DON PETAR FILIPOVIĆ 40 dana korizme je svojevrsna pista za lansiranje na višu razinu

“Odricanje po mojoj mjeri/vjeri” naziv je predavanja održanog u večernjim satima u organizaciji Hrvatske kulturne zajednice Troplet u župi sv. Tome Apostola, Mostar. Ušli smo u korizmeno vrijeme u kojemu se vjernici kroz 40 dana pripremaju za Uskrs. Ali na što nas asocira korizma? Najčešće su to post, odricanje, pokora, patnja, napasti, a posljedica takvih misli je neraspoloženje, odbojnost i na kraju i želja da to sve skupa čim prije završi. Don Petar Filipović kaže kako je sve to pogrešno:

“Poruka korizme nije očajavanje i oplakivanje bespomoćnosti, nego bi korizma zapravo trebala predstavljati radost, pobjedu i ljubav! Ovo vrijeme do Uskrsa traje 40 dana, zato se i zove korizma što znači četerdesetodnevnica. Taj broj nije slučajno izabran nego on ima snažnu simboliku i značenje.”

Kroz predavanje za mlade don Petar Filipović, župni vikar u župi Presvetog Srca Isusova u Studencima konkretnim primjerima iz Svetog pisma objasnio je simboliku broja 40. Rekao je kako se ovaj broj spominje preko 150 puta.

“Period od 40 dana ili godina označava vrijeme provjere, iskušenja, trpljenja, pročišćenja i obraćenja. Nakon toga dolazi nešto novo i nešto bolje, stvari postaju bolje nego što su bile prije. Možemo reći da je taj proces uvijek duhovni uzlet. Stoga je i tih 40 dana svojevrsna pista ili rampa za lansiranje na višu razinu, korak bliže dragom Bogu.”

Broj se spominje na primjeru posta u pustinji od 40 dana tijekom kojega je Isus prošao kušnje đavla koji ga je iskušavao. Prije pustinje Isus je 30 godina živio u skrovitosti, a o njegovom životu ne znamo ništa.

“Isus se krsti na Jordanu, odlazi u pustinju i nakon toga započinje svoje javno djelovanje. Isusov četrdesetodnevni post u pustinji je priprema za njegov javni život. On nakon toga počinje propovijedati i ozdravljati ljude. Tek nakon toga Isus započinje svoju Spasiteljsku misiju gdje čovjeka izbavlja iz ralja grijeha i propasti.”

Broj 40 označava sazrijevanje i poboljšavanje, objašnjava don Petar. Kaže kako nas korizma poziva na sazrijevanje i rast. “Svake godine, iznova, potiče nas da odbacimo sve ono što nas suvišno opterećuje i da se uzdignemo k Bogu.”

Križ zasigurno puno bolje svjedoči ljubav nego nacrtano srce

Don Petar je objasnio kako moramo razumjeti smisao križa, kako križ nije dekorativni detalj niti ukras. “To prava sprava za mučenje (točnije ubijanje), isto kao što je i električna stolica. Križ po sebi, u izvornom smislu, nije romantičan. Ali za nas krščane taj neudobni i smrtonosni Isusov križ je najbolji izraz ljubavi. Tek s Isusom križ dobiva smisao ljubavi. Kao što je Isus u Kani pretvorio vodu u vino tako je i spravu za mučenje pretvorio prijestolje Spasenja. I križ je za nas zbilja najbolji i najveći simbol ljubavi.”

Kako je križ znak ljubavi don Petar je objasnio na primjeru iz djetinstva kada je brat za njegov brat preuzeo odgovornost za nešto što je Petar pokvario. “Nisam ga ja molio niti tražio to. On je sam svojom voljom, potpuno samoinicijativno istupio i rekao da je on kriv. To znači da je on na sebe preuzeo moju krivicu, teret koji sam ja sam zaradio, samo iz ljubavi prema meni”, objašnjava.

Isus isto uradio za nas, potpuno nedužan uzeo je na svoja ramena našu krivnju. “Zato kažem da je Isusov križni put najljepši stvarni događaj o ljubavi. Zar nije onda logično da mi uzvratimo Bogu ljubav?”, upitao je don Petar te dodao kako je najbolji način za dokazivanje ljubavi naš križ.

