dana kasnije, kao da je htjelo, dolaze mi druga dva oca. Oni plaču zbog drugoga razloga. Njihovi sinovu su ogrezli u kriminalu i upali u ropstvo droge. Jedan od njih, što nisam odobrio, je čak proklinjao dan kad mu je sin rođen. Drugi kaže sve nas je uništio, razbaštinio, osramotio. Tako i oni prvi i oni drugi oplakuju svoje sinove, ali velika je i ključna razlika u izvoru suza. Narod kaže: Najgora je živa žalost!

Kao da se Mancini ukazao

Prvi dan cijela naslovnica o njemu. Unutra tri stranice teksta i fotografija. Drugi dan polovica naslovnice i unutra opet dvije stranice. Treći dan opet unutra dvije stranice. Čovjek bi pomislio da se nešto veliko zbiva. Kad ono tamo jedan nogometni trener došao na hodočašće u Međugorje. Vijest o dolasku Roberta Mancinija pretvorila se u senzaciju kao da nitko drugi tijekom godine ne pristiže u Međugorje. Čemu ta opčinjenost „običnim smrtnicima"? Sigurno njegov dolazak treba popratiti, snimiti i objaviti ali ne smije se prijeći mjera kao u ovom slučaju. Neki će reći o ukusima se ne raspravlja al ovdje uopće nije bilo ukusa. Međugorje ne trpi promidžbeni stil slavnih i odabranih. To je svijet skromnih i šutljivih. Oni koji to ne shvaćaju niječu Gospu koja i sama želi ostati po strani i upućivati na Isusa. Neki su dolazak Mancinija pretvorili u vlastito oslikavanje i hranjenje taštine i uz sve to očitovali kompleks malih sredina koje „šize" kad dođe netko poznat i uz to ima pun džep love.

Drago mi je da moja subraća fratri nisu previše u ovoj predstavi sudjelovala nego su i njega primili kao i svakoga hodočasnika. Za Glasnik mira sam u prošlom broju između ostaloga napisao: „Svaka priča ima svoje tihe „junake" kojima biti junak nije namjera niti za tim teže. Nekima je dovoljno postojati i biti dio priče iz motiva kako bi druge stvarali „junacima". Nisu ovo samo situacije iz romana ili filmova. Ovo je česta stvarnost realnoga života kojega rijetko ima u romanima i filmovima. Puno je samozatajnih, na očigled tihih i „nevažnih" koji obilježavaju određene događaje. Takvu priču susrećemo u Međugorju. Priča o „malim" ljudima čini se najvećom kad je pogledamo očima iskrenosti".

I taman kad zaključujem kolumnu u Međugorje stigao talijanski golman Buffon. Neka ga. No, ne vidim zašto bi bio on važniji od npr. Stipe Pletikose ili golmana Baćka iz GOŠK-a iz Gabele?

frama-posusje.com