FRA JULIJAN MADŽAR Uskrs se stalno treba događati u našem životu

Vjernici ove godine najradosniji blagdan proslavljaju drugačije nego inače, iz svojih domova uz prijenose putem društvenih mreža i televizije. Zbog nemogućnosti proslave Uskrsa u crkvama donosimo vam razgovor sa fra Julijanom Madžarom župnim kapelanom u župi Svih svetih Livno.

Na spomen na Kristovo uskrsnuće danas slavimo Uskrs, što za vjernike predstavlja ovaj dan?

Važnost Uskrsa za kršćane se očituje kroz više stvari. Isus je ispunio obećanje da će pobijediti smrt. Uskrs predstavlja pobjedu dobra nad zlim. Ovaj dan nas podsjeća da nas Krist može vratiti iz našega mrtvila. Dakle, Uskrs se stalno treba događati u našem životu. Koliko god nam je to teško razumjeti, Uskrsa nema bez Velikog petka, bez puta kojeg je i sam Isus prošao, a on je odbačen, izdan i zatajen. Ali, zadnju riječ ipak ima dobro, ima ljubav. To je Kristov život i zato Isusova ljubav ne može propasti. Može izgledati da je ubijena, ali Isusova ljubav živi vječno i poziva nas na promjenu.

Zašto je Uskrs i blagdan nade?

Uskrs je blagdan nade, jer je Isus došao na svijet sve obnoviti. Kada se s Isusom sjedinjujemo u njegovoj muci, s njime obnavljamo svijet i činimo ga novim. Prvi su kršćani prikazivali nadu kao sidro, nada je sidro usidrena u obalu, usidrena u Bogu. Naš život je baš hod prema tome sidru. Stoga, pristupimo s vjerom i pouzdanjem Kristu koji je pobijedio zlo i donio nam nadu u pobjedu dobra. Donio nam je vječnost, vječni život i imamo se čemu nadati nakon zemaljskog života. Mi već sada na zemlji trebamo živjeti i gledati prema vječnosti. Nemojmo dopustiti da nam ukradu nadu - kako bi rekao papa Franjo - nego se hrabro suočimo s izazovima i dajmo svoj doprinos izgradnji života koji će biti ljudskiji, pošteniji i čestitiji.

Zbog trenutne situaciji svetu misu vjernici prate preko društvenih mreža, kako je vama svećenicima predvoditi mise bez naroda?

Najlakši osjećaj za izreći je pastir bez stada. Ovo je zaista jedna neobična situacija, izići pred praznu crkvu i slaviti svetu misu. Mi smo nastavili slaviti svete mise bez prisustva naroda, molimo za naše pokojne, za osobne nakane, da nas što prije prođe ovaj virus. Opet ostaje nekako nezgodno, prazno, hladan osjećaj. Ipak, mi smo na duhovnoj dimenziji povezani sa svojim vjernicima, i stalno su prisutni u našim mislima, a posebno za vrijeme mise i obreda. Ono što veseli, jesu povratne informacije iz našim obiteljskih domova. Sada je više obiteljske molitve, više zajedništva i razgovora i to je dobra stvar. Mi svaku večer u našoj župi Livno u 21 sat palimo crkvena zvona za sve žrtve i oboljele od koronavirusa, a naši vjernici su to shvatili i kao poziv na obiteljsku molitvu. Tako da unatoč ovoj nezgodnoj situaciji, ipak može proizići puno dobra.

Nadamo se kad sve ovo završi da ćemo se međusobno više poštovati, cijeniti i voljeti. Mi kao svećenici smo iskusili što je crkva bez naroda, naš narod sad vidi kakav je život bez svećenika, bez sakramenata i koliko smo zapravo navezani jedni na druge. Kako je rekao papa Franjo – mislili smo u bolesnom svijetu ostati zdravi – očekujem da se probudimo, da zaista budemo bolji jedni prema drugima. U tom duhu očekujem promjenu na bolje.

Možete li se prisjetiti uskrsnih običaja iz djetinstva, što je bilo tradicionalno na trpezi, kako ste obiteljski proslavljali ovaj dan? Ima li razlike u običajima koje njeguje vaša obitelj i livanjskih?

Sjećanja na Uskrs su najviše vezana za obitelj. Svi veliki dani su bili ispunjeni molitvom, tišinom i čitanjem svetog evanđelja. Sjećam se lijepog običaja blagoslova ognja kod nas u Kiseljaku. Na Veliku subotu bismo se kao ministranti okupili u 7 sati ujutro kod crkve, župnik bi blagoslovio oganj koji smo zatim nosili vjernicima po župi. Vjernici bi uzimali od nas oganj, darivali nas, a onda bi tim ognjem paliti vatru to jutro u svojim pećima i spremali uskrsna jela. Možda jedna zanimljivost, prije 20 godina sam kao ministrant prvi put bio na blagoslovu ognja kod tadašnjeg župnika fra Vinka Sičaje. A sada, 2020 godine smo fra Vinko Sičaja i ja zajedno na župi u Livnu.

Na trpezi je kao i u većini naših krajeva bila šunka, kuhana jaja, kuglof – kolač, što se prethodno blagoslivljalo u crkvi. Na uskrsno jutro jela bi se prvo blagoslovljena hrana, išlo na svetu misu, čestitalo Uskrs, a zatim obilazak rodbine i prijatelja, uz tradicionalno tucanje jaja. A što se tiče Livna, ovo mi je prvi Uskrs ovdje. Kako sam čuo, običaji su uglavnom isti, osim što nema blagoslova vatre koju djeca raznose.

Mnogi Veliki tjedan i Uskrs obilježavaju bez bližnjih zbog trenutne situacije, što bi im poručili?

Vjerujem da je našim vjernicima koji su se spremali provesti blagdane sa svojim najbližima jako teško. Najvažnije je da svi budu dobro i zdravo. Njihova situacija pomalo podsjeća na Veliki petak, kada je Krist ostavljen od svih, kada je bio sam. I Veliki petak, kao i njihova situacija je teška, ali znamo kako je sve završilo – uskrsnućem, pucanjem kamena na Isusovu grobu. Zato ovo vrijeme ipak možemo iskoristiti za sebe. Na sebi učiniti promjene koje će postati vidljive svim ljudima. Neka pukne i naš životni kamen. Kamen, to je naše vlastito srce, a ono treba prvo puknuti u našim zajednicama, obiteljima, društvu. Stoga, neka nam ovaj Uskrs donese prave životne promjene, prvo u nama samima, a zatim i u odnosima prema drugima.