Križ po mojoj mjeri

“U vremenu korizme, imamo priliku sami izabrati križ po svojoj mjeri. Možemo dokazati Bogu ljubav tako što ćemo sami odabrati način na koji ćemo se žrtvovati”, kaže don Petar. Ako netko kaže kako je Bog ljubav, a ne sadist te kako odricanje nema smisla don Filipović poručuje odgovore potražite u Svetom Pismu.

“Bog od ljudi traži žrtvu u knjizi Postanka, tako da žrtva spada među najstarije običaje ljudi. Najpoznatiji spomen je vjerojatno priča o Abrahamu i njegovu sinu Izaku.”

Don Filipović je istaknuo kako rasplet daje novi smisao cijeloj priči. Kaže kako je Bogu važno ono što čovjek nosi u srcu te je kušnjom Abrahama htio vidjeti što mu je na prvom mjestu: Svemogući Bog ili potomstvo.

“Bog od nas ne traži da mi žrtvujemo svoje ukućane ili susjede, nego očekuje da na neki način potvrdimo svoju ljubav, da svojim djelima potkrijepimo ono što ustima govorimo. Ako nismo spremni učiniti ništa u ime ljubavi prema Bogu, onda su naše molitve obične laži. Reći: vjerujem u Boga i volim ga, bez djela je obično licemjerstvo”, zaključuje.

Nije dovoljna obična - mehanička žrtva u koju nismo uključili srce, kaže don Petar objašnjavajući to na primjeru iz Biblije, na priči o Kainu i Abelu. Oni su sukladno zanimanjima prinjeli žrtve. Kajin plodova zemlje, a Abel je Bogu prinio životinjsku žrtvu.

“Bog je prihvatio Abelovu žrtvu kao ugodnu, a na Kajinovu „ni pogleda ne svrati" Abel je probrao samo najbolje od onoga što je imao, dok je Kajin, vjerojatno žrtvovao prvo na što je naišao, a sebi je možda ostavio neko voće što mu je bilo drago. Time je njegova žrtva bila površna. Nije mu stalo do Boga ni do žrtve nego samo da se to odradi”, rekao je don Petar, te dodao:

“On kao da je došao na sv. misu, ali nije ništa slušao, ni gledao, ni pratio, nije se ni pričestio. On je tu došao samo da to odradi. I mi u svojem odnosu prema Bogu često znamo biti plitki. Tu bismo se trebali dobro uozbiljiti jer na puno mjesta u Novom zavjetu nalazimo kako Isus napada svoje suvremenike - farizeje i pismoznance zbog svoje dvoličnosti”

Misao je zaključio čitanjem iz Biblije: “Vi se pravite pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratno je pred Bogom."

Bog prihvaća naše žrtve onda kada su one učinjene iz ljubavi. Ne uzima on naše darove zato što mu trebaju, nije on ni gladan ni žedan. Nego ga zanima naša ljubav.

Naša temeljna potreba je ljubiti i biti ljubljeni

Čovjek je puno više od životinje koja živi samo da preživi dan i da zadovolji osnovne potrebe. Naša temeljna potreba je ljubiti i biti ljubljeni. Bez križa nema ljubavi - cijelo kršćanstvo je nezamislivo bez križa. Isus je sam rekao: „tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!"

Don Filipović zaključuje kako su danas ljudi sposobni i voljni trpjeti, isto kao i prije, ali su motivi drugačiji.

“Tako mi se i jedan osnovnoškolac nedavno pohvalio kako se ustao jako rano kako bi gledao turnir neke kompjuterske igrice. Puno se lakše probuditi radi nekog turnira nego radi zornice. I zato nam ovo korizmeno vrijeme treba poslužiti kao pravi trening u duhovnosti.”

Treba ponijeti svoj križ i tako Bogu uzvratiti na njegovu neizmjernu ljubav. Kako to kaže sveti Toma More „ne možemo doći do neba na pernatim madracima."