Fra Antonio Šakota: Nije me na svijet donijela roda
Muči me zapravo jedna druga stvar. Prilično se podudara s onom željom prošloga režima koji je htio Crkvu zatvoriti u sakristiju. Radi se o tomu da mi (nam) se želi nametnuti silentium po pitanju obiteljskoga i seksualnog života, kao da se to mene (nas) ne tiče jer, navodno, nemam(o) o tomu nikakvoga iskustva, jer (vjerojatno) ne živim(o) tim načinom života.
Dok razmišljam o tomu, teško mi se odlučiti odakle bih počeo napadati takvu postavku. Toliko je šuplja, podla i zapravo nema ama baš nikakve veze sa stvarnim životom. Netko tko ne dijeli moja uvjerenja po pitanju optio fundamentalis se i ne mora složiti s time. Poštujem. Sloboda po sebi uključuje veliki rizik. Treba se znati uvijek iznova za nju izboriti i usmjeravati ju prema odabiru dobra. Ali upravo što je takva, slobodna, uključuje i neke druge opcije, dijametralno suprotne onoj mojoj.
Da se vratim temi. Čudno mi je da netko može reći da ja, samim tim što nisam zasnovao obitelj, što nemam potomstva, ne mogu pričati o obiteljskim odnosima (i obrnuto). Ispada da me je roda donijela na svijet! Ili da me majka, čim me rodila, dala na skrb časnim sestrama koje su me kasnije uputile i u muški samostan i tako postao fratar. Kao da ja i svi moji kolege, znani i neznani, nikad nisu okusili obiteljski život. I pitam se što je s tim godinama proživljenima u obiteljskom ozračju prije donošenja odluke o nasljedovanju Gospodina izbliza? Je li ih zameo vjetar zaborava? Kao da ih Bog nikada nije dao?
Mnogi moji kolege će reći da i u samostanu uglavnom živimo onako kako smo to ponijeli od kuće. Slažem se. Iskustvo mi to neprestano potvrđuje. I na taj život u obitelji ne treba gledati monolitno, površno. Iskustva su nam vrlo različita. Netko je djetinjstvo i adolescenciju proživio mirno, netko turbulentno. Netko je imao milost biti uvijek i u svemu podržavan od svojih roditelja, dok netko drugi nije, ili ih nije imao nikako. Iskustva su različita i svatko ih na svoj način nosi. Netko je više izranjen, netko manje. Netko sretan, netko manje. Ali sigurno je da nitko na to razdoblje nije ostao imun. Nitko nije nekoć bio samo pasivni promatrač odnosa mame i tate, zeta i punice, nevjeste i svekrve. Sve nas se to ticalo. I oblikovalo nas je. Povijesni, sociološki i drugi konteksti nas itekako određuju i ponekada i opterećuju.
Netko će se sada pitati: „pa tu se radi o samo jednom životnom razdoblju. Što s ostalima? Ne možete reći da imate iskustva o životu kad ste mu okrenuli leđa već u mladosti". Za odgovor na ovo pitanje poslužit ću se jednim kristološkim načelom. U teologiji kažemo da je spasenje zadobiveno zaslugama Kristova Vazmenog otajstva univerzalnog karaktera. Zahvaća sve i svakoga. Od prvog Adama preko nas danas i sve do onih koji će doći poslije nas. Međutim, bazirajući se na biblijske podatke o Isusovu životu, dolazimo do nekih čudnih podataka: živio je 33 godine, nije se ženio, nije imao djecu i tako u nedogled. Dakle, nije doživio starost. Nije ga bilo u svim životnim situacijama, a svjedoci smo da upravo mnogi starci dolaze Njemu tražiti utjehu i razumijevanje. Isus nije bio žena, pa opet su žene te koje neprestano mole i nalaze smisao svog života upravo u Njemu. Mnoštvo je drugih primjera i ne treba sada redom sve nabrojiti.
Netko će i na ovo prigovoriti bazirajući se činjenicu Isusova božanstva. Isus, iako je u jednom razdoblju, u punini vremena, dijelio s nama kronos, Njegov je život neprestani kairos kojim može priskočiti u pomoć onima koji Ga traže dijeleći s njima i radost i tugu. Pritom zaboravljamo da je Isus već za zemaljskog boravka, prije Golgote i praznog groba, doticao živote mnogih kojima je upravo taj susret bio životna prekretnica. Sjetimo se samo susreta Isusa i Samarijanke (dovoljan je samo taj primjer). Život Samarijanke je krenuo u suprotnom smjeru nakon jedne Isusove konstruktivne kritike na njen račun: „Dobro si rekla: nemam muža. Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž" (Iv 4, 17-18). Žena sva sretna nakon razgovora s Isusom ode i svojim mještanima pripovijedi što joj se dogodilo: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u Njega zbog riječi žene koja je svjedočila: 'kazao mi je sve što sam počinila'" (Iv 4, 29.39).
Nije mi cilj raditi neki sustavan i opširan prikaz ove tematike na koju bi se još štošta moglo nadodati. Bitno je upozoriti da se u pozadini svih ovih gore navedenih krivih tumačenja krije zapravo jedan hermeneutski problem: Što je iskustvo? Tko je čovjek? I svjedoci smo da nam se upravo tu želi nametnuti jedan individualni mesijanizam. Svatko je svoj spasitelj. Drugi mi nije potreban. Pogotovo onaj koji misli drukčije. I zanimljivo je promatrati kako se takva antropologija sve više nameće, i kršćaninu predstavlja itekakav problem, dovodeći ga u napast prihvatiti ju i podsvjesno. A čim se ušulja u podsvijest možemo očekivati trenutak kada će samo buknuti u nama. Stoga je potreban povratak izvornoj kršćanskoj antropologiji. Ona se pokazuje i kao naravna antropologija, samo što se danas manipulira i sa naravi pa ju guramo negdje pod tepih i kao da više i ne znamo što je naravno a što ne. Kršćanska antropologija, koja je analoška slika teologije - života u Bogu, svoje bitno usmjerenje dobiva već na samim počecima Biblije: „nije dobro da čovjek bude sam" (Post 2,18). Stoga kršćanin danas ne smije ni pod koju cijenu izgubiti iz vida činjenicu da smo stvoreni na sliku Božju, a to znači za život u odnosu. Tako će naše svjedočanstvo u svijetu koji nas ne prihvaća biti uvijek prožeto radošću, jer već sada, kao u klici, možemo živjeti radost zajedništva u Kraljevstvu Božjem, i to u nadi koja je jamac naše sigurnosti. U suprotnom će nam se već ovaj život pretvoriti u dosadu, jer ga nemamo s kim dijeliti.
fra Antonio Šakota / fra3.net
Vezani članci